Slavni engleski redatelj Peter Brook zapisao je u svojoj kultnoj knjizi ‘Prazni prostor’ da je najbolji primjer onoga što se zove mrtvačko kazalište kada glumci s puno tragizma u glasu izgovaraju Shakespeareove stihove, dok publika iz prvih redova zaneseno šmrca i uzdiše. Drugim riječima, ako glumac na sceni ne uspije tom tekstu, osim patetike, podariti i vlastito uvjerenje i boju, onda je on tek neiskreni šmirant (ili loš glumac) koji vara i publiku i samoga sebe. U današnjoj kulturi, koja više ne poznaje uzvišene osjećaje i drhtav glas glumca na pozornici, postalo je važno Shakespeareov stih interpretirati čim više kao normalnu rečenicu, da bi se uopće moglo govoriti o bilo kakvoj uvjerljivosti. U tom smislu i uspjeh nove predstave ‘Zimska priča’ Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, u režiji engleske redateljice Polly Tritschler, ovisio je o tome u kojoj je mjeri glumački ansambl HNK-a uspio izgovarati Shakespeareove stihove u manje-više suvremenoj intonaciji. Ili sasvim konkretno: kada određeni glumci to nisu bili u stanju, tada ‘Zimska priča’ nije bila dobra predstava, a u suprotnom, bila je to sasvim solidna izvedba.
U priči o ljubomornom kralju Sicilije koji ubija vlastitu ženu, vjerujući da ga ona vara s kraljem Bohemije, uvjerljivo su na primjer djelovali Jadranka Đokić kao plemkinja i Livio Badurina kao kralj Bohemije, dok Slavko Juraga i Luka Dragić to nisu bili. Takvih uspješno-neuspješnih parova bilo je još, no to crno-bijelo lice predstave vidjelo se i u izvedbama dvoje protagonista: Dragana Despota koji je glumio kralja Sicilije Leonta i Alme Price u ulozi njegove supruge Hermione. Dok je Alma Prica bila odmjerena u izrazu a njezine rečenice jasne, precizne i uvjerljive, Despot, glumeći ljubomornog muža, nije se odmakao od nekontroliranog bijesa u kojem ga se moglo čuti, ali ga se nije moglo razumjeti.
Shakespeareov komad ‘Zimska priča’ nešto je između psihološke drame i romanse sa sretnim završetkom, u nas je insceniran više puta u Dramskom kazalištu Gavella, u pravilu s engleskim redateljima, a potpisnik ovih redova gledao je istoimenu predstavu, u dobroj tradiciji britanskog kazališta, u Londonu prije 30-ak godina. Redateljica Polly Tritschler odlučila se na moderniju verziju i uspjela je glumce lišiti suvišnih kostima, gesti i objašnjavanja fabule, pa je najveća snaga zagrebačke izvedbe izbijala iz cjelovitog dojma i kreacije prostornog konteksta u kojem se odvijala ova priča. Scenografija Johannesa Schütza i Yanjun Hu sastojala se od ogromnog zida preko cijele scene, koji se okretao oko svoje osi i koji je krajnje uvjerljivo dočaravao tu gromadu ljudske sudbine koja se neprestano pomjera na jednu ili na drugu stranu, zvala se ona vjernost, istina, ljubomora, život ili smrt. Jednostavna, ali precizna glazba Marca Tritschlera poput kucanja sudbine na vrata pojačavala je ovu presudnu psihološku važnost prikaza čovjekova života, njegovih odluka i tragičnih promašaja, kao i vjere u novi početak.
S obzirom na tako moćnu scenografiju i glazbu, bez kojih bi ova izvedba izgubila dobar dio svoje uvjerljivosti, mora se reći da je nova HNK-ova predstava veća od dobrog dijela svojih glumaca, koji su još uvijek zarobljeni u nekom anakronom načinu glume i ne uspijevaju slijediti novi poetski rukopis scenske konstrukcije u cjelini. Ipak, nakon izvedbe nisu bili nezadovoljni ni publika ni moja malenkost: čitava ‘Zimska priča’, u kombinaciji suvremenog i staromodnog, djelovala je kao oda ljudskom biću – i onda kada je u blatu mržnje i ubojstva, i onda kada vjeruje u dobro i ljubav.
