Istih dana kada su Poljakinje na ulicama masovno protestirale protiv namjere političko-vjerskih elita da im u potpunosti ukinu pravo na pobačaj, irski parlament donio je zakon kojim se na 30 godina bunkeriraju rezultati istrage o masovnom umiranju djece u katoličkim domovima tijekom 20. stoljeća. Kao i u Poljskoj, irski je parlament svoju odluku donio unatoč protivljenju opozicije, udruženja žrtava, medija i šire javnosti, a u korist katoličkog establišmenta i njegovih predstavnika na pozicijama političke moći. Zakon je izglasala koalicija dviju najvećih stranaka, konzervativnih demokršćana Fianna Fáil i liberalnih demokršćana Fine Gael, u kojoj sudjeluje i Stranka zelenih. Koalicija je na vlasti od kraja lipnja, unatoč tome što je na izborima četiri mjeseca ranije najviše glasova dobila republikanska stranka Sinn Fein, koja je na izbore izašla s progresivnim socijalnim i ekonomskim programom.
Konkretan povod koji je 2015. doveo do uspostave Komisije za istragu domova Mother and Baby slučajno je otkriće 796 tijela beba i male djece u neobilježenoj septičkoj jami na zapadu Irske
Sinn Fein je, zajedno s još nekoliko manjih opozicijskih stranaka, glasao protiv zakona kojim će se na period od tri desetljeća zapečatiti 60 tisuća dosjea i petstotinjak svjedočanstava žrtava i onih čiji su bližnji nestali u takozvanim Mother and Baby domovima kojima su desetljećima upravljale redovnice katoličkog reda Bon Secours. Demokršćanska većina odbila je bez rasprave sve amandmane opozicije, iako su se oni mahom temeljili na sugestijama i željama žrtava i njihovih obitelji. Vladajući su time pokazali da, unatoč recentnom napretku kada su u pitanju bračna jednakost, pobačaj, razvod i blasfemija, vodeća politika u zemlji još uvijek nije spremna raskrstiti s jezivim naslijeđem iz vremena jedinstva crkve i države. Kao žrtva tog zavjeta šutnje stoga su pali i sporni događaji u crkvenim domovima, koji po svim kriterijima predstavljaju teško kršenje ljudskih prava i koji bi, da ih je provodila neka sekularna institucija, vjerojatno bili i predmet sudskog progona. Irska vladajuća većina, međutim, ovime ne štiti samo Crkvu već i samu sebe, odnosno državu, s obzirom na to da su sve dosadašnje istrage pokazale da su državne institucije ne samo znale, već i financiranjem sudjelovale u masovnom zanemarivanju djece koje se provodilo u sirotištima Mother and Baby.
Konkretan povod koji je 2015. doveo do uspostave Komisije za istragu domova Mother and Baby slučajno je otkriće 796 tijela beba i male djece u neobilježenoj septičkoj jami u Tuamu na zapadu Irske. Lokalna amaterska povjesničarka Catherine Corless objavila je 2014. tekst u kojemu je dokumentirala saznanja o tijelima djece, stare između 35 tjedana i tri godine te otkriće da su u redovničkim arhivima pronađene njihove smrtovnice, ali ne i dokumentacija o ukopu. Većina tijela datira iz perioda između 1920-ih i 1950-ih godina, a istraga je pokazala da je, čak i u kontekstu općeg siromaštva u to doba, stopa smrtnosti u katoličkim domovima bila dvostruko veća od prosjeka te da su djeca, osim uslijed urođenih deformacija i zaraznih bolesti, masovno umirala i od gladi i zanemarivanja. Djeca su u domovima završavala zato što su njihove majke zatrudnjele izvan braka ili bile silovane, uglavnom nakon intervencija lokalnih župnika koji bi ih prisilili da se izmjeste kako ne bi "sramotile zajednicu".
Prema nekim interpretacijama ne tako davnog mentalnog sklopa irskih katoličkih redovnica koje su upravljale sirotištima, one su bile tako zatucane da su se za bolesnu djecu uglavnom samo molile umjesto da ih liječe, uvjerene da je njihova duša, a ne ovozemaljsko tijelo, ono što treba spasenje. Ironija je tim teže probavljiva kada se zna da je Kongregacija sestara Bon Secours osnovana početkom 19. stoljeća u Francuskoj upravo u svrhu liječenja bolesnih bez obzira na socijalni status. Unatoč tome, djeca u njihovim irskim domovima umirala su od neuhranjenosti i zapuštenosti. No istraga je pokazala i da časne sestre za tu rabotu nisu bile motivirane isključivo "duhovnim" razlozima, već da su, dapače, za brigu o djeci dobivale novac od države i iznuđivale ga od obitelji djece, čak i u slučajevima kada su djeca već bila mrtva, što pokazuje da je zabrana pobačaja i rađanja izvan braka služila i kao temelj za organiziran i unosan biznis na kojemu je Katolička crkva u Irskoj praktički do jučer parazitirala.
Istraga je pokazala da su časne sestre dobivale novac od države i iznuđivale ga od obitelji djece, čak i u slučajevima kada su ona već bila mrtva
Vladina komisija imala je zadatak ispitati okolnosti pod kojima su samohrane majke ulazile i izlazile iz domova, životne uvjete djece te njihove daljnje sudbine, uključujući i okolnosti smrti, a obuhvaćeno je bilo 15 domova kojima su upravljale sestre Reda Bon Secours, ali i četiri doma kojima je upravljala država. Istraga je obuhvatila period od 1922. do 1998. godine, kada je zatvoren posljednji dom Mother and Baby, a novinarsko istraživanje koje je 2015. objavio list The Irish Examiner pokazalo je i da su se časne sestre bavile i ilegalnom trgovinom djece, najviše u Sjedinjene Države. List je tada objavio da postoje dokazi kako je vlada već 2012. saznala za slučajno otkriće velikog arhiva u kojemu su dokumentirane okolnosti izlaska djece iz domova i program usvajanja u SAD-u. Socijalna radnica koja je dokumente otkrila u svom je izvještaju navela da postoje pisma iz kojih je razvidno da su časne sestre iz doma u Tuamu "od roditelja tražile novac za uzdržavanje djece i da je njihov boravak produživan zbog financijskih razloga". Pronađena su i pisma iz kojih se vidi da je novac tražen i za djecu koja više nisu bila u domu ili su umrla, a socijalna radnica napisala je i da "postoji bojazan da su liječnici, socijalni radnici i drugi profesionalci potpomagali trafficking djece, pa je moguće da dio tih profesionalaca i dalje radi u sustavu".
U drugom tekstu objavljenom također 2015. The Irish Examiner je objavio da je vlada 2012. godine znala i da je u domu u Bessboroughu, također pod upravom redovnica Ben Secours, zabilježen "frapantan" broj djece umrle u toj instituciji između 1934. i 1953., točnije njih 478, odnosno jedno svakih dva tjedna u periodu od dva desetljeća. Navodi se i da su se tamo falsificirale smrtovnice kako bi se tako moglo "posredovati u tajnim aranžmanima posvajanja" u Irskoj i izvan nje. Ministarstvo zdravstva sastavilo je 2012. izvještaj čiji su autori zaključili da dokumenti otkrivaju "kulturu u kojoj su žene i djeca tretirani kao roba za trgovanje", dok su redovnice bile "zaokupljene materijalnom imovinom i društvenim statusom".
Taj izvještaj Ministarstvo zdravstva izradilo je u sklopu jedne druge velike istrage, one o takozvanim Magdaleninim praonicama, u kojima su časne sestre izrabljivale društveno izopćene žene. Posljednja takva praonica zatvorena je 1996. godine, nakon čega je objavljeno da su "klijenti" praonica u kojima su žene zlostavljane i tretirane kao robinje bile državne institucije i ugledne kompanije. Irsko državno tijelo koje nadzire usvajanje djece 2013. također je otkrilo nekoliko stotina sumnjivih rodnih listova u arhivu katoličke agencije za usvajanje St. Patrick's Guild, na koju inače otpada četvrtina svih posvojenja u zemlji. No unatoč svim tim otkrićima, vlada je istragu pokrenula tek tri godine kasnije, kada su se pojavili materijalni dokazi o masovnoj grobnici u Tuamu.
Braneći se od kritika opozicije, ali i članova koalicijskih partnera iz Stranke zelenih, ministar za djecu i obitelj Roderic O'Gorman pozvao se na Zakon o istragama i komisijama iz 2004. koji, prema njegovoj interpretaciji, vladu obavezuje da rezultate istrage učini tajnima na period od 30 godina. No u nedavno objavljenom tekstu pravnica iz organizacije Justice for Magdalenes Research Maeve O'Rourke tvrdi da taj zakon propisuje da komisija mora djelovati u tajnosti, ali ne i u slučajevima kada žrtve i svjedoci sami zatraže da svjedočenja postanu javno dostupna. Budući da su sva udruženja tražila upravo to te opetovano dobivala odbijenice bez suvislog obrazloženja, O'Rourke zaključuje da irska vlada time kontinuirano krši evropske zakone o pravima žrtava torture, nehumanog postupanja i prisilnih nestanaka, koji svi spadaju u najveće kršenje ljudskih prava kako ih definira međunarodno pravo. Obitelji djece umrle u katoličkim sirotištima neće biti u mogućnosti doći ni do informacija o svojoj živoj ili umrloj braći i sestrama, a oni koje su časne sestre prodale usvojiteljima u SAD-u za života vjerojatno neće saznati tko su im biološki roditelji.
Kada je vlada 2015. osnovala komisiju za istragu tih događaja, na njezinom popisu nadležnosti našao se još jedan aspekt koji dodatno ilustrira do koje je mjere kontrola žena Katoličkoj crkvi u Irskoj služila kao podloga za biznis. Komisija je, naime, dobila zaduženje da ispita i okolnosti pod kojima su nad djecom u katoličkim domovima farmaceutske kompanije provodile klinička ispitivanja svojih proizvoda.
The Irish Examiner objavio je 2017. da su kompanije GlaxoSmithKline (GSK) i Burroughs Wellcome provele najmanje pet kliničkih ispitivanja cjepiva protiv ospica, difterije, hripavca, tetanusa i dječje paralize, uglavnom 1960-ih i 1970-ih. Uz cjepivo, kompanije su testirale i mlijeko u prahu i dječju hranu, takozvanu formulu. Na pitanje tko im je dao privolu za provođenje pokusa na djeci, iz kompanije GSK listu je odgovoreno da su to, unatoč tome što su djeca imala majke, "vjerojatno bile časne sestre kao zakonske skrbnice djece", ali i da, koliko je njima poznato, redovnice za to nisu dobivale financijsku kompenzaciju. Je li zaista tako i bilo možda je otkrila Komisija, no eventualna otkrića o tome zahvaljujući novom zakonu javnosti neće biti poznata još 30 godina.
Komentirajući u parlamentu novi zakon, Bríd Smith iz stranke Solidarnost – Ljudi iznad profita, zatražila je raspuštanje katoličkog reda Sestara Bon Secours jer je "njihovo bolničko carstvo, najveća privatna bolnička grupacija u zemlji, izgrađeno na kostima mrtvih beba iz Tuama". Smith se ovdje referirala na činjenicu da je red zahvaljujući takvim nekažnjenim praksama razvio impresivan zdravstveni biznis, pa su njihove privatne bolnice 2015. u Irskoj imale 2700 zaposlenih i 350 konzultanata koji su liječili više od 200 tisuća pacijenata. Prošle godine provedeno je i spajanje irske kompanije s onom koja djeluje u sedam država SAD-a, pa sve one zajedno sada zajedno imaju 60 tisuća zaposlenih u skoro 50 bolnica. Osim privatnih bolnica, red u Irskoj, navodi The Irish Times, upravlja i bogatim nekretninskim fondom, a svih sedam članica odbora direktora su časne sestre.
