Na sam Badnjak, 24. prosinca, Velika Britanija i Europska unija konačno su postigle sporazum kojim su regulirani budući trgovinski odnosi Londona i Bruxellesa. Dogovorom, sklopljenim doslovce u zadnji čas – s obzirom na to da 31. prosinca završava prijelazni period – Britanija napušta carinsku uniju i zajedničko tržište EU-a. Trgovinski sporazum garantira da će Ujedinjeno Kraljevstvo i dalje imati povlašteni položaj u odnosu na EU – naime, neće biti carina ni kvota, što je značajno jer je u 2019. obujam trgovine između UK-a i EU-a iznosio gotovo 740 milijardi eura, a Britanija je treći najveći trgovinski partner Unije, nakon Sjedinjenih Država i Kine. Britanija se na posljetku pristala obvezati da će u svoje propise ugraditi standarde EU-a po pitanjima državnih poticaja, radnih i socijalnih prava, kao i zaštite okoliša – iako je kao ustupak Bruxellesa izborila da u slučaju spora oko implementacije propisa neće biti nadležan Sud EU-a, nego arbitražna komisija. Međutim, britanski poduzetnici zasigurno će se suočiti s povišenim troškovima i novim birokratskim procedurama, s obzirom na uvođenje graničnih kontrola. Istovremeno, za većinu britanskih građana prestaje sloboda kretanja unutar Unije. Sporazum ima ukupno gotovo 1250 stranica, no poneka pitanja, poput sigurnosnih i razmjene informacija, još uvijek nisu riješena.
Iako je britanski premijer Boris Johnson trijumfalno rekao da je sporazumom Britanija "povratila kontrolu nad svojim zakonima i sudbinom", istina je drastično drugačija: Brexit, odnosno izlazak UK-a iz EU-a bitno će oslabiti Britaniju, a mogao bi dovesti i do njenog raspada. Sve ekonomske procjene predviđaju pad britanskog BDP-a i to od jedan do 4,5 posto, dok će i ovakav "mekani" Brexit srušiti plaće stanovnika od jedan do dva posto. Izvjesno je da će daleko najviše stradati radnička klasa: analiza britanskog think-thanka The Institute for Public Policy Research, objavljena nakon postignutog sporazuma, upozorava da dogovor osigurava bitno slabiju zaštitu prava britanskih radnika no što je bilo očekivano. Nadalje, Brexit će Škotsku snažno pogurati u smjeru nezavisnosti – trenutna potpora odcjepljenju Škotske iznosi 52 posto, dok je svega 38 posto Škota decidirano "protiv". Škotska vlada objavila je da bi pad BDP-a mogao preći šest posto. Ukratko, piše britanski Obsever, postignuti sporazum "učinit će nas siromašnijim, smanjiti naš globalni utjecaj i dovesti u pitanje integritet nacije".
Unatoč fantazijama o globalnoj moći i nostalgiji za epohom britanskog imperija, London će se tako snaći suočen s grubom stvarnosti. Osim toga, unatoč potpori dijelova radničke klase za Brexit, sam projekt zapravo su potaknule i inicirale elite, koje će najmanje stradati. Guardianov kolumnist Aditya Chakrabortty podsjeća da je referendum iz 2016. odobrio tadašnji premijer James Cameron kako bi zadovoljio euroskeptike u konzervativnoj stranci, a euroskeptičnu kampanju financirali su milijunaši. Njegov kolega John Harris upozorava da je, nakon "mesijanske arogancije" kojom je Tony Blair pridružio Britaniju američkoj invaziji Iraka, riječ o još jednoj nedaći koju je naciji priredila privilegirana i neodgovorna elita, odsječena od realnosti. Upravo ta elita je, slijedeći neoliberalne politike pod vodstvom Margaret Thatcher, i proizvela ogorčenost radničkih klasa prema EU. "Koliko je onda perverzno", piše Owen Jones, "da će sporazum o Brexitu samo još pojačati opravdane pritužbe koje su i dovele do referenduma." Zaključno, EU je daleko od savršene, no Brexit je iz vlastitih uskih i sebičnih interesa poduzela elita, a na štetu najsiromašnijih članova svog društva.
