Stanje se stubokom promijenilo, crno je postalo bijelo, a dojučerašnji prijatelji ozbiljna prijetnja. Točnije, ono je opet onakvo kakvo je bilo prije nego što je Brexit počeo ljuljati Europu. Pred tom prijetnjom Unija je zbila svoje redove i ponovno pronašla bratstvo i jedinstvo. Ali čim je na stol došlo pogađanje o novcu, o budžetu za sljedećih sedam godina, počeli su cjenkanje i sukobi. Ubuduće će nedostajati 12 do 14 milijardi eura, koliko je godišnje u proračun Europske unije uplaćivala Velika Britanija. Kakav to utjecaj ima na prava i obveze ostalih članica? Odnosno, tko to treba platiti?
Bogatije zemlje, tzv. neto uplatioci, odmah su stali na stražnje noge. Po njima, za toliko treba smanjiti kohezione fondove iz kojih vuku novac siromašnije zemlje, koje više dobivaju od Unije nego što joj uplaćuju. Te su zemlje, vidno uvrijeđene i ponižene, odmah osnovale organizaciju za obranu svojih prava, koju su prozvali Prijatelji kohezije. Analogno tome, oni bogatiji bi trebali biti neprijatelji kohezije. Podsjetimo da riječ kohezija znači spajanje ili povezivanje, dakle upravo ono na čemu počiva Europa. Jesu li oni prijatelji međusobnog odbijanja? Zasad se ne ide tako daleko. Umjesto toga, naravno samo kolokvijalno, dobili su nadimak škrtci. Opet, u skladu s tim, one prve mogli bismo nazvati grebatori. Na nedavnom sastanku o proračunu, škrtci i grebatori razišli su se bez ikakvog zaključka, a Unija se vratila u stanje od prije Brexita, odnosno u stanje stalnog bujanja nacionalizama.
Kad je o tome riječ, prvo se pomisli na Poljsku, Mađarsku i ostale zemlje tzv. Višegradske skupine, pa i na sve tranzicijske zemlje. Kao da je nacionalizam neizostavni dio prtljage donesene iz boljševizma. Ali nacionalizam nije teško prepoznati i na drugoj strani. Na primjer, u pljačkaškim metodama s kojima se Zapad uključio u raspad istočnoeuropskih ekonomija, koje su djetinjski naivno dočekale njihovu najezdu. A sada u zamisli o Europi s dvije brzine, kako tranzicijska raja ne bi kočila razvoj stare europske gospode.
Istovremeno kad je rasprava o budžetu Europske unije do osovina zaglavila u blatu sporova bogatijih i siromašnijih članica, ovaj je autor na internetu kupio neki kućanski aparat. Prodavatelj, koji se agresivno reklamira na mnogim sajtovima, osim u Hrvatskoj posluje još u Sloveniji, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj i Poljskoj. Podatak o vlasniku tvrtke, naravno, nije dostupan. Za razliku od toga, na porijeklo firme koja stoji iza užurbanog i uznojenog dostavljača kupljenog proizvoda ukazuje njeno ime: Gebrüder Weiss. Tvrtka za međunarodni transport kopnom, morem i zrakom uzima pinku poslujući i na zagrebačkim ulicama. Od čitave transakcije, u Hrvatskoj je ostao porez i troškovi poslovanja, među kojima su najveći plaćice dostavljača i činovnice koja prima narudžbe. Profit, koji je na kraju jedina baza investicija i razvoja, odlazi u neku razvijeniju zemlju Europske unije. (Usput rečeno, možemo lako zamisliti nacionalističku halabuku da su na primjer srpske tvrtke u bivšoj Jugoslaviji tako isisavale životne sokove iz hrvatske ekonomije. Ali sada svi šute ili se zabavljaju ćirilicom i podižu sumanute tužbe protiv Josipe Lisac zbog njene izvedbe ‘Lijepe naše’.)
Spomenuti primjer pokazuje do kako je sitnih kapilara dospjelo isisavanje životnih sokova iz hrvatske ekonomije. Nakon što su preuzeli skoro sve banke, stranci su samo na neopravdanim razlikama u kamatama izvukli preko deset milijardi eura. Danas su njihova osiguravajuća društva, mirovinski fondovi, oni uzimaju dobit od svake krigle piva i svake čaše mlijeka koje se popiju u Hrvatskoj. Naša sveučilišta školuju kadrove koji će raditi kod njih itd. Pa ipak, u svemu tome nema ničeg skandaloznog. Sve je to u skladu s kohezijom na kojoj se zasniva Europska unija. Uvjeti su jednaki za sve. Ako su stranci konkurentniji, Hrvatska si je kriva sama. Hrvatska i Slovenija izišle su iz Jugoslavije istog dana, 25. lipnja godine 1991. U tom trenutku Slovenija je bila bogatija za 12,9 posto, naravno po glavi stanovnika. Danas je bogatija za preko sto posto ili skoro osam puta više nego prije. Zašto? Zahvaljujući u prvom redu drukčijoj politici. U Sloveniji nije bilo pljačkaške privatizacije, a ako je ikako bilo moguće, spašavala se svaka proizvodnja, svako poduzeće i svako radno mjesto. Ekonomska politika (u prvom redu monetarna, odnosno tečajna) bila je u službi konkurentnosti domaće privrede. Čuvali su se stručni kadrovi, uključujući i stare direktore, umjesto da se uhljebljuju stranački podobnici. Čitav sustav nije bio koruptivan. Upitan jednom prilikom što misli o hrvatskoj ekonomskoj politici, čovjek koji je vodio tranziciju u Sloveniji, dr. Jože Mencinger, s vidnom nelagodom odgovorio je samo da je ne razumije.
Zadnja među članicama Europske unije, Hrvatska je danas prva među Prijateljima kohezije. Ali to ne znači da kohezijski fondovi ne bi bili nužni i da su sve siromašnije članice Unije vodile najpametniju moguću politiku. Sve federalne države imaju nešto slično. I najliberalnija ekonomija, američka, ima, kako kažu, vrlo razvijen sustav pomoći siromašnijima. (Ovaj autor, nažalost, ne zna ništa više o tome.) Poznato je naime da razvijeniji na istom tržištu i u istim uvjetima uvijek prolaze bolje. I bivša Jugoslavija imala je fond za nerazvijene, protiv kojeg su Slovenci na primjer stalno potiho rogoborili, ali se razlika u razvijenosti između njih i Kosova ili Makedonije (danas bismo rekli neto uplatitelja i neto korisnika) ipak stalno povećavala. Tome je, doduše, znatno doprinio i sustav financiranja u kojem su novac dobivale političke birokracije u manje razvijenim republikama i na Kosovu. A one su ih, u pravilu, trošile na grandomanske, dugoročne projekte koji nisu ubrzavali rast. EU je pametnija. Ona ne daje novac već financira projekte, ali pritom pazi da to budu infrastrukturni ili civilizacijski, a ne proizvodni pothvati. Nisu ludi da financiraju konkurenciju sami sebi.
Fond za nerazvijene bio je tempirana bomba, koja je eksplodirala u drugoj polovici devedesetih, kad je kulminirala jugoslavenska kriza i kad su nacionalisti digli glavu. Slobodan Milošević je izborio da novac iz Fonda ne ide izravno Kosovu, već preko Srbije, dakle kroz njegove ruke, a Franjo Tuđman je grmio kako Hrvatska ne može pomagati druge jer nema dosta ni za sebe. Kohezioni fondovi ista su takva tempirana bomba danas. Ona je počela otkucavati početkom ekonomske krize godine 2008., a s Brexitom i migrantskom krizom opasno se približila trenutku eksplozije. Nisu rijetki autori koji stanje u Europi danas uspoređuju s onim iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, kad je detonator koji je doveo naciste na vlast bio crni četvrtak na njujorškoj burzi. U usporedbi s tim, 12 do 14 milijardi eura izgubljenih zbog Brexita čini se kao kikiriki. Ali u ogledalu prošlosti ne može se sagledati budućnost, a povijest nikad nije bila učiteljica života.
