Potpuno bez efekta ostao je udarni argument prvog čovjeka europske administracije Jean-Claudea Junckera da će potpisivanje transatlantskog sporazuma svakom Europljaninu povećati prihod za 600 eura godišnje. A i to je samo početak, implicirao je on, jer prava zarada slijedi kad se razmašu novi poslovi. Kako je bilo moguće da ljudi ostanu potpuno hladni na tu sirensku pjesmu i da povjeruju protivnicima sporazuma? Odgovor je sasvim jednostavan. U sistemu raspodjele kakav je uspostavljen u suvremenom svijetu, sva bi eventualna dobit završila na računima krupnih korporacija i banaka. U skladu s Junckerovom računicom, okoristio bi se samo prosječni, statistički građanin. Živi ljudi ne bi dobili ništa i oni to dobro znaju.
Isto iskustvo motiviralo je birače i na nedavnom britanskom referendumu o napuštanju Europske unije, kao i na američkim predsjedničkim izborima. Nije, naime, sporno da je članstvo u Uniji bilo korisno za Britaniju. Ali koju i kakvu Britaniju? Onu u kojoj se neprestano povećavaju socijalne razlike i sve više ljudi ostaje bez perspektive. Za to, naravno, nije kriva Unija. Ali ona je postala simbol organizacije koja zastupa interese krupnog kapitala, pa je po frojdovskom principu prijenosa na nju prešao i velik dio odijuma prema vlastitoj, britanskoj financijskoj i korporacijskoj oligarhiji. Još je jasniji američki slučaj, gdje je Donald Trump dobio izbore samo jednim obećanjem: da ubuduće ništa neće ostati isto kao što je bilo dosad. A kako je to u Americi, najbogatijoj i najmoćnijoj zemlji svijeta?
Svaki drugi Amerikanac, a to je 150 milijuna ljudi, ne bi mogao preživjeti bez nekog oblika državne pomoći, od bonova za hranu do subvencija za minimalno zdravstveno osiguranje. A i velik dio onih kojima pomoć sada ne treba strahuje od budućnosti. Čitavo povećanje društvenog bogatstva u proteklih 40 godina otišlo je u mali broj moćnih ruku. Ljudi koji žive od svojih plaća nisu dobili doslovno ništa. Za njih je u Trumpovom obećanju da će Ameriku opet učiniti velikom važna samo jedna riječ. Opet. Da će opet biti kao nekad, kad se živjelo bolje i sigurnije. U vremenu prije enormnih bankarskih bonusa i milijardskih zarada špekulacijama na njihov račun. Može li to promijeniti Donald Trump, koga neprijatelji posprdno nazivaju Robinom Hoodom? U povijesti se privilegirani društveni slojevi nikad nisu dragovoljno odricali svojih privilegija.
Pitanje je, naravno, i što on zaista namjerava. Trebat će vremena da se otkrije prava suština svega onog što je izgovorio u proteklih godinu dana i što je previše često zvučalo ne samo kao kavansko naklapanje, već i kao poruke koje su prije 90 godina zapalile bavarske pivnice. Nije nam namjera da uspoređujemo političare i zemlje, ali ipak treba reći da se i tada osiromašenim ljudima govorilo kako se Njemačku mora opet učiniti velikom. Bitna je razlika što Trump istovremeno najavljuje odustajanje od politike vojnog pokoravanja svijeta i stalnog konfrontiranja s vanjskim neprijateljima. U ovom trenutku s Rusijom, što nas vraća u vrijeme kad je Ronald Reagan proglašavao SSSR imperijom zla. Sovjetskog Saveza više nema, ali kao da Amerika bez njega ne može. Nesumnjivo zato što je na politici sukoba i dominacije svijetom izrastao golem vojno-industrijski kompleks, koji je danas temelj američke industrije. Hoće li se Trump suprotstaviti njegovim interesima? Njegov je prethodnik najprije dobio Nobelovu nagradu za mir, a onda bombardirao više zemalja nego ijedan prije njega.
Nije riječ, međutim, samo o vojno-industrijskom kompleksu, već o cijelom sustavu na kojem se temelji suvremeni zapadni kapitalizam i koji je pravi uzrok krize u kojoj živimo. To je sistem u kojem su krupne korporacije i banke dobile takav utjecaj i moć, da su u znatnoj mjeri mogle ukloniti ono što im je najviše smetalo. To je tržišna konkurencija. Umjesto nje tržištem vladaju krupni monopoli, oligopoli i karteli. U našem minijaturnom hrvatskom primjeru, zemlja je očekivala da će međusobna konkurencija stranih banaka dovesti do snižavanja kamata i ukupne cijene kapitala. Umjesto toga, dobila je bankarski kartel koji pije krv građanima i nije mu ni na kraj pameti da riskira kreditirajući proizvodnju i razvoj. Na velikom planu ista je logika dovela do bitnog usporavanja, pa i zaustavljanja razvoja u zemljama zapadnog kapitalizma. I tu se profit ostvaruje golemom preraspodjelom na račun radno ovisnog stanovništva, pa i na račun ‘kapitalista’ ako su oni dovoljno mali i bez utjecaja (npr. mali dioničari), a ne rizičnim ulaganjima u razvoj. Iznimka su sigurni poslovi koje financira država, a to su u prvom redu vojne investicije. To je korijen ratoborne politike koju je u svojoj karijeri provodila gospođa Hillary Clinton i ekipa kojoj ona pripada.
Eliminacija tržišta ima uvijek iste posljedice. Zato, koliko god to apsurdno zvučalo, današnji zapadni kapitalizam sve više sliči stanju u zemljama nekadašnjeg sovjetskog bloka. Nekad smo govorili da je u SSSR-u na djelu državni kapitalizam, u kojem država planira i kontrolira tržište. U suvremenom zapadnom kapitalizmu krupne korporacije rade to isto. Pritom se potvrđuje staro pravilo da je od državnog monopola gori, točnije okrutniji, samo privatni. Zasad je u Americi stanje znatno gore nego u velikom dijelu Europe. Ali monopol je uvijek monopol. Brexit i pobjeda Donalda Trumpa znak su da je ljudima došlo do grla. Nisu oni glasali ni za Trumpa, ni za Brexit. Glasali su protiv svijeta u kojem žive.
Sad se, također, pokazalo da je teorija kako privatizacija rješava sve probleme (poznata kao tačerizam ili reganomika) dovela velik dio svijeta na tešku stranputicu, a kapitalizam u duboku krizu. Među ekonomistima do zadnjeg ju je daha zagovarao čuveni Milton Friedman, a kod nas je stekla snagu temeljne dogme. Odnosno, aksioma koji se ne smije ili ne treba propitivati. Samo su rijetki, u prvom redu pokojni dr. Branko Horvat, tvrdili da je bitno tržište, a ne oblik vlasništva. Ali iza privatizacije kao panaceje stajali su prejaki interesi, koji su povezivali domaće pljačkaše i inozemne kolonizatore, pa ništa drugo jednostavno nije imalo šanse. Tako se dogodilo da je u Kini preživjelo i razvilo se državno vlasništvo, ali u novim tržišnim uvjetima, dok je kod nas uništeno samoupravljanje koje je po definiciji bilo pravi tržišni sustav. Monopoli koji vladaju zapadnim svijetom dosad su vrlo uspješno branili svoje interese, pa i po cijenu zaustavljanja razvoja i širenja siromaštva u vlastitim zemljama, kao i izazivanja sve više ratova na područjima svojih geostrateških interesa. Teško je vjerovati da će oni imati sluha za upozorenje britanskog referenduma i američkih izbora.
