U pisanju knjige ‘Srbi u Cetinskoj krajini’, koju je iniciralo Vijeće srpske nacionalne manjine Splitsko-dalmatinske županije, a izdalo Srpsko narodno vijeće, surađivali su Božidar Simić i Filip Škiljan. Simić je umirovljeni diplomirani ekonomist koji je cijeli radni vijek proveo u Brodosplitu, što ga nije spriječilo da dugi niz godina istražuje povijesnu građu Dalmatinske zagore, dok je Škiljan doktor povijesti zaposlen u zagrebačkom Institutu za migracije i narodnosti te autor više knjiga i radova. Njih su dvojica za svoj rad dobila zahvalnice za očuvanje povijesne i kulturne baštine srpske nacionalne manjine na području Splitsko-dalmatinske županije, što ne čudi s obzirom na to da su u ovoj ‘kućnoj Bibliji’ za sve koji žive ili su živjeli na tom prostoru, kako ju je u pogovoru nazvao povjesničar Dragan Markovina, pojedinačno obradili sve srpske obitelji s cetinskog prostora.

Bilo u vojnom bilo u političkom smislu, Hrvati i Srbi u najvećem dijelu svoje zajedničke prošlosti na prostoru Cetinske krajine borili su se protiv zajedničkog neprijatelja

Kako nam kaže Božidar Simić, s kojim smo razgovarali za Novosti, u pisanju se, osim ranije objavljenim knjigama historičara, najviše služio građom iz arhiva u Zadru i Splitu, i to spisima generalnih providura, starim matičnima knjigama, arhivom Pravoslavne eparhije, javno-bilježničkim spisima, starim spisima kotarskih sudova te topografskom i dokumentacijom iz državnih ureda. Na Cetinskoj krajini nije stao, nego je već u poodmakloj fazi prikupljanja i obrade građe o Srbima u Imotskoj krajini. Knjiga bi trebala biti tiskana potkraj iduće godine.

Povijest Srba Cetinske krajine, baš kao i povijest Dalmatinske zagore, zapravo je povijest naseljavanja i iseljavanja s tog prostora, kako Srba tako i Hrvata. Jedna od popularnih revizionističkih teza kaže da Srba tamo nije bilo do kraja 17. stoljeća. Kako i kad su Srbi došli na to područje?

Prva doseljenja Srba na ove prostore bila su sredinom 14. stoljeća, što potvrđuje i njihovo kasnije spominjanje u tzv. Cetinskom zakonu iz 1436. godine, te postojanje manastira Dragovića s kraja 14. stoljeća. Potvrdu o prisustvu pravoslavnog stanovništva nalazimo u turskim popisima iz 1550. i 1604. godine, gdje se u pojedinim selima uz stanovništvo navode popovi i kaluđeri. Najveći priliv stanovništva, rimokatolika i pravoslavnih, odvijao se krajem 17. stoljeća i to sa prostora zapadne Bosne te Hercegovine. Za tadašnju pravoslavnu populaciju naročito je značajna seoba sa Janja čije su se porodice naselile po Biteliću, Koljanima i dijelom u Otišiću.

Glad i prihvaćanje unije

U Cetinskoj krajini ima više prezimena koja nose i hrvatske i srpske obitelji. Ništa drukčije nije ni u ostatku Dalmacije. Kako je došlo do toga?

Taj proces možemo pratiti već od početka 18. stoljeća. Brojnije prelaženje možemo pratiti u dva perioda. Prvi, koji je bio vezan uz vrijeme doseljavanja i neposredno nakon njega, predstavlja prelazak u drugu konfesiju u selima gdje su pojedini rodovi u manjini i nemaju svojih svećenika, a kod većinskog stanovništva razvijena je crkvena infrastruktura. U to vrijeme zabilježeno je višekratno prelaženje s jedne na drugu konfesiju i obrnuto. Primjer iz 1692. imamo u knjizi Mile Bogovića ‘Pitanje pravoslavne hijerarhije u mletačkoj Dalmaciji u XVII i XVIII stoljeću’, gdje se katolički svećenici žale na dvojicu kaluđera koji obraćene šizmatike vraćaju na staru vjeru. Drugi period odnosi se na prvu polovinu 19. stoljeća. Potiče ga tadašnja austrijska državna uprava, a u narodu je poznat kao unijaćenje. Međutim u Cetinskoj krajini ova pojava nije imala većeg utjecaja. Rjeđi su bili pojedinačni prelasci, koji traju od doseljenja do danas, uzrokovani osobnim razlozima, ženidbama, zaposlenjima i to bez obzira na konfesiju.

Područje Cetinske krajine bilo je idealno za hajduke. Od domaćih na glasu su bili harambaše Peović, Vučemilović, Tertolja, Škrbić, Blešić, Galiot i Petković, a od imotskog područja Sočivica i povremeno glasoviti Andrijica Šimić

Imate li podatke jesu li ti prelasci bili češći ili rjeđi u odnosu na druge krajeve? Koliko je konfesija bila važna u to vrijeme? Možemo li to usporediti s današnjim vremenom?

Da se razumijemo, nije se samo izlazilo iz pravoslavne vjere, dapače, podaci iz 1909. i 1911. govore suprotno. Na području cijele Dalmatinske eparhije veće je pristupanje nego izlazak. Godine 1909. u pravoslavnu vjeru je prešlo 47, a izišlo 28 osoba, dok je 1911. taj odnos bio još izraženiji – 80 je pristupilo, a 27 napustilo pravoslavnu vjeru. Podatke za pojedine dijelove Dalmacije nismo imali, nego ukupno stanje po tada rađenim službenim šematizmima. Inače, tokom 19. stoljeća narod je više-manje popisivan po vjerskoj pripadnosti, to vidimo iz austrijskih popisa. Znači, konfesija je bila odrednica identiteta.

Spomenuli ste unijate. Otkud oni u Dalmaciji?

Proces unije najviše se odrazio u selima na drniškom području, naročito u Kričkama i Baljcima. Bilo ga je i na području Cetinske krajine, ali u daleko manjem broju. Ilustracije radi, 1846. godine u Dalmaciji je živjelo 79.770 pravoslavnih, a pripadnika unije na području Drniša bilo je 694, na području Vrlike 148, Knina 33, Makarske tri i jedan u Zadru. Zanimljiv je i jedan podatak iz 1835. da je šibenski trgovac Teodor Kuliš, inače porijeklom iz Vrlike, na zahtjev tadašnjeg episkopa Pantelejmona Živkovića isporučio 500 forinti žita siromašnim porodicama iz Petrova polja u kojem je tada vladala glad i na taj način spriječio njihovo prihvaćanje unije. O gladi i prihvaćanju unije pisao je i Matavulj u svom ‘Pilipendi’. Na samom području Cetinske krajine, u selima koja smo obrađivali u ovoj knjizi, prema popisu iz 1844. živjelo je 5111 pravoslavnih, najviše u Vrlici, gdje je i napravljena grkokatolička crkva. Već od 1848. godine broj grkokatolika drastično se smanjuje i bilježi se u velikom broju njihov povratak u pravoslavnu vjeru.

Za razliku od prevladavajućeg mišljenja, Srbi i Hrvati u Cetinskoj krajini živjeli su u miru i slozi, boreći se protiv zajedničkog neprijatelja, a znamo da su ovi prostori mnogima bili zanimljivi – od Turaka preko Mletaka do Francuza?

Tako je. Bilo u vojnom bilo u političkom smislu, Hrvati i Srbi u najvećem dijelu svoje zajedničke prošlosti na prostoru Cetinske krajine borili su se protiv zajedničkog neprijatelja.

No danas su sporenja i dalje velika. Primjerice, oko crkve Svetog Spasa na izvoru Cetine desetljećima traju rasprave je li hrvatska, katolička ili srpska, pravoslavna?

Kako je Fortis za odnose dviju crkvi rekao da između njih vlada ‘savršena nesloga’, tako taj izraz možemo upotrijebiti i za Sv. Spas. Imajući u vidu dijametralno suprotne stavove hrvatskih i srpskih povjesničara te crkvenih krugova o samoj dataciji izgradnje, korištenju i vlasništvu nad ovim objektom, u knjizi smo iznijeli nekoliko dostupnih podataka iz turskih i mletačkih izvora široj javnosti nepoznatih, za koje smo smatrali da ih treba posebno istaknuti ne zadirući u spomenuti spor.

Nakon više od sto godina Dalmacija je dobila episkopa, Nikodima Kosovića, koji je rođen na njenom području. Što će to značiti za vjernike?

Tko god vodio ovu eparhiju, u bliskoj prošlosti ili u narednom periodu, suočen je s ogromnim problemima na terenu. Parohije s malim brojem vjernika, gdje sahrane višestruko nadmašuju broj rođenih, gdje se povratak ne bilježi ili je tako mali, veliki su izazov za episkopa i sveštenstvo. Prema izrečenom u pristupnoj besjedi, imenovanje Nikodima, rođenog Zadranina, porijeklom iz stare porodice zadarskog zaleđa, njegovo obrazovanje i otvorenost dijalogu ulivaju nadu u daljnje jačanje samog dijaloga, dobrosusjedskih odnosa s Rimokatoličkom crkvom. Dijalog, razumijevanje, njegovanje sličnosti uvod su u toleranciju, a to je ono što treba običnim vjernicima.

Da se vratimo knjizi. Posebno je zanimljiva sudbina Vlaha koji su još u 14. stoljeću, zajedno s Hrvatima i Srbima, živjeli u tom kraju, a po usmenom predanju su izjednačeni sa Srbima?

Vlaška plemena prisutna su u cijeloj Dalmaciji. Njihova prava i obaveze bili su regulirani posebnim statutima. Na području Cetine tokom 16. stoljeća živjelo je pleme Zbitelići. Njihova sudbina bila je vezana uz vjersku odrednicu i miješanje sa dva dominantnija naroda i pomalo su postajali njihov dio.

Depopularizirani kraj

Detaljno opisujete i cetinske hajduke. Tko su oni bili? Je li bilo razlike u brojnosti između Srba i Hrvata? Radi li se o junacima koje je narod opjevao kao borce za slobodu ili o najobičnijim pljačkašima?

Područje Cetinske krajine bilo je idealno za hajduke koji su u njoj boravili, s obzirom na to da su lako mogli uzmicati pred hajkama u susjednu Bosnu i obrnuto. Od druge polovine 18. pa do kraja 19. stoljeća na ovom području boravili su cetinski, ali i hajduci iz drugih krajeva. Od domaćih na glasu su bili harambaše Peović, Vučemilović, Tertolja, Škrbić, Blešić, Galiot i Petković, a od imotskog područja Sočivica i povremeno glasoviti Andrijica Šimić. Po konfesionalnoj pripadnosti Vučemilović, Galiot i Šimić bili su rimokatolici, a ostali pravoslavci. Teško je govoriti o pojedinačnim motivima svakog od njih za odlazak u hajduke. Da li je to bilo izbjegavanje vojne obaveze, neka nepravda, siromaštvo i želja za lakom zaradom, teško je utvrditi. Vučemilović se borio protiv Francuza i pljačkao njihovu imovinu. Tertolja se smatrao poštenim i tvrdio da mu dodaju djela koje nije napravio. Sočivica i Šimić opjevani su kod naroda kao borci za pravdu i junaci. Međutim, postoji i druga strana, a to su ubojstva, pljačke, palež i nesigurnost kod stanovništva pa je završetak hajdučije predstavljao olakšanje za cijeli ovaj kraj.

Knjiga se bavi razdobljem do izgradnje brane na Peruči, kad se iseljava više hiljada ljudi. Potpredsjednica Vlade Martina Dalić kazala je da je cilj izgradnje bilo tjeranje Hrvata s tog područja. No podaci kažu da su u potopljenim krajevima većina bili Srbi?

Izjava potpredsjednice Vlade jednostavno nije točna, jer je zemlja uz Cetinu jednako izuzimana i Hrvatima i Srbima. Percepciju da su Srbi oštećeniji u ovom procesu čini potapanje cijelog jednog sela, Koljana, te gubitak velikih posjeda manastira Dragovića. Napominjem da mi nismo radili analize čije je zemlje više izuzeto, jer gubitnici su bili svi.

Devedesetim godinama i nedavnim ratom koji je umnogome odredio sudbinu Srba niste se bavili?

Ne, iz jednostavnog razloga jer u tom slučaju ovaj projekt ne bi bio gotov još nekoliko godina zato što bi morao obuhvatiti veliki terenski rad i pristup raznoj građi.

Kad smo kod Peruče, Cetinskoj krajini prijeti novi val iseljavanja zbog najavljene gradnje plinske elektrane na tom jezeru koja bi dovela do zagađenja, a s obzirom na ekonomsku situaciju čisti zrak ostao je jedina prednost Cetinske krajine u odnosu na druga područja?

Jednim potezom, tokom poslijeratne industrijalizacije i ubrzanog razvoja, izgubili smo jedan prelijepi dio područja uz Cetinu kojemu se možemo diviti samo u trenucima kad se umjetno jezero isprazni. Sad kad se ovaj depopularizirani kraj bez proizvodnih kapaciteta pomalo počeo snalaziti, proizvoditi ekološku hranu i otvarati se turizmu te nuditi i ostatke svoje ljepote, bojim se da će ova investicija sa svojim zagađenjima, koja elaboriraju poznati stručnjaci, biti udarac od kojeg se neće oporaviti.