Nova ljevica, čiji ste istaknuti član, pozvala je početkom ove godine na gašenje štetnog drugog stupa obaveznog mirovinskog osiguranja kojim upravljaju privatno-bankovni fondovi. Odnedavno se pokazuje da je taj mehanizam još gori, za državu i buduće umirovljenike, negoli se mislilo ili bar javno govorilo. No za početak, kako komentirate činjenicu da se desni i lijevi centar u Hrvatskoj i oko tog segmenta ekonomske politike – dobro slažu?
Čini mi se da je čitava priča oko drugog stupa obavijena mrakom, nepoznavanjem činjenica o njegovoj štetnosti i pomanjkanjem želje, volje i snage da se neodrživo stanje promijeni i da se drugi stup ukine. Možda je slaganje desnog i lijevog centra posljedica straha od nužne promjene, straha od veličine iznosa potraživanja budućih umirovljenika i straha da mirovine neće biti isplaćene. Možda je prisutna zabluda da se drugi stup može popraviti. Istina je da popravak nije moguć.
Kao da je čitava priča oko drugog stupa obavijena mrakom, nepoznavanjem činjenica o njegovoj štetnosti i pomanjkanjem želje, volje i snage da se neodrživo stanje promijeni. Drugi stup nije moguće popraviti, treba ga ukinuti
Rijetka je prilika da o drugom stupu čujemo iole kritičko mišljenje nekog bankara. Možete li našim čitateljima ukratko pojasniti u čemu se sastoji problem takvog osiguranja, kako za osobne financije svakog od nas tako i za državu? Jer posrijedi je tehnički domišljat i složen model koji upućeni, a iskreniji pojedinci ne svrstavaju slučajno u tzv. kazino-ekonomiju.
Situacija je apsurdna. Unatoč činjenici da za isplatu mirovina nema dovoljno sredstava u državnom mirovinskom fondu, država novim zaduživanjem izdvaja četvrtinu mirovinskih davanja privatnim mirovinskim fondovima u okviru drugog mirovinskog stupa. Tako se dodatno povećava javni dug države zaduživanjem kod banaka osnivača privatnih mirovinskih fondova koji dobivenim sredstvima otkupljuju državne obveznice većim dijelom i ulažu u dionice manjim dijelom. Time se zatvara financijski apsurd u kojem država dvostruko gubi, a najviše gube sadašnji i budući umirovljenici s obzirom na to da individualizirana kapitalizirana štednja nije ostvarila planirane prinose, dok budući umirovljenici ne mogu raspolagati štednjom prije umirovljenja, unatoč tvrdnji da je štednja osobna imovina. Ulaganja fondova u dionice i ulazak u vlasništvo poduzeća je vrlo rizično ulaganje s teško predvidivim ishodom.
Što ima loše u samoupravljanju?
U posljednje vrijeme fondovi sve glasnije traže da im država dopusti suvlasništvo u velikim javnim poduzećima poput HEP-a, ACI-ja ili Janafa. Odnosno njihovu privatizaciju, nakon što su već poslužili za preuzimanje velikog dijela mirovinskog sustava, a i pokazalo se u nizu primjera drugih domaćih poduzeća da njihov utjecaj potom biva općenito štetan. Kako gledate na to?
Ta nastojanja su u funkciji želje za povećanjem dobiti, posljedica su negativnih kamatnih stopa i kvalitete ciljanih javnih poduzeća. Njihova privatizacija bila bi loš potez. Još uvijek su vidljivi rezultati privatizacijskog uništavanja domaće proizvodnje i pogrešnog shvaćanja industrije kao manje vrijedne, što je dovelo do deindustrijalizacije i uslužne ekonomije naslonjene na uvoz.
Daljnji veliki problem s bankovnim mirovinskim fondovima je njihova totalna netransparentnost i nedemokratičnost. Štediše nemaju praktički nikakav utjecaj na tržišno poslovanje, kao ni kontrolu, niti se u to smije uplitati država. Je li to u redu, ako znamo da je s dobrovoljnim fondovima na zapadu druga priča?
Naravno da nije u redu. Drugi stup umanjuje razvojni potencijal za budućnost i solidarnost medu ljudima. Kad bi štediše i država imali utjecaj na poslovanje mirovinskih fondova, možda bismo vidjeli neku svjetlost u tunelu, ali s obzirom na to da nemaju, čitav projekt drugog stupa najavljuje crnu budućnost.
Dodatna naša nevolja s tim mehanizmom tiče se Mirovinskih osiguravajućih društava (MOD), također bankovnih, koja na kraju radnog vijeka osiguranika preuzimaju ‘štednju’ iz fondova radi izračunavanja i isplate anuiteta. Ali nakon smrti osiguranika njegova obitelj neće naslijediti takvu štednju, osim u rijetkim posebnim okolnostima, nego ona ostaje MOD-u. Kako je to moguće?
Moguće je jer ‘čarobni’ izračun anuiteta slijedi na kraju puta, a ne na njegovom početku. Čitav koncept individualne kapitalne štednje koji kulminira pojavom mirovinskog osiguravajućeg društva je namjerno kompliciran i nerazumljiv. Čini se kao da je sve usmjereno na to da radnici i radnice ne dobiju čitavu ušteđevinu već samo godišnji anuitet, a vlasnici ostvare zaradu.
Zadržimo se na financijskim temama. Jednom ste izjavili da od televizije volite ‘Plodove zemlje’. A to je emisija o jednoj od rijetkih proizvodnih grana od koje je ovdje ostalo još ponešto, mada je i ona drastično pala. Slažete li se s procjenom da iza toga, što se tiče ekonomskih metoda, stoji najprije monetarna politika koja je išta na ruku uvozu naspram domaće proizvodnje?
Da. Monetarna politika usmjerena je na tečaj, cijene i financijsku stabilnost, a ne na mjere koje bi likvidnost usmjerile u funkciju pune zaposlenosti i ekonomskog razvoja. Postavljanje novih ciljeva u monetarnoj politici uspostavilo bi koordinaciju dviju politika, monetarne i fiskalne, omogućilo bi stvaranje novih instrumenata financiranja, kao i kreditne politike usmjerene izvozno orijentiranim sektorima. ‘Plodovi zemlje’? Da, poljoprivreda bi trebala biti strateška grana ekonomije. Dug je put i puno posla, ali čini mi se da je zadružni model poljoprivredne proizvodnje put naprijed. Zadrugarstvo može biti nositelj promjena i razvoja kroz udruživanje pojedinačnih poljoprivrednih proizvođača u zadruge. Prednosti zadrugarstva su, pored zajedničkog odlučivanja svih zadrugara, udruživanje financijskih i materijalnih resursa te solidarna pomoć članovima zadruge preuzimanjem gubitaka i osiguranjem opstanka.
Čini mi se da ne bi trebalo uvesti euro. Ono najvažnije u prihvaćenim uvjetima za ulazak u evropsku monetarnu uniju nije uključeno, a to je indeksacija cijena i plaća
Jeste li primijetili da se zadrugarstvo kod nas, kao i svaki drugi oblik makar i ograničene ekonomske demokratizacije, u pravilu komentira kao recidiv ‘socijalističko-samoupravljačkog mentaliteta’? Bez obzira na to što zapad itekako poznaje razvijene oblike takve organizacije proizvodnih odnosa u većini sektora.
Ritualno ponavljanje mantre o ‘socijalističkom samoupravljačkom mentalitetu’ izvodi se u svakoj prilici i stalnim ponavljanjem prelazi u zonu poremećaja. Istovremeno je svaki peti stanovnik ili stanovnica Evrope zadrugar, a svaki šesti u svijetu. Udruživanjem u zadrugu članovi dijele odgovornost zajedničkog donošenja odluka po principu ‘jedan član jedan glas’, što razvija demokratsku kulturu, solidarnost i pravednost. Što ima loše u radničkom samoupravljanju, što ima loše u želji radnika i radnica da upravljaju svojom sudbinom?
Ova država je od svog bankovnog sektora faktički odustala onda kad je jeftino rasprodala gotovo sve banke, prethodno skupo sanirane javnim novcem. Koliko nam danas nedostaje nešto poput agrobanke kakvu imaju razvijene zemlje, dok naše firme od ovdje prisutnih stranih banaka ne mogu dobivati kredite poput firmi u njihovim matičnim zemljama? I zašto tržište to ne dovede u red?
Čini mi se da banka, bez obzira na to je li hrvatska ili austrijska, može raditi dobro ako promijeni model poslovanja, na primjer ako promijeni kreditne kriterije za odobravanje kredita tako da više od 20 posto poduzeća može doći do financiranja, što sada nije slučaj. Banku čine ljudi, njihova stručnost, odgovornost, način razmišljanja, moral i poštenje. U osnovi bankarstva je povjerenje u bankare, čiji je glavni zadatak da procjenjuju događanja u budućnosti. Točno, agrobanka nedostaje i osnivanje zadružne poljoprivredne banke bio bi važan dio razvoja poljoprivredne proizvodnje.
Može svaka raditi dobro, ali zar bankama tek slučajno modeli poslovanja ovise i o tome otkud je firma koju (ne) kreditiraju, kao i tome je li u privatnom ili javnom vlasništvu? Želim reći da banke svakako čine ljudi i njihove kvalitete, ali i kontekst u kojem djeluju, pa baš zato ironiziram tim pitanjem o tržištu.
Kontekst je, naravno, prisutan i određuje poslovanje banke u velikoj mjeri i upravo u tome se očituje bankar kao čovjek. Nedostaje banka koja bi se bavila samo izvozom, financiranjem proizvodnje, izvoza i naplate izvoznih potraživanja te drugih dobrih stvari poput stvaranja vrijednosnih papira pokrivenih izvoznim potraživanjima.
Za zadružnu banku
Javna rasprava o uvođenju eura umjesto kune u velikoj je mjeri zamrla i prije negoli je započela. Čini li vam se da je dovela do nekog zrelijeg zaključka? Tko će profitirati ulaskom Hrvatske u eurozonu, pri ovakvom našem stanju, a kome će to štetiti?
Rasprava je bila jednosmjerna, odnosno vidjeli smo razloge za uvođenje eura u prvom planu, a u dalekoj pozadini razloge protiv. Ti razlozi su gubitak samostalne monetarne, tečajne politike, gubitak kontrole ekonomske budućnosti, smanjenje plaća i mirovina, dizanje poreza u slučaju krize, rizik jednokratnog povećanja cijena prilikom konverzije, tečaj konverzije, jednokratan prijenos sredstava i rezervi te uplata iz državnog proračuna u kapital evropskog stabilizacijskog mehanizma. Čini mi se da ne bi trebalo uvesti euro. Ono najvažnije u prihvaćenim uvjetima za ulazak u evropsku monetarnu uniju nije uključeno, a to je indeksacija cijena i plaća.
Zanimalo bi nas još i vaše insajdersko mišljenje o situaciji u kojoj banke vladaju svijetom, već i zbog strukturne im uloge u suvremenom kapitalizmu. Koliko je to u Hrvatskoj uzelo maha i preko neke očekivane mjere, u odnosu na političke vlasti, a koliko je riječ o efektu toga što smo mi ovdje naprosto jedna tranzicijska zemlja na periferiji kontinentalne konfederacije?
Banke imaju ogroman utjecaj na kretanja u društvu. Na svjetskoj sceni, banke su sve manje prisutne u realnoj ekonomiji i svoju aktivnost usmjeravaju na povećanje profita kroz financijalizaciju, financijske derivate i slične proizvode koji ne stvaraju novu vrijednost. Opseg financijskih derivata je ogroman. U slučaju jedne banke nominalna vrijednost derivata je 20 puta veća od bruto društvenog proizvoda zemlje iz koje banka dolazi. Kad je riječ o Hrvatskoj, riječ je o zemlji periferije. Model poslovanja banaka dugoročno nije održiv. Čini mi se da bi postojanje i poslovanje zadružne banke na domaćoj bankarskoj sceni bio velik korak prema povećanju različitosti ciljeva i modela poslovanja te poslovnih mogućnosti za stvaranje nove vrijednosti kroz financiranje proizvoda i usluga u realnoj ekonomiji.
Posljednjih desetak godina nerijetko se mogu čuti prognoze da će se globalni ekonomski krah nalik onome iz 2008. godine uskoro ponoviti, s još težim posljedicama, jer se financijska industrija i dalje ponaša slično, uz nedostatnu zaštitu od previsokog rizika. Kako vi procjenjujete doglednu perspektivu?
Volumen financijskih derivata puno je veći od volumena u 2008. godini, a posljedice krize će biti teže. Kriza je odgođena upumpavanjem novca centralnih banaka bankama. Cilj financijske industrije je još uvijek ostvarivanje profita s naglaskom na tromjesečne rezultate, a ne stvaranje nove vrijednosti. Globalni ekonomski krah se, nažalost, približava.
