Bilo je za očekivati da knjiga ‘Srbi u Cetinskoj krajini’, autora Božidara Simića i Filipa Škiljana, neće proći nezapaženo. Riječ je o kapitalnom djelu u izdanju Srpskog narodnog vijeća koje donosi prikaz doseljavanja, načina života, običaja i stradanja Srba toga kraja, ali i njihovog suživota s Hrvatima. Danas je srpska zajednica tog kraja devastirana, dijelom asimilirana i prijeti joj izumiranje. Stoga u pogovoru knjige povjesničar Dragan Markovina piše da ona ‘može služiti i kao utjeha i kao svojevrsna kućna Biblija, kako onima koji su ostali, tako i onima koji su otišli’.
Sve to nije impresioniralo povjesničare Ivana Kozlicu i Marka Rimca koji su svoje osvrte na knjigu iznijeli u medijima. Tako Kozlica, poznat po revizionističkim knjigama vezanima uz povijest Drugog svjetskog rata na području srednje Dalmacije, u svom osvrtu, objavljenom na sinjskom portalu Ferata.hr, zamjera autorima navodne greške u broju ratnih žrtava. Kozlica tvrdi da su srpske žrtve Drugog svjetskog rata u knjizi uvećane te da su hrvatske dijelom prešućene, a dijelom umanjene. Istu stvar zamjera i docent s Filozofskog fakulteta u Splitu Marko Rimac, koji je 4. studenoga o tome govorio u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju. Autori su, poručuje Rimac, ‘previše robovali mitovima’. Inače, u knjizi od 499 stranica žrtve Drugog svjetskog rata spominju se samo na 45. stranici, gdje se citiraju podaci iz istraživanja povjesničara Vladimira Žerjavića i Marinka Perića, koji su utvrdili da je na području Cetinske krajine stradalo 3226 osoba, od čega su njih 1350 bili Srbi. Mitovi o kojima govori Rimac očito se odnose na jugoslavensku historiografiju koja smeta novokomponiranim povjesničarima. Upravo su povjesničari poput Kozlice u posljednjih dvadesetak godina zatrpavali javnost novim interpretacijama povijesti.
- Za radove Kozlice i ostalih koji su, kao, trebali biti uvršteni u knjigu, ne može se ništa drugo reći nego da su revizionistička, pamfletska historiografija koja je duboko motivirana nastojanjem Katoličke crkve da promijeni vlastitu povijest i rezultate Drugog svjetskog rata. Cijelo javno djelovanja Ivana Kozlice ide za tim da historiografija treba biti u službi državnih interesa koji su tobože ugroženi, a u njemu se podržava i izravno uplitanje države u nastavu povijesti. To je potpuno besmisleno - pojašnjava Dragan Markovina.
Rimcu je najviše zasmetalo poistovjećivanje pojmova ‘pravoslavac’ i ‘Srbin’. Štoviše, on sugerira da se prije popisa stanovništva 1948. godine nigdje nije spominjala nacionalnost, nego samo vjeroispovijest.
- Ideja da bi se pravoslavce, koji su na ovdašnje prostore došli mahom kao Morlaci, trebalo početi gledati kao Srbe tek oko polovice 20. stoljeća možda bi bila suvisla kada bi to isto vrijedilo i za katolike. Ali to nekako ne vrijedi za katolike, ali bi za pravoslavce trebalo - dodaje Markovina.
Međutim, Rimcu takvo što ne pada na pamet. Njemu su u fokusu Srpska pravoslavna crkva i povijest pravoslavlja u Dalmaciji. Neshvatljivo mu je da se autori pozivaju na knjigu dalmatinskog vladike Nikodima Milaša koja je ‘više puta prokazana kao prepuna izmišljotina i fantazija’. U neke od tih fantazija, kako tvrdi Rimac, ubrajaju se i godine osnutka pravoslavnih manastira, poput Krupe, Krke i Dragovića. On tvrdi da ne postoje dokazi o njihovom osnutku i uopće boravku Srba na prostorima Dalmacije tokom 14. vijeka te poručuje: ‘Sve je to mitologija, koja se predugo brani kao nedodirljiva i sveta istina. Megalomanske nacionalističke ideologije, u ovom slučaju velikosrpska, u Milaševo su doba započele borbu za bolju prošlost kako bi potkrijepile teritorijalne i ine pretenzije.’
- Mislim da je dvojicu konkretnih autora, a preko njih i ostale dalmatinske crkvene povjesničare, zapravo zgrozila činjenica da se netko usudio ući na teren koji oni monopoliziraju posljednjih 27 godina. Smeta ih što je to napravljeno u ozbiljnoj, arhivski utemeljenoj, teoretski dobro napisanoj i činjenično ispravnoj knjizi koja tvrdi sve ono što im ne ide u prilog. Zato je nastala panika - zaključuje Markovina.
Revizionistička posla Sisačkog tjednika
Nakon teksta pod naslovom ‘Gdje nestaše ustaše’, koji je u Novostima objavljen 30. listopada, oglasio se novinar Sisačkog tjednika Željko Maljevac. Zasmetale su mu kritike na račun pisanja tjednika u kojem radi o polemici koju je na sjednici tamošnjeg Gradskog vijeća izazvao prijedlog sisačke gradonačelnice Kristine Ikić Baniček da se jednom parku dodijeli ime Diane Budisavljević. Svoj osvrt započeo je nacionalističkom rečenicom ‘Srpska posla!’, a ostatak je utrošio na iznošenje navodnih netočnosti u tekstu Novosti koji potpisuje autor ovih redaka. Kraj teksta rezervirao je za tvrdnju da Novostima ‘zapravo smeta istina’. Maljevčeva ‘istina’ podrazumijeva da su djecu s Kozare spasili Katolička crkva i lokalni župnik, a sve pod patronatom nadbiskupa Stepinca, te da u Sisku nije postojao logor u kojem su ubijana djeca. Međutim, prava je istina da je Katolička crkva aktivno sudjelovala u pokrštavanju djece s Kozare, ne postavljajući pitanje zašto su im majke poslane u roblje u Njemačku i da je tako asistirala ustaškim vlastima.
