U Virovitici je ovih dana promovirana knjiga dr. sc. Filipa Škiljana "Identitet Srba u Virovitičko-podravskoj županiji". Autor na oko 130 stranica donosi pomno istražen geografski i povijesni okvir doseljavanja Srba u taj dio zapadne Slavonije, obrađujući pritom odnos starosjedilačkog i doseljeničkog stanovništva, međunacionalne odnose Hrvata i Srba, narodne običaje i svakodnevnicu ljudi u nekadašnjim općinama Virovitica, Podravska Slatina i Orahovica. Također donosi svjedočanstva iz razdoblja dvaju ratova, Drugog svjetskog i Domovinskog, te prikazuje današnji odnos prema antifašističkoj borbi, vjeroispovijesti i crkvi.
Zapisi u knjizi temeljeni su na sjećanjima kazivača koje je autor kroz godinu dana obilazio u njihovim domovima. Nakon što je na inicijativu Srpskog narodnog vijeća prikupio i u časopisu Tragovi objavio dvadesetak iskaza ljudi srpske nacionalnosti s područja Grubišnog Polja i Bjelovara, Škiljan se odlučio posvetiti običajima, legendama, činjenicama, slavama, vjenčanjima, hramovima, sahranama i ostalim dijelovima životne svakodnevnice Srba iz Voćina i okolice.
- U prosincu 2020. virovitičko-podravski dožupan Igor Pavković poveo me po čitavoj općini da nađemo sugovornike s kojima je moguće provesti intervjue; bila je tu uistinu riječ o 'posljednjim Mohikancima'. Osvijestio sam sebi činjenicu da u selima oko Voćina više nema ljudi, da su ona prazna i da bih puno više podataka i iskaza dobio da sam onamo stigao bar desetak godina ranije. Sela Dobrići, Đuričići, Kuzma, Lisičine i Popovac potpuno su ispražnjena, a u Rijencima, Gornjim Kusonjama, Gornjim Meljanjima, Sekulincima, Smudama i Donjim Kusonjama živi tek po par ljudi. Igor me oduševio pozitivnom energijom, poznavanjem prošlosti i sadašnjosti svoga kraja; shvatio sam da bi mu bilo drago da tako obiđemo čitavu Virovitičko-podravsku županiju i da od sjećanja spasimo ona što se spasiti dadu. Jer, za deset godina ondje možda više neće biti nikoga koga bismo mogli pitati za običaje iščezle još u doba socijalizma – kaže Škiljan.
Pandemijski uvjeti nisu bili nimalo laki za tako obiman terenski posao, a u svemu je bio prisutan uobičajeni ljudski strah od nepoznatog te sumnjičavost prema svakome, pogotovu stoga što ni pitanja ispitivača nisu bila baš jednostavna, posebice ona koja su se doticala ratova, neželjenih migracija i naglih promjena, primjerice naziva naselja. Unatoč svemu, prikupljeno je više od šezdeset različitih iskaza, zahvaljujući izvrsnoj Pavkovićevoj pripremi razgovora s kazivačima i njihovim porodicama te skretanju Škiljanove pažnje na ono što bi najbolje mogli pamtiti. Bilo je to doslovce najveće istraživanje koje je autor proveo u svojoj znanstvenoj karijeri.
- Posjećivali smo Srbe u selima i gradovima, tražili najzabitija sela da dođemo do posljednjih kazivača, djedova i baka, koji su se rado prisjećali svojih mladih dana, ali i teških razdoblja svojih života. Neki od njih bi znali i zaplakati prisjećajući se prošlosti, a neki su nas iznenađivali lucidnošću i izvrsnim pamćenjem. Tako nam je jedna baka iz Gornjeg Miholjca, rođena davne 1926., sipala običaje srpske zajednice svoga sela kao iz rukava. Druga pak, dvije godine starija od nje, u svojim Čačincima je prisiljena ležati u krevetu, ali je nevjerojatno lucidno i detaljno govorila o nekadašnjem životu sela i njegove okolice – pojašnjava Škiljan.
Ponegdje su kazivači bili posljednji stanovnici srpske nacionalnosti u svom selu. Škiljanovim je radom utvrđeno da je raznolikost terena, običaja i načina života na istraživanom geografskom području doista velika: brđanski je kraj drugačiji od podravske ravnice, a potomci solunskih dobrovoljaca u mnogočemu se razlikuju od starosjedilaca koji su u 17. i 18. stoljeću doseljavali s Banije i Korduna ili iz Like, Bosne i Crne Gore. Neka su sela zarasla u prašumu, u nekima više nitko ne živi ni stalno ni povremeno, ponegdje su prisutni tek tragovi postojanja, a pojedina su sela gotovo ista kao 1991., no s puno manje žitelja ili s novom nacionalnom strukturom.
Oni koji su otišli iz Hrvatske, pogotovo stariji, mahom žale za zavičajem. Jedan kazivač iz Gradine, ravničarskog podravskog sela, ističe kako stariji liježu u vojvođanskom Slankamenu, a bude se ovdje, u nekom mjestu u okolici Virovitice ili Slatine. Drugi, iz Ade, govori kako su suseljani koji su svojedobno otišli u Srbiju danas zavidni onima koji su ostali u Hrvatskoj: "Iako nam je teško jer se moramo dvostruko truditi i biti dvostruko bolji od Hrvata u bilo kojem poslu, ipak nam je drago da smo ostali", kazao je u intervju. Ima i mladih ljudi koji ne žele napustiti svoj kraj, među njima je i mladić iz Hadžićeva čiji je davni predak bio seoski prota: "Stol koji stoji u kući je čukunđed izradio. Za tim stolom sam jeo prvi put, a jest ću i posljednji te ostati na svojemu", odlučno je izjavio Škiljanu.
- Mladih obitelji gotovo uopće nema, pa se srpska populacija Virovitičko-podravske županije vrlo teško može obnoviti. Djeca iz nacionalno mješovitih brakova gotovo se redovito krste u Katoličkoj crkvi, postajući i time Hrvatima. U Virovitici i drugim gradovima brojni se Srbi se ne žele izjasniti, smatrajući da to nije oportuno. To je posebno rašireno kod mladih, a i stariji smatraju da bi im djeca mogla radi takvog izjašnjavanja imati problema sa zaposlenjem, pronalaskom bračnog partnera ili nailaziti na druge neželjene prepreke. Prema riječima jednog od kazivača, mnogi ne žele reći da su Srbi, a dio onih koji drže do običaja srami se te činjenice, pa im bude lakše kad se zapišu kao pravoslavci. Međutim, ništa im ne pomaže što se ne žele izjasniti, kad u malim sredinama poput Virovitice, Orahovice ili Slatine ionako svatko zna tko je koje nacionalnosti i vjeroispovijesti – ističe Škiljan.
Nadovezujući se na takve slučajeve, autor knjige navodi kako mu je kazivač iz Gornjeg Miholjca tumačio da Hrvati i Srbi mogu zajedno raditi, ali ne i piti: "Ako pijemo, onda smo drugačiji, kuražniji i jedni drugima govorimo što ne bismo smjeli, pa stvari isplivaju na vidjelo", kazao mu je. Spomenimo da je vrijedno Škiljanovo istraživanje izdao VSNM Virovitičko-podravske županije, a recenzenti su mu bili dr.sc. Aleksandar Vukić, prof. Darko Gavrilović i mr.sc. Milan Radanović.
