Strah – to je bila najvažnija riječ u inauguralnom govoru, posvećenom uglavnom ekonomiji, novog američkog predsjednika F. D. Roosevelta, u ožujku godine 1933. Strah je i danas u korijenu ekonomskog sustava koji je uspostavljen u Hrvatskoj. Kod nas sada, kao i onda u Americi, uzrok straha je isti. To je opasnost od povratka inflacije, koja razara same temelje gospodarstva i onemogućava bilo kakav racionalni razvoj. I onda, kao i sada, nije postojao pravi razlog za taj strah. Ali usprkos tome, on je čeličnim okovima sputao noge privrede. Veliku depresiju, koja je tada prvo zahvatila američku, a posljedično i velik dio globalne privrede, Amerikanci (naravno ne i Europljani) danas smatraju najvećom katastrofom u dvadesetom stoljeću. Većom čak od oba svjetska rata. Najcitiranija rečenica iz Rooseveltovog govora na inauguraciji svog prvog predsjedničkog mandata, ali i politike kojom je namjeravao prevladati depresiju i udahnuti novi život privredi, glasi: ‘Jedino čega se trebamo bojati jest sam strah!’
Strah od čega? Po njemu, to je bio strah da se ostane bez posla, bez svoje farme, bez krova nad glavom, bez računa u banci ili bez vlastite tvrtke, koji tjera ljude da se ponašaju pretjerano oprezno i tako samo pogoršavaju ekonomsko stanje. Apel je ostao u zraku, pa je u vremenu koje je slijedilo on nastavio upozoravati na to da taj strah paralizira naciju i otežava njegovu najvažniju akciju za ozdravljenje. A ta akcija bila je u prvom redu bitno povećanje ponude novca. Štampanje novca, kako se to kod nas kaže. I to uvijek s podsmijehom, kao da je riječ o neodgovornom ili glupom postupku. O nečemu što neminovno vodi u inflaciju i rušenje svih vrijednosti. Iako nedostatak novca ponekad može biti čak i jači uzrok poremećaja u ekonomskom životu od inflacije. U jednom osiromašenom svijetu bolje je izazvati inflaciju nego nezaposlenost, govorio je glasoviti J. M. Keynes. A nedostatak novca izaziva upravo to. Otežava i kida poslovne veze, zatvara poduzeća i ostavlja njihove zaposlenike pred zapečaćenim vratima.
Prije godinu dana, kad se prljavo rublje Agrokora počelo prati na ulici, upozorili smo na ovom istom mjestu da će to dovesti do smanjenja novčane mase i time pogoditi cijelu hrvatsku privredu, a ne samo one koji su poslovali s Agrokorom. Ali u hrvatskoj politici, nažalost, nema nekoga tko bi razmišljao poput Roosevelta, iako je čitav problem prilično jednostavan. Količina novca u opticaju ne ovisi samo o emisiji Narodne i ostalih banaka, već i o povjerenju na kojem se zasnivaju poslovni odnosi. Svatko kome se vjeruje da će platiti svoje račune, iako s većim ili manjim počekom, može emitirati novac. Njegov neplaćeni račun, zadužnica ili kako se to već zove zapravo je dio novčane mase koji omogućuje međusobno poslovanje. Ispostavljena a neplaćena faktura smatra se sigurnim prihodom, pa onome tko je drži vjeruju i njegovi dobavljači i banke. On će platiti njima, čim plate njemu. Ključna riječ je povjerenje. Sve čemu se vjeruje može imati ulogu novca i svi kojima se vjeruje mogu ga emitirati. Po potrebi, neplaćene fakture mogu se i prodavati, s većim ili manjim skontom. Da bi ih netko kupio, mora im također vjerovati.
Agrokor je bezočno zlorabio taj sustav i time uništio znatan dio povjerenja, zahvaljujući kome je privreda poslovala, a banke odobravale obrtne kredite, dakle kredite za financiranje redovnog poslovanja. Mnogi su se uplašili da će im se dogoditi isto što i onima koji su vjerovali Agrokoru. Ako su pogriješili oni koji su vjerovali velikom i nedodirljivim Agrokoru, kome da se uopće vjeruje? Prva su zapala u krizu brodogradilišta, koja imaju ugovorene poslove, ali više nemaju novca da ih financiraju. Riječ je o proizvodnji dugog ciklusa, gdje nije lako premostiti razdoblje od polaganja kobilice do isporuke gotovog broda. Do jučer, točnije do bombe koju je bacio Agrokor, njihovi kooperanti su im vjerovali. Sada su se našli u sto čuda, tim više što ni njima više nitko ne vjeruje. I što je najgore, ne vjeruju im ni banke. One sada za obrtne kredite traže garanciju države kojoj, kako se čini, još jedinoj vjeruju. Tako je rušenjem povjerenja iz opticaja povučen golem novac. Njega je trebalo hitno nadomjestiti, ali to nije učinio nitko.
Zašto? Očito zbog straha za stabilnost kune i bankarskog sustava, što Hrvatska narodna banka i ostali vrli ekonomisti na i pri vlasti smatraju prvim uvjetom svog mirnog sna. Rizik im se čini prevelik, pa se uzdaju u onu staru Krležinu da nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. Privreda će se već snaći, misle oni. Neka nađu strateške partnere, odnosno nekoga tko će u zamjenu za vlasništvo dati svoj novac. Tko će umjesto njih riješiti problem. Rezultat te politike nije teško predvidjeti. Amerikanci, koji su prvi naučili lekciju kako se prevladavaju takve privredne nevolje, počeli su već 2008., dakle na početku krize, emitirati goleme iznose dolara. Nevolja je bila u tome što su ih mogli dati samo bankama, koje su krizu i izazvale. To je usporilo željene efekte, ali drugog načina nije bilo, jer novac se kod njih emitira tako da centralna banka smanjuje svoju kamatnu stopu. A banke također pate od straha. Isti problem imao je nekad i Roosevelt, pa se dosjetio kako da barem dijelom zaobiđe banke. Pokrenuo je goleme državne javne radove (u to vrijeme gradilo se pretežno lopatom), pa je novac dao direktno poduzećima, koja su zaposlila radnike, isplatila im plaće, oni su opet počeli kupovati, što je pokrenulo i kotač proizvodnje. Sada i Donald Trump najavljuje goleme infrastrukturne zahvate. Europljani, koji s inflacijom imaju strašna iskustva, razmišljali su nešto duže, ali kad su se odlučili, počeli su emitirati po 60 milijardi eura svakog mjeseca. Rezultat je konjunktura i rast proizvodnje, što se djelomično prelilo i u Hrvatsku.
Hrvatska je u relativno nedavnoj prošlosti također preživjela dva vala inflacije, kad su cijene rasle preko 40 posto mjesečno. Prvu još u Jugoslaviji, pod vladom Branka Mikulića, koju je u svom kratkom mandatu zaustavio Ante Marković. Drugu u samostalnoj Hrvatskoj, koju su zaustavili Nikica Valentić i Borislav Škegro. Metode su bile različite. Marković je radikalno smanjio državnu potrošnju, a najviše goleme izdatke za vojsku. Valentić i Škegro su sav teret prebacili na privredu, zaposlene i umirovljenike. Strah je ipak ostao, što je izazvalo neke rak-rane hrvatskog ekonomskog života, od kojih su vezanost uz euro i devizna klauzula daleko najveće. Ali nakon 24 godine stabilnosti ipak se postavlja pitanje je li sadašnja politika samo posljedica straha od inflacije ili mnogo više od snaga koje zahvaljujući toj politici parazitiraju na živom hrvatskom organizmu i sluganskog, kompradorskog mentaliteta.
