U Kulturno informativnom centru (KIC) u Zagrebu, a u okviru 14. Subversive Festivala, održan je razgovor s autorima knjige "Politička ekonomija digitalnih monopola" ("Political Economy of Digital Monopolies"). Knjiga je izašla na engleskom jeziku, kod Bristol University Pressa. Autori i predstavljači s kojima smo nakon događanja napravili ovaj kolektivni razgovor su sociolozi Paško Bilić i Toni Prug te filozof Mislav Žitko.

Što znači pristup marksističke političke ekonomije u ovoj tematici?

Marksistička je teorija oblikovana najvećim dijelom, historijski gledano, u kontekstu industrijskog kapitalizma, a to znači da je pred sobom kao analitički predmet imala procese koje vezujemo uz industrijski kapitalizam, prvenstveno masovnu standardiziranu proizvodnju materijalnih dobara s jedne te formiranje potrošačkog društva s druge strane. To se, naravno, mijenja posljednjih desetljeća. Industrijska proizvodnja je i dalje prisutna i ugrađena u globalne lance proizvodnje vrijednosti, ali istovremeno imamo u domeni proizvodnje nove fenomene takozvane digitalne ekonomije, prije svega digitalne monopolističke korporacije, kao što su Facebook, Amazon ili Google. One na radikalan način mijenjaju kapitalistički pejzaž, prvenstveno financijske tokove i procese akumulacije kapitala u različitim ekonomskim granama, a to onda povratno mijenja tradicionalne odnose rada i kapitala. U knjizi smo htjeli vidjeti i, u stvari, pokazati da se vokabular i koncepti marksističke kritike političke ekonomije mogu primijeniti na tu novu ekonomsku i društvenu stvarnost, odnosno da kroz marksističku prizmu fenomeni digitalnog svijeta izgledaju razgovjetnije i jasnije. To dakako ne znači da drugi pristupi unutar heterodoksne političke ekonomije nisu korisni. Mnoge autorice i autori su u posljednje vrijeme dali zanimljive priloge na tragu Karla Polanyija, Michela Foucaulta i drugih. No, mi smo htjeli specifično pokazati da se Marxova analiza proizvodnje vrijednosti može primijeniti, uz određene nadopune, na suvremeni platformski kapitalizam 21. stoljeća.

Daleko smo od vremena tehnološkog optimizma i slavljenja globalizacije kao odgovora na ekonomska i društvena pitanja, pa u tom smislu možemo govoriti o ogoljavanju još donedavno neupitnih stavaka neoliberalnog diskursa

Kako se onda taj vokabular primjenjuje na tu novu domenu kapitalizma koja mijenja stare industrijske odnose i koja je njegova eksplanatorna snaga?

Prednost marksističkog teorijskog okvira leži u činjenici da on počinje s analizom robne proizvodnje, ali nudi također veoma dorađen pogled na ulogu novca i financijskih tokova koji može bez poteškoća ući u dijalog s kejnzijanskim i drugim heterodoksnim teorijama financija. To je bitno jer uspon digitalnih platformi ne podrazumijeva samo uvođenje poslovnih modela temeljenih na izvlačenju i monetizaciji podataka, nego financijsku strukturu koja počinje s venture kapitalom koji je spreman strpljivo čekati da kompanija postane profitabilna, kako najzornije pokazuje primjer Amazona, a završava s mrežom poreznih rajeva i off shore centara kakve digitalni divovi redovito koriste ne bi li, umjesto plaćanja poreza, preusmjerili akumulirani novčani kapital na nove investicije, veoma često na nova spajanja ili preuzimanja manjih, potencijalno konkurentskih kompanija.

Feministička politička ekonomistkinja Ursula Huws rekla je da joj se sviđa ovaj tajming, jer je pandemija na neki način ogolila neoliberalizam. Vidimo državne intervencije...

To je teza koja se često ponavlja od početka pandemije. Radi se o tome da smo suočeni s krizom koja neprestano proizvodi nove učinke u ekonomskom, političkom i ekološkom registru. Državne intervencije i programi koji su uvedeni kako bi se spriječio potpuni ekonomski potop su gotovo bez presedana, značajno nadmašuju programe za spašavanje financijskog sektora iz 2008. godine i mogu se usporediti s državnim intervencionizmom nakon 1945. vezanim uz poslijeratnu obnovu. U svakom slučaju, daleko smo od vremena tehnološkog optimizma i slavljenja globalizacije kao odgovora na ekonomska i društvena pitanja, pa u tom smislu možemo govoriti o ogoljavanju još donedavno neupitnih stavaka neoliberalnog diskursa. Kakvi god odgovori na tekuću mnogostruku krizu bili formulirani – bilo da je riječ o nekoj inačici green new deala ili nečemu drugom – možemo očekivati da će digitalna ekonomija imati važnu ulogu u tome, tako da se možemo složiti s Ursulom Huws, ovo doista jest dobar tajming za raspravu o funkcioniranju platformskog kapitalizma, osobito za ljevicu koja mora bolje i možda trezvenije sagledati učinke digitalnih platformi. Tu bismo mogli govoriti o mnogo aspekata, ali podcrtat ćemo problem radne snage u svjetlu prosvjeda radnika Ubera koji samo ukazuje da ekonomska obećanja o samostalnoj kontroli radnog vremena i prihoda, dapače o novom autonomnom statusu platformskih radnika, treba uzeti sa zrnom soli budući da je stvarnost mnogo složenija.

 

Javno bogatstvo

Digitalni monopoli utječu na svakodnevicu, trgovanje, protok informacija. S druge strane imamo fenomen besplatnosti, ali i "rad" internetskih korisnika?

Radi se o paradoksima, odnosno kontradikcijama koje su nam poslužile kao polazište i inspiracija za pisanje knjige. Dakle, s jedne strane imamo akumulaciju kapitala, a s druge strane digitalne proizvode koji se krajnjim korisnicima nude besplatno, a katkada čak u obliku negativne cijene odnosno nagrada i poticaja za korištenje tih proizvoda. U praksi nam je očigledno da, kad govorimo o vodećim kompanijama, taj poslovni model iz njihove perspektive itekako funkcionira. Iz perspektive društva u cjelini, model stvara društvene i ekonomske nejednakosti te donosi brojne probleme za demokratsko upravljanje i javnu sferu. Međutim, u teorijskom smislu model predstavlja izazov za mainstream ekonomske pristupe jer proizvodi često nemaju cijenu te za marksističke pristupe jer nemaju razmjensku vrijednost. Brojni su marksisti tome pokušali doskočiti tako što su isticali da digitalne platforme direktno profitiraju od korisnika koji ostavljaju digitalne tragove o svojim aktivnostima. Podatke o tim aktivnostima platforme obrađuju i prodaju zainteresiranim oglašivačima. Što više korisnika koristi neku platformu, ona im se više prilagođava. Time se stvara začarani krug prikupljanja, obrade i komodifikacije podataka. Monopolna pozicija vodećih platformi postaje ne samo pitanje koncentracije i centralizacije kapitala, nego i stvaranja i kontroliranja društvenih navika korisnika u svakodnevici, trgovanju i protoku informacija. Neki od najranijih kritičara tog modela konceptualizirali su te aktivnosti kao oblik neplaćenog rada koji korisnici obavljaju za digitalne platforme. No s obzirom na to da korisnici Facebooka dobrovoljno koriste platformu, u vremenu koje sami odaberu, ne razmjenjuju svoje aktivnosti za novac, nisu podložni managementu, mi njihove korisničke aktivnosti konceptualiziramo na drugačiji način. Ne smatramo ih radom već dijelom raznolikih društvenih aktivnosti na internetu, a na temelju tih aktivnosti se stvaraju sirovine, tj. podaci na kojima platforme direktno profitiraju.

Vodeće digitalne kompanije koriste free software, javno financiranu znanost i sve dostupne oblike javnog bogatstva kao (besplatni) kapital koji im omogućuje da smanje operativne troškove i reduciraju neizvjesnost u procesu tehnološke inovacije

Isto tako, probali ste načeti civilni žargon javnih dobara i dobra, kao fenomena. Uveli ste termin javno bogatstvo. Google i Facebook kao internetske platforme nude niz pred-robnih oblika. Što bi to značilo?

Većina marksista ne može konceptualizirati proizvod platformi koji je besplatan, koji nema razmjensku vrijednost pa se ne može smatrati robom iako je taj proizvod – na primjer usluga za pretraživanje interneta, računarstvo u oblaku, servis za društveno umrežavanje i tako dalje – ono što privlači korisnike s jedne strane i financijski kapital s druge strane. Mi smo taj proizvod sagledali u cjelini profitne logike, odnosno proizvodnje i cirkulacije kapitala. Nazvali smo ga pred-robnim. Pred-roba se pojavljuje u funkcionalnom jedinstvu s oglasima koje nazivamo među-robom. Pred-roba omogućuje objavljivanje oglasa, a oglasi vode kupovini robe. Stoga, pred-roba (platforma), među-roba (oglasi) i roba u pravom smislu riječi tvore funkcionalno jedinstvo kojim se ostvaruje i realizira višak vrijednosti na platformama. Platforme se, drugim riječima, pozicioniraju u momentu cirkulacije kapitala jer proizvođačima omogućavaju i olakšavaju put do potencijalnih potrošača i kupaca. Pred-roba se razlikuje od javnog bogatstva jer je pred-roba unaprijed funkcionalno integrirana u kapitalistički način proizvodnje. Javno bogatstvo može biti podređeno kapitalističkom načinu proizvodnje, ali samo po sebi nije njime vođeno. Štoviše, potrebno je osvijestiti koliko je, na primjer, javno financirana znanost i tehnologija utjecala na razvoj suvremenih korporativnih platformi kako bi se otvorili horizonti osnaživanja javno definiranih potreba u digitalnom okruženju.

Što je to kad javno financiramo znanost i tehnologiju, jer platforme ne mogu postojati bez javnih investicija?

Postoji niz utjecaja koji se, osobito kada se govori o tehnološkim inovacijama, najčešće prešućuju u javnom i političkom diskursu o digitalizaciji. Brojne tehnologije koje se slave kao uspjeh poduzetnika inovatora nastale su kombiniranjem prethodno razvijenih komponenti kroz javna ulaganja u temeljnu znanost i istraživanje: od razvoja tehnologija na kojima se temelji današnji internet do GPS-a. U tom se smislu ne može govoriti o tržištu kao mehanizmu koji donosi inovativna rješenja jer na tržištu ne može postojati potražnja za nečim što još nije proizvedeno. Inovativni proizvodi koji zahtijevaju velika, sustavna i dugoročna ulaganja i rizike najčešće se razvijaju javnim investicijama. Osim uloge države tu su i softverske zajednice (free and open source software) programera koji razvijaju razne softverske komponente (na primjer operativni sustavi za servere) i distribuiraju ih s pravnom licencom koja ih čini oblikom javnog bogatstva. Međutim, vodeće digitalne kompanije koriste free software, javno financiranu znanost i sve dostupne oblike javnog bogatstva kao (besplatni) kapital koji im omogućuje da smanje operativne troškove i reduciraju neizvjesnost u procesu tehnološke inovacije.

 

Politička praksa

U takozvanim razvijenim zemljama romantično vrijeme vjere u free softwer i oslobođenje koje će nam donijeti nove digitalne tehnologije je prošlo. Danas prevladava skepsa. Gledaju se negativni aspekti: kako regulirati, zakonski progoniti nepravilnosti, kako oporezovati to poslovanje. Ali svi ti pokušaji su najčešće kratkoročni, jer ne mijenjaju bazičnu strukturu?

Postoji struktura dugog trajanja, kako bi rekao historičar Fernand Braudel, koja se kad je riječ o međuodnosu konkurencije i monopola pojavljuje ili kao dominacija konkurentskog pristupa, uokvirenog u zakonodavni okvir, ili dominacija monopola i tumačenja monopola kao nečega što nije nužno suzbiti. Tijekom 1980-ih teorija je monopola i štetnosti monopola u potpunosti revidirana i specifično primjenjivana u skladu s napucima čikaške škole, što je u anglosaksonskom kontekstu jako važno, jer se sudovi onda pozivaju na diskurs stručnjaka. Anglosaksonsko pravo je također pravo presedana, što znači da se poslovna praksa često oblikuje kroz tumačenje i interpretaciju pravne norme kroz sudove i pravne procese. Mi smo od 1970-ih imali sasvim drugo tumačenje štetnosti monopola, nego što je to bio slučaj 1920-ih i 1930-ih godina u SAD-u. Glavni je fokus bio na takozvanoj potrošačkoj dobrobiti što znači da se monopoli nisu kažnjavali ako su proizvode nudili po najnižim cijenama. U slučaju digitalnih monopola ta je cijena jednaka nuli. Sada vidimo da se taj val pomalo obrće i mnogi glasovi iz ekonomskog i pravnog mainstreama upozoravaju na štetnosti digitalnih monopola mimo fokusa na cijene. Jedna od autorica koja se proslavila člankom o paradoksalnoj poziciji Amazona, Lina Khan, sada je šefica Federal Trade Commission (FTC), regulatora poput naše Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, samo puno moćnijeg.

Kako doskočiti u praktičkom smislu negativnim aspektima monopola? Mjere zemalja EU-a oko regulacije, oporezivanja i sličnog kao da uvijek kasne korak za inovativnošću digitalnih kompanija?

Državna regulacija kaska za njima, naravno. Mi u knjizi ne nudimo specifične političke recepte jer to nije posao ovakve studije. To je stvar političke prakse. Međutim, inzistiranje na javnom bogatstvu i demokratizaciji ne samo odlučivanja, nego i korištenja resursa poput digitalnih podataka korisnika, točke su koje se mogu dalje teorijski elaborirati. Google i Facebook treba postaviti narativno u koncept javnog interesa, koji treba definirati kao nešto što je iznad profitne proizvodnje i tržišta. Puno proizvoda se regulira i kontrolira: od kvalitete goriva i hrane do mnogih aspekata medija i javne komunikacije. Treba nam sličan pristup digitalnim platformama. A kako će to izgledati na razini političkih programa, time se nismo bavili. Međutim, to postaje važno pitanje i političke stranke ga moraju adresirati. Interes javnosti je ogroman.