U Zagrebu je ponovno gostovao Vivek Čiber, američki sociolog, predavač na Univerzitetu Njujork, autor, uz ostale radove, knjige ‘Postkolonijalna teorija i sablast kapitala’ (Verso 2013.) koja je svjetski odjeknula, a uskoro će biti objavljena i u prijevodu na hrvatski jezik. Knjiga polemizira s u akademskim krugovima rasprostranjenom tezom da se istočne zemlje i globalni jug toliko duboko razlikuju od Zapada da pomoću teorijskih koncepata kojima razumijemo ovaj – a naslijedili smo ih dobrim dijelom iz tradicije prosvjetiteljstva – ne može razumjeti i objasniti nezapadni svijet (koji prosvjetiteljstva navodno nije imao). No, tvrdi Čiber, radi se o jednom te istom kapitalizmu, u različitim i međusobno povezanim pojavnim oblicima.
Rezignacija znači da radnici doživljavaju moć ogromne kontrole nad svojim životima, kojoj se teško suprotstavljaju na svojim radnim mjestima. Jedini je način udruživanje, ono što zovem kolektivnom akcijom, a i to je teško
I dok je na svom prvom gostovanju, u sklopu Subverziv film festivala 2015. godine, predavao o tome što su prostori emancipacije u mikropolitikama i pobunama i usput pokušao odgovoriti na pitanje lokalnog, naročito medijskog konteksta je li kapitalizam koji imamo sada i ovdje ‘pravi’ (razgovor za ‘Novosti’ tom su prilikom s njim vodili Martin Beroš i Karolina Hrga, pod nazivom ‘Što znači ‘imati pravu buržoaziju”?), sada je tema bila što su izvori stabilnosti u kapitalizmu. Je li to pristanak, prisila ili rezignacija? Domaćin su mu ovaj put bili organizatori iz Centra za radničke studije, a u okviru dvodnevnog godišnjeg seminara nazvanog ‘Ideologija: teorije i kritike’. Osim Čibera govorili su Toni Prug, Marko Kostanić i Mislav Žitko. Gostovo izlaganje pokušalo je u širokim potezima pokazati da je objašnjenje društvene stabilnosti kapitalizma u mnogim marksističkim, a naročito postmarksističkim teorijama krivo postavljeno. Naročito je u kulturalizaciji marksizma zloupotrijebljena misaona ostavština Antonija Gramšija, kao da bi on tvrdio da je ideološki pristanak radničke klase glavni garant stabilnosti postojećeg društva. Čak i da su Marks i Gramši negdje naveli takav argument, mi ga moramo odbiti, govori Čiber. Jer izvor stabilnosti su za historijske materijaliste prije svega strukturne prisile nametnute radničkoj klasi. Zato ih najprije trebamo uočiti, da bismo ih znali mijenjati. Ovaj razgovor je vođen u jednoj od stanki skupa.
Determinizam i kontingencija
Govorili ste o ulozi ideologije u društvenoj reprodukciji, no vi tu ulogu vidite dosta drugačije od tradicije marksizma i sociologije nakon Drugog svjetskog rata. Kritički ste se osvrnuli na neke od aspekata frankfurtske škole, Altisera i gramšijanizma. Po vama, što je krenulo krivo?
Taj marksizam i sociologija locirali su izvore društvene stabilnosti u samu ideologiju, prije negoli u strukturu materijalnih izbora koji su ljudima tada bili na raspolaganju. Marksizam toga vremena govorio je kako su radnici u biti navedeni da prihvate svoj radnički položaj zato što su im ideološke institucije i način socijalizacije uspjeli prikazali kako je kapitalizam pošten i pravedan. S moje točke gledišta, to je krivo objašnjenje koncepta kako kapitalizam djeluje, jer ono što radnici osjećaju u svome svakodnevnom životu toliko je neugodno i opresivno da su bili potrebni ogromni uspjesi propagandne mašine ne bi li se postiglo ignoriranje tih stvari. Tvrdim da radnici nisu imali puno izbora doli da prihvate postojeću situaciju.
Sada kada ste postali etabliranim dijelom kapitalističke obitelji (smijeh), jedini radnički put je onaj obrane i jačanja sindikalizma i zahtjeva za pravednijim društvom, poput onih u Zapadnoj Evropi
To nas vodi problemu kako onda kapitalizam osigurava svoju stabilnost. Tvrdite da nas uobičajeni koncepti proizvodnje pristanka ne mogu zadovoljiti. Što znači vaš pojam rezignacije, koji uvodite?
Rezignacija znači da radnici imaju iskustvo dvije stvari: prvo, doživljavaju moć ogromne kontrole nad svojim životima, kojoj se teško suprotstavljaju na svojim radnim mjestima, gdje se bore za bolje uvjete rada i bolje nadnice, jer im prijeti otkaz. Jedini im je način udruživanje, ono što zovem kolektivnom akcijom, a i to je teško, pošto je i tu inicijativu lako suzbiti. Ako se radnici i uspiju organizirati i uspješno izvedu štrajk ili neki drugi oblik borbe na radnom mjestu, time puno riskiraju i žrtvuju se. Pritom je još teže ženama, jer ih stalno ucjenjuju ranjivošću. Uz strah od osvete poslodavca, uz oskudna sredstva za izvedbu štrajka, postoji dakle velik pritisak da svoju situaciju ocijene bezizlaznom. Otuda potiče rezignacija.
Ideologija onda djeluje kao racionalizacija vlastite situacije. Ono što se u lijevoj tradiciji zove postvarenjem, što skončava u otuđenju čovjeka od sebe samog?
Da. A izvor toga je u radnikovom osjećaju da nema izbora. Kada to uspije, samo trebate prihvatiti stvari ‘onakvima kakve jesu’, činiti ono što morate činiti. Jer ne možete promijeniti društvo. Ono je takvo kakvo je i to je ono što vam ideologija govori. I to je drugi razlog.
Pa izaberete Donalda Trampa za predsjednika SAD-a, jer taj vuk govori ovcama onako kako je, što prikazuje jedna aktualna karikatura u američkoj štampi. A da ne žele više mijenjati svijet bila je mantra tranzicijskih intelektualaca, još u dekadentnom kraju socijalističkih država…
Reifikacija vodi u smjeru uvjerenosti radnika da stvari prihvaćaju kao prirodne, nepromjenljive, permanentne. A ta je ideološka koncepcija tako moćna zato što se u svojoj svakodnevici radnici prečesto na svojoj koži osvjedočuju da su nemoćni da išta promijene.
Kada je kapitalizam tako stabilno postavljen, za koga radi determinizam, a za koga kontingencija, tj. razvijanje mogućnosti, eventualnosti i slučajnosti?
U situaciji kada je determinizam, koji radi za kapitalizam, osiguran, klasna vladavina je u sedlu. Radnicima je vrlo teško pružiti ozbiljan otpor. No on može biti i poljuljan, što je danas slučaj. To znači da kapitalizam velik dio svoje snage u društvenim odnosima investira u osiguravanje vlastite stabilnosti. Ali i kontingencija, a to znači izostanak determinizma, proizlazi iz sistemske strane. A to opet otežava radničko organiziranje, stvaranje institucija koje bi se opirale kapitalizmu. One se lako raspadaju, bivaju uništenima ili se korumpiraju. To znači da nema garancije da će one ikada ozbiljno profunkcionirati. Ali ne postoji ni virtualna garancija da će se, ako ga prepustimo planovima kapitalista i radnika, kapitalizam nekako sam stabilizirati. Zato je determinizam na strani stabilnosti, a kontingencija nestabilnosti.
To nije vaša posebnost
Naša situacija razlikuje se od američke jer ovdje su radnike uvjeravali najprije da je socijalizam pravedno društvo, a kapitalizam nepravedno, a tek onda obrnuto. A oni su imali iskustvo da se sve događa ‘na grbači radničke klase’, kako se govorilo. S druge strane neki naši sociolozi, a onda i medijska pamet, optuživali su radnike da u savezništvu s komunističkom elitom ne žele pluralističko društvo s tržišnom privredom (Josip Županov). A kada im je ono, i uz pomoć fašistoidnog nasilja (u čemu su radnici, istina, sudjelovali, s različitim intenzitetom dobrovoljnosti), darovano, optuženi su kao glavni nosioci tih fašistoidnih tendencija, nacionalizma, govora mržnje itd. kada takvo ponašanje nije poželjno (iako ga sama vlast i dalje koristi).
Baš tako. Glavni problem malograđanskih intelektualaca je danas posvuda što stalno prebacuju krivnju na radnike, zato što oni iznevjeravaju sve njihove projekcije kakav bi radnik trebao biti. Tako da to nije vaša posebnost. Intelektualci proizvode zahtjeve kako bi se radnici trebali ponašati, a radnici se onda ne ponašaju tako. Ali onda krivnja nije u tim lošim zahtjevima i savjetima intelektualaca, već su radnici krivi što ne igraju dobro uloge koje su im namijenili.
Kao kritičar postkolonijalnih studija susretali ste se s problemom orijentalizma, iskrivljene slike Istoka u očima Zapada, pa onda i npr. indijskih intelektualaca samih. Iako je vaše istraživanje okrenuto globalnom istoku, znate da ovdje imamo podvarijantu orijentalizma – balkanizam. S po svemu neuspjelim ‘okončanjem’ tzv. evroatlantskih integracija, vraća se razočaranje Evropskom unijom, dok NATO gotovo da nije u horizontu problema svakodnevice. Kamo vodi ta vesternifikacija istočne i jugoistočne Evrope? Sada to zaoštreno promatramo u Ukrajini?
Jedino što mi pada na pamet da bi ovaj dio svijeta trebao činiti jest ono isto što radnički pokret treba činiti u drugim dijelovima svijeta. Sada kada ste postali etabliranim dijelom kapitalističke obitelji (smijeh), jedini radnički put je onaj obrane i jačanja sindikalizma i zahtjeva za pravednijim društvom, poput onih u Zapadnoj Evropi. Ne vidim drugog puta osim ovoga.
U situaciji poluperiferije, sa svom tom u maniri doktrine šoka izvedenom privatizacijom i deindustrijalizacijom, to je još teže?
Struktura proizvodnje promijenila se u tolikim ekonomijama. Većina radnih mjesta otvara se u uslužnim djelatnostima, turizmu i sl. Ta i mnoga druga radna mjesta su nestabilna i puno je teže organizirati ljude no što je to bilo u tvornicama.
Sindikalizam i ljudska priroda
Osvrnuli ste se kritički na Lenjinovo shvaćanje ‘sindikalne svijesti’ u radnika, kao nedovoljno za ozbiljnu politizaciju masa. Čini nam se da radnici u nas znaju dobro artikulirati ekonomsku opresiju kojoj su izloženi u svojoj firmi, pa čak i u državnim politikama, no kada se prijeđe na tzv. visoku politiku, koju vode eksperti za političku općenitost, ili ne žele uopće o tome govoriti ili ponavljaju teze mejnstrim medija.
Počinjemo od onoga što radnička klasa vidi u svom neposrednom svakodnevnom životu, od njihovih potreba i toga kako se one (ne)zadovoljavaju. Tek kada vide da se neka organizacija doista stara oko zadovoljenja njihovih neposrednih potreba, da ih stvarno poštuje kao ljude, možemo očekivati da će se oni i organizirano početi zanimati o širim pitanjima, time kako sistem u cjelini funkcionira. Inače će misliti da su im intelektualci došli držati lekcije i docirati kako kapitalizam funkcionira, a to onda ne žele slušati. Najvažnije je, ali i najteže, zadobiti njihovo povjerenje.
Na kraju se i vi pozivate na ljudsku prirodu. Bilo je struja u marksizmu, naročito onih toplih, kako ih naziva Ernst Bloh, koje su to činile. Spor o humanizmu koji ne bi bio (samo) građanski i teorijskom antihumanizmu nije još razriješen?
Među mnogim strujama marksizma vrlo rano je postojala i ona koja ga je izjednačavala s humanizmom. No taj se marksistički humanizam izvjetrio ni u što. Ali naš je zadatak da ga ponovno pronađemo.
