S njemačkom novinarkom Julijom Friedrichs, autoricom zapažene knjige "Radnička klasa. Zašto trebamo rad od kojega možemo živjeti" koja je objavljena ove godine, razgovarali smo poslije predavanja koje je održala u Zagrebu u sklopu ciklusa Laboratorij demokracije – Europa koji organiziraju Goethe Institut i Zaklada Friedrich Ebert.

Vaša tema je rizik siromaštva od rada. Postoje ljudi koji su zaposleni, a siromašni su. Kako ste došli do te teme? Jeste li kao novinarka razgovarali s ljudima koji su pogođeni tim problemom?

Sav svoj novinarski život istražujem nejednakost. Istraživala sam bogate u Njemačkoj, one koji imaju puno novca. A onda sam istraživala ljude koji više žive od naslijeđa nego od svog rada, u mojoj generaciji to je 20 posto populacije. Proučavajući podatke došla sam do zaključka da oni koji nemaju naslijeđe, a rođeni su nakon 1980. godine, nemaju više dobru perspektivu. U nas se mislilo da ti, ako igraš po pravilima i naporno radiš, sistem obećava da ćeš imati pristojan život, da ćeš moći kupiti kuću i živjeti sa svojom obitelji u sigurnosti. Sada iz podataka vidimo da to za 40 posto moje generacije više nije tako. Iako rade cijelo radno vrijeme, ne mogu si priuštiti kuću i znaju da će imati mirovinu od koje neće moći živjeti. Bilo mi je zanimljivo da imamo takvu nejednakost u bogatoj zemlji, što Njemačka još uvijek je.

 

Nova radnička klasa

To se ne događa u jednom sektoru, nego u različitim područjima rada za koja bismo rekli da nemaju međusobno ništa zajedničko. Koja su zanimanja posebno pogođena?

Ne možemo reći da je to neko posebno područje, no izuzetno su pogođene uslužne djelatnosti. Kada smo ranije govorili o radničkoj klasi u Njemačkoj, mislili smo na velike kompanije i industrijske pogone. Radnici su bili zaštićeni dobrim ugovorima i sindikati su stajali iza njih. Kao što znamo, zapadne bogate zemlje promijenile su se u uslužne ekonomije. A sada imamo novu radničku klasu. Kada govorimo o uslužnom sektoru, ljudi čiste, podučavaju, voze. Sve to postalo je u doba pandemije još važnije da bi društvo funkcioniralo. Sada ta radna mjesta nazivamo sistemski relevantnima, ona su na prvoj crti, a uvriježio se i izraz esencijalni rad. Više se ne radi o golemim tvornicama, nego o malim firmama sa šačicom zaposlenih, često autsorsanih radnika. Za njih se tržište rada drastično promijenilo od doba mojih roditelja. Ljudi s kojima sam razgovara prije pandemije i za vrijeme nje vrlo su različiti. Na primjer, čistač stanica podzemne željeznice u Berlinu prije je bio zaštićen sistemom željeznice. Sada je on autsorsan iz male kompanije koja ga iznajmljuje. Drugi primjer je akademski obrazovana žena koja podučava djecu svirati klavir. Nekada je to bio redovan posao povezan s muzičkom školom. No sada je ona plaćena samo za sate koje održi. Kada se razboli, ne dobiva nikakav novac, kada škole ne rade i djeca su na praznicima, ne dobiva nikakav novac. A za vrijeme pandemije ostala je bez prihoda. Iako se čini da ta dva primjera nemaju ništa zajedničko, vidimo da dijele zajedničku sudbinu: puno rade, ali ne vide da su ekonomski stabilni ili osigurani. Uvijek su korak do pada. Ako nešto krene po zlu, ako se učiteljica primjerice razboli, gubi svoju ekonomsku poziciju. To je nešto što je za Njemačku potpuno novo, jer smo u poslijeratnom razdoblju imali period veće stabilnosti i to je bilo za našu ekonomiju tipično. Pitam se zašto je to izgubljeno za tako puno ljudi. U zadnjih dvadeset godina prihodi najnižih trideset posto su stagnirali ili čak opadali, oni nisu imali koristi od ekonomskog rasta. Isti fenomen vidimo u SAD-u, a puno ljudi je glasalo za Trumpa. Sada slične tendencije vidimo i u Njemačkoj.

Jesu li to i statistički važne promjene? Koje sve slojeve obuhvaćaju?

Možemo govoriti o više nivoa. U Njemačkoj, primjerice, postoji najamnina od koje možeš živjeti kada si star. Govorimo o 30 ili 40 eura na sat. Ali minimum minimuma je 20 eura. To je donja granica da u starosti možeš plaćati minimalnu rentu i živjeti od minimalne mirovine. U Njemačkoj sada 10 milijuna ljudi zarađuje manje od tih 20 eura. Nova vlast govori da se to mora promijeniti, da mora postojati granica. Najam stana vrlo je skup, porezi za radne ljude su visoki, životna osiguranja isto. Drugi nivo o kojemu možemo govoriti jest da polovina stanovništva ima svoju kuću ili stan, makar on pripadao i banci. Dakle, druga polovina nema svoj stan, a ako ne možeš plaćati rentu, jako si izložen i ranjiv. Njemačka je još uvijek vrlo bogata zemlja, no imamo stanovništvo koje je puno više podijeljeno no što je to bio slučaj prije jedne generacije. Višem sloju odlično ide zadnjih 20 godina, no donjoj trećini prijeti stagnacija i nazadovanje. Naš čistač podzemne željeznice zarađuje manje nego oni koji su radili isti posao prije jedne generacije. To je statistički tipično za takve poslove, posebno za one s niskom stručnom spremom, oni gube svoje mjesto u društvu.

Govorimo o generacijskim razlikama, svaka nova generacija je u težem položaju. Stariji radnici sada su ono što je nekada bila srednja klasa?

Da, jedno novije istraživanje govori da je nakon baby boom generacije svakoj mlađoj generaciji sve teže dosegnuti srednjoklasni položaj i prihode. Svaka nova generacija ima sve manje prilike i šanse. Djeca moraju dobivati od roditelja. Oni im pomažu da kupe stan ili kuću. No što je s obiteljima bez imovine? Sve im je teže. U SAD-u imamo američki san koji govori da se i s dna društva svatko može uzdići u milijunaša. U Njemačkoj se govorilo da djeca trebaju živjeti bolje od roditelja. To je bilo obećanje i za vrijeme mojih roditelja koje je funkcioniralo. Devedeset posto djece živjelo je bolje od svojih roditelja. Za moju generaciju, rođenu 1980-ih, to funkcionira u pola slučajeva. Znači da polovina obitelji proživljava stagnaciju ili nazadak. I to je problem. Činimo sve što nam kažu da trebamo, no stvari se ne popravljaju. Ljudi s kojima sam razgovarala uplašeni su što će biti s njihovom djecom, s obzirom na to da je njima već gore nego njihovim roditeljima.

Empatija i pojedinačni pokušaji nisu dovoljni, treba se organizirati. Koji oblici organizacije postoje u njemačkom društvu?

Puno toga treba i može se učiniti. I to je dobra vijest. Loša vijest je da se puno toga što bi trebalo ne poduzima. U bogatim zemljama, kao što je Njemačka, to je i pitanje minimalne nadnice za pristojan život. Radi se o 40 ili 50 eura po satu. To je novac koji trebate da biste u skupoj zemlji dostojanstveno živjeli. Ne možemo se snažno osloniti na sindikate koji slabe. Oni su izgubili polovinu svoga članstva u usporedbi s 1990-ima. Danas polovinu svih zaposlenih ne zastupa nikakav sindikat, oni više nemaju sindikalizirane ugovore. Tu treba stupiti politika i riješiti taj problem. Drugi problem je oporezivanje. Mi vrlo visoko oporezujemo rad, a bogatstvo i nasljeđivanje vrlo nisko. Ako smo zemlja koja ima bogatstvo, to treba mijenjati. Rad bi trebalo manje oporezivati, da vam ostane novca za obitelj, a to se naročito odnosi na one s nižim primanjima. S druge strane, bogatstvo bi trebalo više oporezivati, da bi se opet uspostavila narušena ravnoteža između kapitala i rada. Ljudi opet trebaju pristupiti sindikatima. Vidimo da zadnje dvije-tri godine imamo više štrajkova, imamo više radničkih borbi. Pa i u profesijama gdje to ne bismo očekivali, na primjer u bolnicama. Ili u dostavljačkim službama. I oni idu u štrajk. Vide da kao radnici drugačije ne mogu popraviti svoje radne uvijete. Nama u Njemačkoj sada nedostaje radne snage, nemamo dovoljno ljudi da obavljaju sve poslove. Tako da je to dobar trenutak da se stvari promijene nabolje. Ako napravimo tri stvari – povećamo nadnice, izmijenimo porezni sistem i ljude približimo sindikatima, odnosno nađemo nove oblike udruživanja – sve je moguće.

Njemačka poput parazita uzima već formiranu radnu snagu zemljama s jugoistoka Evrope. Mi bismo trebali biti zahvalni što ljudi dolaze, ali zemljama poput Hrvatske ili Grčke to uzrokuje brojne probleme

Upotrebljavate termin radnička klasa. Kako je danas u Njemačkoj definirati? Tko joj sve pripada? O kolikom se broju ljudi radi?

Trebamo novu definiciju jer se pojavila nova radnička klasa. Ranije se to gledalo po obrazovanju, jesi li pohađao fakultet ili nisi. To više ne funkcionira. Navela sam primjer učiteljice koja ima fakultet, ali ne može zaraditi za pristojan život. U SAD-u koriste novu definiciju, a i ja je koristim u svojoj knjizi. Za mene su radnička klasa svi ljudi koji žive samo od svoga rada. Oni koji ne posjeduju ništa drugo, nemaju kapitalske prihode i žive samo od svojih ruku ili od svoje glave. Po toj definiciji 40 posto njemačke populacije pripada toj grupi, jer je prosječno bogatstvo u Njemačkoj nisko. Dio populacije je bogat i dobro živi, ali imamo i dio populacije koji ne posjeduje ništa. Koristim tu definiciju jer je u bogatim zemljama prisutna linija razgraničenja.

 

Možemo li i danas govoriti o klasnoj svijesti? Je li taj termin i dalje koristan?

Da. Vrlo je koristan. Prije nekoliko godina u Njemačkoj se govorilo da više nema tako nečega kao što je klasa. Ali iz podataka se jasno vidi da klase postoje. Naročito kada gledamo bogatstvo i životne šanse, društvenu mobilnost, Njemačka je vrlo nejednaka zemlja. Ona je među nejednakijim zemljama OECD-a. Izraz "Arbeiterklasse" nekada je izazivao i ponos pripadanju. No tu se zamišljalo rudare, one koje rade u velikim automobilskim industrijama i slično. To što to više ne postoji, ne znači da je radničke klase nestalo.

 

Centralna pozicija u EU-u

Danas se puno govori o prekarijatu...

Da, ali ja ne volim taj izraz. Previše je akademski. Nitko neće reći za sebe da je prekarijat. Puno je više ponosa u riječi radnička klasa.

Ovdje ste došli i u organizaciji Zaklade Friedrich Ebert, pa vas moramo pitati što mislite o političkim promjenama poslije izbora? Vjerujete li da će SPD, koji sada ima kancelara Olafa Scholza, nešto napraviti? SPD je u predizbornoj kampanji puno govorio o socijalnoj politici, no što će se sada dogoditi?

Vidjet ćemo. Što se tiče zadnjih izbora, dobro je što su u SPD-u uvidjeli da ako govore o problemima ljudi s nižim primanjima, mogu dobiti izbore. To se nije dogodilo godinama, a sada jest. Olaf Scholz puno je govorio o dostojanstvu i višem minimalnom dohotku, o prihodima za djecu kako bi se iskorijenilo siromaštvo djece. U tome je SPD imao uspjeha. Ali nova vlada ne dira porezni sistem. Trebalo bi više oporezovati bogate. Ali imamo koaliciju u kojoj su i liberali, a kod njih to ne prolazi. Mislim da će se promjene dogoditi na nivou prihoda, ali što se tiče redistribucije i nivoa bogatstva, što smatram jako važnim, neće biti promjena. Budućnost nije crno-bijela. Više je siva. Ali bolje je nego prije.

Olaf Scholz puno je govorio o dostojanstvu i višem minimalnom dohotku, o prihodima za djecu kako bi se iskorijenilo siromaštvo djece. U tome je SPD imao uspjeha. Ali nova vlada ne dira porezni sistem. Tako da budućnost nije crno-bijela. Više je siva

Njemačka je zemlja centra, premda se provincijalizira. Za razliku od nje, Hrvatska je zemlja periferije EU-a s obzirom na to da je prisutna unutrašnja kolonizacija u odnosu na centar. Profitiraju li i njemački radnici od te situacije i da li ih to u njihovoj borbi pacificira?

Teško je sve njemačke radnike obuhvatiti jednom pričom. Jer postoje oni koji imaju koristi od centralne pozicije u EU-u. Na primjer, oni koji rade u izvozno orijentiranoj industriji. Njima dobro ide. Njih ne bih uvrstila u onaj dio radničke klase koji sam opisala u svojoj knjizi. Oni dobro zarađuju, mogu si priuštiti stanovanje i sve. Za razliku od njih, ljudi koji rade u uslužnom sektoru prestrašeni su da će Njemačka iskoristiti evropsko radničko tržište da bi njihova pozicija bila još gora. Imamo dakle podjelu na njemačkom tržištu rada. Zbog migracija se neki osjećaju ugroženo. S druge strane, neki profitiraju od EU-a. Dakle, ne radi se o jednoj priči koja bi pokrila sve slučajeve.

Kako biste opisali utjecaj Njemačke na našu zemlju?

Mogu samo reći kako bi Njemačka trebala biti zahvalna što toliko ljudi iz Hrvatske dolazi u nju raditi, jer nama nedostaje radne snage za obavljanje poslova. A za Hrvatsku je pak štetno što toliko dobro obrazovanih ljudi odlazi na rad u Njemačku, na primjer u bolnice. Ali to će se nastaviti, naročito otkako su nadnice u bolnicama povećane. Da, Njemačka poput parazita uzima već formiranu radnu snagu zemljama s jugoistoka Evrope. Mi bismo trebali biti zahvalni što ljudi dolaze, ali zemljama poput Hrvatske ili Grčke to uzrokuje brojne probleme.