Otkako je Hrvatska 2013. godine postala članica Europske unije napustilo ju je 189.074 stanovnika. Po podacima Državnog zavoda za statistiku, samo se prošle godine u inozemstvo odselilo 39.515 osoba. Najveći val iseljavanja od 47.352 ljudi zabilježen je 2017. Drastične su to brojke s obzirom na emigracije zabilježene prije deset godina uz uzlet ekonomske krize, kada je Hrvatsku npr. 2011. napustilo 12.699 stanovnika ili 2009. godine njih 9.940.
Po podacima Ministarstva unutarnjih poslova, u 2018. svoje hrvatsko prebivalište odjavio je 14.571 građanin, dok je mnogo više odjavila sama policija na osnovu terenskih provjera, i to njih 22.063
Iz sadašnje perspektive brojke iseljenih s početka vijeka izgledaju skoro idilično. Tako je Hrvatsku na primjer 2005. napustilo 6.012 stanovnika. U migracijskim procesima prošle godine, uključujući one unutarnje između županija, u plusu su bile samo četiri županije, i to Zagrebačka s 3.242 doseljena stanovnika više, zatim Istarska s 1.399 novih stanovnika, dok se Dubrovačkoj županiji samo 229 stanovnika doselilo više nego što ih se odselilo, kao i u Zadarskoj u kojoj je 176 više građana došlo nego otišlo. Još je teža situacija kada se sa županijske razine pogled spusti na gradove i općine. Od 555 jedinica lokalne samouprave, čak njih 463 bilježe minus. Od županijskih centara s pozitivnim predznakom u migracijskim kretanjima jedino su bili Varaždin, Dubrovnik, Pazin i Zadar. Po službenim podacima najteži emigracijski udarac u 2018. od županijskih centara doživjela je Rijeka s 880 stanovnika manje, Osijek sa 681 stanovnikom, Split sa 490 stanovnika, pa zatim Slavonski Brod, Sisak, Požega i Vukovar.
Iako je svaki odlazak težak, još je teži i osjetljiviji u manjim sredinama koje se približavaju ili su neke od njih dotaknule opasnu crtu, ne samo negativnog demografskog trenda, nego nestajanja i izumiranja. Pogotovo je to karakteristika u rubnim krajevima Hrvatske koji su devedesetih godina prošlog vijeka bili zahvaćeni ratom, a potom 1995. i egzodusom stanovništva. Spor i nesiguran povratak, i to uglavnom staračkog stanovništva, bez volje za privrednim oporavkom i motiviranjem mladih, rezultirao je činjenicom da se ti, uglavnom ruralni krajevi, nikada nisu demografski oporavili.
Recesija i ekonomska kriza samo su bili dodatni udarac pa tko god je imao mogućnosti, odlazio bi putevima egzistencije u Zagreb i primorske gradove Hrvatske. Ulaskom Hrvatske u EU emigracijski putevi iz ratom opustošenih dijelova Hrvatske krenuli su prema Austriji, Njemačkoj, Irskoj i Islandu. Ostala su pusta mjesta u kojima znakove života jedino održavaju samačka, staračka domaćinstva. Negativne migracije iz krajeva opustošenih ratom vidljive su i u službenoj statistici. Na samom vrhu s negativnom bilancom su gradovi Petrinja, Knin i Vukovar, dok su od općina među njima Gračac, Dvor, Okučani, Vojnić, Vrginmost, Obrovac i Kistanje. Sve su to jedinice lokalne samouprave u prvoj skupini najnerazvijenijih općina, koje su se više od 20 godina nalazile na tzv. područjima od posebne državne skrbi, u posljednje vrijeme preimenovanima u potpomognuta područja. Kolika je bila državna skrb, potpomognutost ili pomoć, govori statistika, ali još bolje i sam život, odnosno pustoš. U priči o iseljavanju i pustim krajevima u kojoj nacionalnost nije bitna, nego život i ljudi, već je vijekovima simbol Lika. Zamjenik načelnika Donjeg Lapca Milan Knežević svaki dan suočava se s posljedicama demografskog kraha.
- U našoj općini koja broji 18 sela na 354 km četvornih rodilo se samo dvoje djece u 2018. godini. Umrlo je najmanje 40 ljudi. Na području općine, tri su sela u kojima nema žive duše, a to su ona koja su prije Oluje imala osnovne škole do osmog razreda. Kada u popodnevnim satima automobilom putujem od Gospića prema Lapcu, na potezu od 90 km, ne vidim nigdje ni svjetla kraj ceste - ističe zamjenik načelnika Knežević.
- Nedostaje stručnog kadra u osnovnoj školi, nedostaje u općini. Kada za par godina naša dvojica liječnika odu u penziju, nećemo imati ni doktora. Ako bilo što treba kupiti, moram ići u Bihać, u drugu državu. Ako hoćemo da naša djeca treniraju nogomet, rukomet, da ne govorim o plivanju, moramo ih voziti po 50 ili 100 km. Da sutra najpoznatija tvornica na svijetu dođe u Donji Lapac, mi nemamo radne snage. U vrijeme kada savremeni svijet razmišlja o turističkim putovanjima u svemir, mi se borimo za struju jer još uvijek nemamo reelektrificirana sva naša sela. Živimo usred šume bogate drvnom masom, a ne možemo otvoriti pilanu - govori Knežević.
Od ratnih zbivanja prošlo je već skoro četvrt vijeka tijekom kojih su se nizali zakoni kojima se najavljivalo oživjeti opustošene krajeve. Zakon o području od posebne državne skrbi, niz zakona o poljoprivrednom zemljištu, Zakon o regionalnom razvoju, zatim Zakon o potpomognutim područjima, Zakon o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima, čitav niz vladinih mjera, uredbi, sve to moglo je pokrenuti devastirane krajeve, ali nije, nego je samo rezultiralo drastičnim iseljavanjem iz osiromašenih sredina. U vrijeme kada se svaka investicija temelji prije svega na ekonomskoj isplativosti, Donji Lapac sa strahom iščekuje svoju budućnost, a u njoj i popis stanovništva 2021., čiji rezultati će utjecati na dostupnost ambulanti, apoteka, pošta i škole.
- I mi se brinemo kako ćemo poslije popisa stanovništva ekonomski opravdavati naše potrebe i projekte, a ljudi moraju imati neku kvalitetu života - ističe Knežević.
Na području naše općine tri su sela u kojima nema žive duše, a to su ona koja su prije Oluje imala osnovne škole do osmog razreda – kaže Milan Knežević, zamjenik načelnika Donjeg Lapca
Da iz manjih sredina nema više tko ni odlaziti, svjedoči primjer dalmatinske općine Biskupija koja po posljednjem popisu stanovništva iz 2011. broji 1.100 stanovnika, i to dvije trećine starije životne dobi. Načelnik općine Biskupija Milan Đurđević objašnjava da Biskupljani ne osjećaju toliko iseljavanje, koliko negativan prirodni priraštaj.
- Najveća demografska šteta nastala je egzodusom stanovništva u Oluji. Iz izbjeglištva, krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih, vraćali su se uglavnom stariji mještani s namjerom da ovdje ostanu. Vraćali su se i ljudi srednjih godina, ali od povratka prošlo je već skoro dvadeset godina, i onaj tko je tada imao 50 godina, sada ima 70. Da smo tada kao danas imali razvijenu komunalnu infrastrukturu, reelektrificirana sela, vjerujem da bi povratak bio mnogo masovniji. Danas imamo mnogo povoljniju infrastrukturu, ali život je učinio svoje, naši ljudi su se snašli po svijetu i nisu voljni po treći-četvrti put seliti i kretati ispočetka. U budućnosti jedino možemo biti zavičajna destinacija za penzionere - navodi Đurđević, ističući paradoks sredine da ima više slobodnih radnih mjesta nego što ima slobodnih radnika.
- S ekonomskom krizom, prije deset godina, počelo je iseljavanje mlađe populacije u Biskupiji, među kojima su većinu činili mladi hrvatske nacionalnosti iz Bosne i Hercegovine ili iz drugih krajeva Hrvatske koji su naseljavani na našem području poslije Oluje. Ostali smo bez radne snage, bez majstora, vodoinstalatera, keramičara, doktora, inženjera, pravnika - objašnjava načelnik Biskupije, također svjestan posljedica do kojih će dovesti brojka s narednog popisa stanovništva.
- Kako god se bude smanjivao broj stanovnika, bit će manje potrebe za nastavnicima i doktorima, gasit će se radna mjesta. Prije sedam godina u jednoj od kninskih osnovnih škola imali smo 976 đaka, a sada ih u obje škole imamo toliko. Nažalost, broj otvorenih kartona u ordinacijama porodične medicine, broj upisanih prvaka, broj učenika, broj izdanih računa u Konzumu govore o našoj realnosti i brojkama koje će pokazati novi popis stanovništva - zaključuje Đurđević.
Svjestan situacije na terenu je i saborski zastupnik SDSS-a i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Boris Milošević.
- Novonastala situacija je zapravo logična posljedica činjenice da su to područja općina koja prema stupnju razvijenosti pripadaju samom dnu. Svi zakoni su sadržavali brojne dobre konkretne mjere, ali one su bile zakašnjele za brojne naše sugrađane koji su već otišli. Kada se pojedini prostor prazni, nitko sam ne želi ostati i život je onda teško vratiti u te krajeve. Niti jedan zakon ne daje odmah rezultate, već djeluje na duže staze, ali ipak mislim da je pokrenute trendove teško zaustaviti. Iseljavanjem ljudi općine gube prihode, smanjuje se broj radnih mjesta, ukidaju brojne službe i usluge za koje nema potrebe jer je smanjen promet, ni investicije ne dolaze jer nema radne snage - kaže Milošević.
Koliko nema više ljudi po hrvatskim županijama, odnosno koliko ih više nema ni adrese, a samim time ni prava koja sa sobom donosi status hrvatskog prebivališta, govore podaci Ministarstva unutarnjih poslova o odjavama građana. Temeljem Zakona o prebivalištu, građani koji se trajno iseljavaju iz Hrvatske dužni su odjaviti svoje prebivalište, ali isto tako imaju i mogućnost bez odjave regulirati privremeni odlazak koji je dulji od godinu dana do pet godina u svrhu obrazovanja, dugotrajnog liječenja ili obavljanja poslova koji nisu trajnog karaktera i koji su vezani za određeno vremensko razdoblje. S druge strane, i policijska uprava ima pravo donijeti rješenje o odjavi prebivališta ako se terenskom provjerom utvrdi da osoba stvarno ne živi na prijavljenoj adresi. Po podacima Ministarstva unutarnjih poslova, u 2018. svoje hrvatsko prebivalište odjavio je 14.571 građanin, dok je mnogo više odjavila sama policija na osnovu terenskih provjera, i to 22.063 građana.
Podaci o odjavama iz MUP-a za 2018. godinu otkrivaju zanimljivu pojavu višestruko većeg broja odjava od strane policije na temelju terenskih provjera nego broja odjava samih građana, i to u županijama u kojima određenu koncentraciju od preko pet posto do 15 posto od ukupnog stanovništva čine pripadnici srpske zajednice.
Podsjetimo, Novosti su temeljem uspoređivanja biračkog popisa iz 2016. godine i popisa stanovništva iz 2011. godine došle do brojke od 67.496 Srba manje u 11 hrvatskih županija. Saborski zastupnik Milošević ističe da pripadnici MUP-a, kao ni građani nisu dovoljno svjesni pojedinih odredbi zakona poput one koja omogućava zadržavanje prebivališta ako građanin najmanje tri mjeseca u jednoj godini živi u RH na svojoj adresi.
- To je važno znati starijim građanima srpske nacionalnosti koji često zimske mjesece provode kod djece i rodbine. Pad broja Srba će se sigurno odraziti na ostvarenje brojnih prava koja se ostvaruju na lokalnom nivou, ali tek treba vidjeti u kolikom omjeru će se to dogoditi s obzirom i na iseljavanje većinskog naroda. Ono što je sigurno, iseljavanje dodatno slabi kvalitetu života svih onih koji su ostali jer manji broj stanovnika znači ukidanje brojnih državnih usluga, ali i manje privatnih inicijativa koje gube ekonomsku perspektivu - ističe Milošević.
Najveća razlika zabilježena je se u Osječko-baranjskoj županiji, gdje po popisu stanovništva srpska zajednica čini 7,76 posto, a gdje je 2018. odjavljeno 1.004 građana, dok je policija terenskom provjerom odjavila čak 3.701 građana, pri čemu je ukupno odjavljeno 4.705 građana.
U Sisačko-moslavačkoj županiji, gdje je udio Srba u ukupnom stanovništvu 12 posto, odjavilo se 680 građana, a policija je administrativno napravila 2.497 odjava. U Šibensko-kninskoj gdje je 10,53 posto Srba, odjavilo se 425 građana, a terenska provjera rezultirala je policijskom odjavom još 1.902 građana. U Karlovačkoj županiji u kojoj živi 10 posto Srba, prebivalište je odjavilo 529 građana, a policija 1.467. Najviše odjavljenih građana je iz Vukovarsko-srijemske županije gdje je s 15,50 posto i najveći udio pripadnika srpske zajednice u ukupnom stanovništvu. Odjavljeno je 2.322 građana plus još 2.742 odjave na temelju policijske provjere, s ukupno odjavljenih 5.064 građana u 2018. godini.
Predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Vukovarsko-srijemske županije Svetislav Mikerević ističe da je iseljavanjem najviše zahvaćena srpska zajednica na istoku Hrvatske.
- Odlaze i Hrvati, ali Srbi će snositi daleko opsežnije posljedice s obzirom na ostvarivanje prava zagarantovanih Ustavnim zakonom o nacionalnim manjinama koje nismo uspeli uopšte ostvariti, kao na primer pravo na srpske škole i pravo na dvojezičnost. Sasvim sigurno, naredni popis će doneti nagli pad broja Srba na prostoru županije, što će uticati na zatvaranje određenog broja škola i radnih mesta, jer određeni broj pripadnika naše zajednice radi u školstvu i time održava egzistenciju svojih porodica koje će morati biti primorane na iseljavanje. Naši mladi nemaju mogućnost zaposlenja, dok u Vukovaru rade ljudi koji svakodnevno putuju iz Osijeka i Vinkovaca. Diskriminacija je vidljiva i pri dodeli stambenog zbrinjavanja i otkupa stanova, gde veća prava ima braniteljska populacija. Raznim odredbama poljoprivredno zemljište nije podeljeno malim poljoprivrednicima, među njima i Srbima, i sve to dovodi do smanjenja naše zajednice - ističe Mikerević.
