Od lanjskog ožujka, kad je u nas proglašena epidemija koronavirusa, do danas nekoliko desetina vozača autobusa na gradskim i županijskim linijama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, posebno iz Varaždinske, Međimurske i Krapinsko-zagorske županije, podnijelo je izvanredne otkaze svojim poslodavcima i otišlo raditi u Sloveniju, Austriju i Njemačku. Primjer koji nam je iznio Siniša Miličić, predsjednik Regionalnog industrijskog sindikata (RIS), pokazuje da jedna slovenska autoprijevoznička tvrtka pokraj Ljubljane zbog deficita radnika nudi svojim zaposlenicima za svakog novog vozača autobusa kojeg dovedu u firmu 400 eura nagrade, pod uvjetom da taj novi vozač za njih ugovorno pristane raditi duže od nekoliko mjeseci.

Ako ste tekstilna radnica, možete karijeru eventualno nastaviti u trgovini ili ugostiteljstvu jer nemate kamo, možete postati pomoćni kuhar, konobar ili trgovac, a tu nije plaća bogzna kako veća – kaže Siniša Miličić

U Sloveniji su u sektoru prometa, koji je pandemija prilično unazadila zbog restrikcija u vezi mobilnosti ljudi, dvostruko veće plaće nego u Hrvatskoj i za razliku od nas, poslodavčeva je obaveza isplatiti regres radniku za godišnji odmor; također, u Sloveniji se, tvrdi Miličić, ne može dogoditi da vozač radi protivno zakonu o radnom vremenu i odmoru mobilnih radnika. U radnom sporu u možebitnoj parnici šoferi iznose dvije ključne stvari zbog kojih nastavak radnog odnosa za njih više nije moguć: prvo, da im je u zadnjih godinu dana bitno smanjena plaća, od 30 do čak 50 posto pa sad iznosi od 3.400 do 4.000 kuna, pri čemu je njihova obitelj dovedena na rub egzistencije, i drugo, da je međunarodnim istraživanjima utvrđeno kako je posao vozača u javnom gradskom prijevozu jedan od najopasnijih zbog mogućnosti zaraze koronavirusom, što opet predstavlja opasnost za članove njihove uže i šire obitelji.

- Premda službeni podaci o plaćama neće pokazati nisku razinu njihovih primanja jer u plaću spadaju i kojekakvi dodaci – dnevnice, topli obrok, nagrada za uspješan rad, koji ne prolaze kroz porezne škare s obzirom na to da su se povećali neoporezivi iznosi koje poslodavci mogu isplaćivati, što obilato koriste, takvo stanje ne može trajati unedogled - kaže za Novosti dobro upućeni sindikalist Miličić.

Prije izbijanja pandemije potraga za metalskim radnicima poput bravara za potrebe tamošnjih tvrtki odvijala se čak preko jumbo-plakata. Premda posla u metalskoj i tekstilnoj industriji na području županija koje RIS primarno pokriva i dalje ima, aktualna je zdravstvena kriza natjerala radnike da se zadovolje niskim plaćama ili posao potraže u inozemstvu.

Rekao bih da je među radnicima zavladala letargija, nešto neprirodno, gotovo ne mogu pronaći pravu riječ kojom bih opisao trenutno stanje – ističe Savo Šmitran

- Njima se nije lako ni prekvalificirati. Ako ste tekstilna radnica, možete karijeru eventualno nastaviti u trgovini ili ugostiteljstvu jer nemate kamo, možete postati pomoćni kuhar, konobar ili trgovac, a tu nije plaća bogzna kako veća, možda su tek bolji uvjeti rada, ali opet kako gdje. Možete biti pomoćni radnik u prehrambenoj industriji, ali ne znam koliko ste upoznati s primjerice Podravkom, gdje radnik u pogonu ima samo 4.000 kuna neto plaću. Ako ste pak metalski majstor, trebate desetljeće iskustva da biste postali dobro plaćeni. I kad mijenjate posao, uvijek ste novi i uvijek počinjete s dna ljestvice - podsjeća Miličić.

Naš sugovornik domeće da je poslodavcima u radno intenzivnim granama poput tekstila, metala i obuće pala sjekira u med. S obzirom na to da su plaće u tim granama oko 4.000 kuna, a država je poslodavcima uplaćivala taj iznos za štetu uzrokovanu koronom, mnogi od njih su time dobili besplatnu radnu snagu. Iako će poslodavac reći da mu je pao profit ili da ga čak nema i da jedva preživljava, takva činjenica jednostavno ne stoji.

Siniša Miličić (Foto: Marko Jurinec/PIXSELL)

Preznojava se od muke i Stjepan Lisičak, predsjednik Sindikata prometa i veza Hrvatske, koji navodi da je pandemija kompletno smanjila prijevoz putnika, dok županije istovremeno traže da se promet na postojećim linijama održava. U javnolinijskom prometu, koji podrazumijeva prometovanje do sto kilometara udaljenosti, prijevoznici preživljavaju od prodaje karata. Ali što kad na relaciji od 20 kilometara prodate svega dvije karte?

- Za linijski prijevoz smo tražili subvenciju države, da se troškovi održavanja tog prijevoza plate po kilometru, što je i EU direktiva. Vlada je odredila oko 480 milijuna kuna županijama, koje bi trebale napraviti plan koje linije trebaju i koliko im je novca potrebno za njihovo održavanje - ističe Lisičak.

A radnici? Mnogi od 30 do 50 godina starosti, u naponu snage, s plaćom od 4.280 kuna bruto i terenskim dodatkom na koji se ne plaća doprinos, napustili su posao vozača autobusa i posao potražili drugdje. Samo su vozači kamiona u nešto boljoj situaciji. Sindikat računa da je od otprilike sedam do osam tisuća vozača u javnolinijskom prometu otkaz ugovora o radu u pandemijskoj godini podnijelo njih otprilike 30 posto, s tim da su najugroženiji prijevoznici Čazmatrans i Arriva, pa su tvrtke bile prisiljene vraćati umirovljene vozače na rad od četiri sata.

Stjepan Lisičak (Foto: Luka Stanzl/PIXSELL)

Nedavno je Washington Post objavio da je oko 649.000 maloprodajnih radnika u travnju u Americi napustilo posao u trgovini jer su bili nezadovoljni odnosom poslodavaca i kupaca prema njima, nakon čega su se mnogi odlučili za promjenu karijere. No kamo mogu krenuti naše uglavnom radnice iz maloprodaje?

Jedna od njih slijedi vlastiti plan: nakon trideset godina rada u trgovini odlazi raditi kao čistačica u jednu javnu ustanovu. Odlazi jer joj se novi posao čini jednostavnijim i smirenijim: neće više raditi nedjeljom ni blagdanima. Poput nje, i brojne druge trgovkinje započele su raditi neke druge poslove u kojima nisu toliko izložene kontaktu s drugim ljudima ili su pak otišle u inozemstvo. Prema podacima Sindikata trgovine Hrvatske, u trgovini je lanjskog travnja radilo 207.045 radnika, dok je u maju ove godine radilo njih 202.624, što je manje za 2,1 posto. Pritom je broj zaposlenih u trgovini na malo iznosio 69.393, što je smanjenje zaposlenih za tri posto u posljednjoj pandemijskoj godini. Premda za razliku od američkog slučaja nije bilo smanjivanja plaća, napomenimo da se zapravo nema što smanjiti jer je prosječna plaća prodavačice u travnju ove godine iznosila mizernih 4.112 kuna neto.

- Jedan dio ljudi napustio je posao u trgovini zbog straha od zaraze, dok dijelu radnica i radnika na određeno zbog smanjenog prometa ili zatvaranja radnji koje nisu isključivo prehrambene djelatnosti poslodavac nije produžio ugovore. A nekim radnicama i radnicima pandemija je poslužila i kao okidač za prijevremenu mirovinu. U periodu pandemije brojni su poslodavci radnicima isplaćivali dodatke na plaću, odnosno za topli obrok i nagrade za dobro poslovanje u visini neoporezivih iznosa, pri čemu je svaki vezan uz efektivan rad i određen u maksimalnom godišnjem iznosu od pet tisuća kuna - kaže za Novosti predsjednica sindikata Zlatica Štulić.

Zlatica Štulić (Foto: Dalibor Urukalović/PIXSELL)

Domeće da su oni koji su imali priliku ipak otišli iz sektora trgovine: dali su otkaz jer nisu plaćom mogli zbrinuti svoju obitelj, među njima i žene koje su preboljele određene teške bolesti. Neke od njih pristale su i na neplaćeni dopust – jer nisu ostvarile zakonski uvjet za bolovanje – samo da se iz straha za vlastito zdravlje maknu iz sustava rada u trgovini.

Kako vidimo, zdravstvenom krizom uglavnom su pogođeni radnici u uslužnim djelatnostima. No ona je uzrokovala i velik poremećaj u tekstilnoj industriji. Pogođena je prije svega konfekcija. Savo Šmitran, koordinator Sindikata tekstila, obuće, kože, gume Hrvatske (TOKG), nabraja skorašnje loše ishode po radničku klasu: Kotka iz Krapine kao jedna od jačih tekstilnih firmi u proizvodnji odjeće čeka likvidaciju; tvrtka Krateks također iz Krapine smanjuje broj zaposlenih jer im je njemački Hugo Boss otkazao narudžbe; državnu tvrtku Orljava iz Požege čeka izvjestan stečaj, ali sindikalist se nada stečaju s preustrojem. Njemački Olymp, firma za koju je Orljava radila čak pola stoljeća, otkazao je ugovor zbog navodne pogođenosti pandemijom pa radnice te tvrtke, koje nisu primile plaću tri mjeseca, u trenutku zaključenja ovog broja Novosti prosvjeduju sa sindikatima na Markovu trgu.

Savo Šmitran (Foto: Vjeran Žganec Rogulja/PIXSELL)

- Rekao bih da je među radnicima zavladala letargija, nešto neprirodno, gotovo ne mogu pronaći pravu riječ kojom bih opisao trenutno stanje. U ovom trenutku nemamo veći odljev radnika otkaznim putem, što možemo najviše zahvaliti korištenju Vladinih potpora. Plaće su rasle za postotak za koji je rasla i minimalna plaća u odnosu na lanjsku godinu. Ipak, u odnosu na zadnje dvije godine, ukupni broj radnika je u padu: od 23 tisuće predpandemijskih radnica i radnika u tom sektoru danas ne radi više od njih 19.500 - kaže Šmitran.

Katarina Peović, saborska zastupnica Radničke fronte, stranke koja prikuplja svjedočanstva radnika u vezi kršenja njihovih prava, kaže za Novosti da su se u aktualnoj situaciji ta kršenja intenzivirala i da se pojačala eksploatacija radne snage, uz blagoslov i poticaj države. U koronakrizi su svi poznati modeli izrabljivanja najslabije plaćenih radnika i manipuliranja naprosto kulminirali. Naša sugovornica tvrdi da su od proglašenja epidemije do danas u Saponiji, deterdžentsko-toaletnoj industriji, prema iskazima radnika uvjeti rada pogoršani.

Katarina Peović (Foto: Goran Kovačić/PIXSELL)

- Njihova predsjednica uprave u medijima se hvali da su radnicima povisili plaće, dok su zapravo ukinuli neoporezive dodatke na plaću, a povisili oporezivi dio – tako radnici, u konačnici, kako nam dojavljuju, imaju još manje plaće nego prije, a one su uistinu na granici minimalca, dok je ta tvrtka u 2020. godini ostvarila neto dobit od 66,9 milijuna kuna, s planom uvećanja za tekuću godinu - navodi Katarina Peović.

Podravka, u kojoj je prema pisanju pojedinih medija prosječna plaća radnika u proizvodnji oko 4.000 kuna, u prvom tromjesečju ove godine imala je neto dobit od 105,2 milijuna kuna. Veliku dobit od čak 127 milijuna kuna u 2019. godini imala je pak tvrtka Kraš-ESOP. No, kako tvrdi Peović, Kraš je otpuštao radnike, odnosno nije produljivao ugovore na određeno, i te i lanjske godine, dok je u koronakrizi uzimao potpore za očuvanje radnih mjesta – za lanjski travanj u iznosu od čak 5,7 milijuna kuna!

- Bez obzira na to nastavljalo se s pritiskom na radnike i radnice da potpišu prestanak radnog odnosa. Samo lanjskog svibnja otišlo je 20 radnika, a idućih 20 spremalo se otići. Lani se inače otpuštalo u Ini rafineriji Sisak zbog navodno "smanjenog opsega aktivnosti" u pandemiji, iako je Ina i lani isplatila dividendu. Molu je isplaćeno preko 300 milijuna kuna, Ina je godinu prije ostvarila dobit od preko 650 milijuna kuna, a dvije godine ranije čak 1,3 milijarde kuna - navodi Peović.

Naša sugovornica smatra da Orljavu netko ucjenjuje kako bi se provela privatizacija te tvrtke. Podsjeća da je u Nacionalnom planu oporavka i otpornosti Vlada najavila do kraja 2023. na prodaju ponuditi minimalno 150 poduzeća, čija je trenutna nominalna vrijednost oko 850 milijuna kuna.

- Rasprodaja se zbiva pod parolom da je država loš gospodar. No Vlada je namjerno loš gospodar kako bi "dobri gospodari" postali oni koji štite privatne interese. To ide ruku pod ruku s planovima, strategijama i dokumentima Vlade u kojima se deklarativno navodi da će se štititi prava "i poslodavaca i radnika", dok se u praksi radnička borba praktički kriminalizira, pa i preko odluka Ustavnog suda kojima su zabranjivani štrajkovi, radnike se masovno otpušta, provodi se daljnja deindustrijalizacija, a kriza se izgleda misli rješavati na isti način kao i do sada – daljim snižavanjem radničkog standarda, zatvaranjem radnih mjesta i dodatnim trkom prema dnu - ocjenjuje Peović.

A novim izmjenama Zakona o radu, upozoravaju sindikati, omogućit će se još lakše otpuštanje radnika uz argument da će se tako potaknuti poduzetnici da se odluče na zapošljavanje na neodređeno. Na ovakve poteze Vlada se odlučuje u trenutku kad držimo neslavno prvo mjesto u Europskoj uniji po ugovorima na određeno, a usto imamo jednu od najnižih stopa zaposlenosti u Uniji.