Od 150 stanovnika Glinskog Trtnika, Oluja je oduvala sve do jednoga. Danas, više od 20 godina kasnije, za jedva petnaestak vremešnih povratnika redaju se nevolje, sve jedna za drugom. Tek što su stanovnici Glinskog Trtnika nekako prihvatili činjenicu da žive daleko od trgovine, pošte i ambulante, da nema organiziranog prijevoza do Gline i da je put, nekada dobro nasuta cesta kroz selo, u jedva prohodnom stanju, ne mogu nikako prihvatiti novu nevolju koja sve više uzima maha. Riječ je o pojavi vukova. Zvijeri silaze sve bliže selu, tu i tamo zakolju poneku ovcu ili janje i vrlo su nepredvidivi. Nije ovo prvi put da pišemo o najezdi krvoločnih zvijeri na Baniji, klanju ovaca pa čak i napadima na ljude, ali mještanin Branko Slijepčević (72) uvjerava nas da kod banijskih vukova ima nešto što je drugačije i što seljane dodatno zabrinjava.
Nema ‘čipiranih vukova’ o kakvima priča naš sugovornik Branko, ali štete od divljih životinja postaju neizdržive
- U nekoliko navrata primijetio sam nepoznate ljude kako hodaju ovim krajem s nekakvim instrumentima, poput radio stanica. Mislim da su ti vukovi čipirani i da ti ljudi prate njihovo kretanje. Da li su oni iz nekakve udruge zelenih, ne znam, ali znam što sam vidio. Siguran sam da su ti vukovi jednostavno dovedeni na ovo područje, a da nitko o tome nema pojma i da mi, mještani, nismo upozoreni. Siguran sam da je to posljednja faza iseljenja iz ovih krajeva. Nema više oružja niti nezakonitih dokumenata, evo vukova, pa ti opstani ako možeš. Neki kažu da su vukovi dovedeni da bi se smanjio broj divljih svinja jer su im divlja prasad poslastica. Ali, broj divljih svinja se ne smanjuje, vujova je sve više, poljoprivredi je odzvonilo i opet moramo bježati. Sve se manje sadi kukuruz i druge žitarice jer veprovi sve pojedoše, a osnovna stada ovaca i koza su sve manja jer vukovi uzimaju svoj danak. Livade su prije košnje izrovane od divljih svinja pa nema dovoljno sijena za zimu, za prehranu ovaca i koza. Sve je to povezano - tvrdi nam Branko Slijepčević.
Nedavno su vukovi i našem sugovorniku zaklali jednu ovcu, pa sada razmišlja da drastično smanji njihov broj jer se boji mnogo veće štete. Od četrdeset ovaca i koza, Branko će ostaviti samo nekoliko. Kad su se mještani žalili na štetu koju pričinjavaju zvijeri, u lovačkim društvima i službama Grada Gline odgovaraju da je potrebno zemlju ograditi. Cijena ograđivanja velikih polja i livada tolika je da je najbolje ostaviti se tog ćorava posla i odustati od bilo kakve poljoprivrede.
Kad je vidio da je bavljenje poljoprivredom rizično, Branko Slijepčević osnovao je Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo i odlučio se za proizvodnju meda jer vukovi i veprovi nisu zainteresirani za košnice. Pokazalo se da je med s Banije izvrsne kvalitete jer nema nikakvih tvornica niti zagađenja na velikom području, pa Brankova supruga redovito prodaje pčelinje proizvode na tržnici u Španskom, u Zagrebu.
- Nije bilo lako krenuti u pčelarstvo. Moj otac Stevan, inače po zanimanju kovač, radio je svojevremeno u Francuskoj, na samoj granici s Njemačkom. Stanovao je kod neke seoske obitelji koja se bavila proizvodnjom meda, pa je malo-pomalo učio i ulazio u tajne pčelarstva. Vratio se u Glinski Trtnik 1938. godine i odmah je zametnuo nekoliko košnica. Uz njega sam i ja, još kao dječak, radio i učio. Mnogo godina nakon očeve smrti, 1992. odlučio sam primijeniti ono što sam naučio od oca. Trenutno imam 300 košnica što je sasvim dovoljno da mogu normalno živjeti, bez obzira na vukove i veprove - kaže Slijepčević.
U Upravi za zaštitu prirode Ministarstva zaštite okoliša i energetike kažu da o čipiranju vukova nemaju pojma. Ivona Župan iz službe za odnose s javnošću tvrdi da je to gotovo nemoguće i da bi ona svakako znala da je takvo što urađeno pod okriljem njenog ministarstva. Obećava da će čitavu stvar provjeriti i javiti nam nakon Nove godine, ali nam savjetuje da to pitanje postavimo udrugama ljubitelja životinja, iako zapravo sumnja da je to itko uradio, jer bi u Ministarstvu za to znali. U Udruzi za zaštitu životinja ‘Sedma od devet’ iz Zagreba javila nam se Petra Puvača.
- O tome što pričate ne znam ništa, gotovo da je to nemoguće. Ne vidim nikakvu svrhu čipiranja vukova jer je to besmisleno. Ako bi netko želio na neki način znati kretanje vukova, oni bi morali imati ogrlice što emitiraju signal koji se može pratiti. Naredbu da se vukovi prate moglo bi, prema Zakonu, izdati samo u nadležnom ministarstvu, a koliko znam, takva odluka ne postoji. Koliko ja znam, čak niti Veterinarski fakultet ne radi ovoga trenutka nikakva istraživanja. Osim toga, vukovi su itekako zaštićeni i ne može se netko samo tako sjetiti da ih označava ili prati. Za takvo što nema niti zakonske podloge, još manje znanstvene, pa je to besmisao. Mislim da je netko sve krivo protumačio – vjeruje Petra Puvača.
Kako bilo, Branka Slijepčevića muče sjećanja na prošlost, a noćne more iz 1995. godine itekako se dobro sjeća. Njega i obitelj zatekla je u Zagrebu gdje je Branko radio i gdje je obitelj živjela u svom stanu. Nekoliko dana iza Oluje Branko se vratio u Glinski Trtnik da vidi što je s kućom i imanjem. Na sreću, sve je bilo netaknuto i zaključano kako je i ostavljeno. Nažalost, ne zadugo. Već početkom rujna u selo stižu nepoznati ljudi u uniformama bez oznaka te sustavno zapoćinju paliti i pljačkati, tvrdi Branko. Poslije njih navališe ‘sakupljači sekundarnih sirovina’ i iz napuštenih kuća odnose sve što iole vrijedi. I sada, nakon dvadeset i više godina, kada se jedva oporavio, Branka i njegove suseljane ugrožavaju vukovi, za koje Branko misli da su u tajnosti ubačeni i ‘teledirigirani’.
