Premda borba za bolje – ili bolje reći elementarne – radne uvjete u umjetnosti i kulturi traje desetljećima, nema spora da uslijed više faktora ona postaje sve urgentnijim pitanjem tijekom posljednjih 15-ak, a osobito tijekom posljednje tri godine. Kao što je poznato, prvi veliki lom koji je kulturu izgurao na začelje društvenih i političkih prioriteta bila je velika ekonomska kriza kraja dvijehiljaditih.

Od nje se sektor nikada nije oporavio: uslijedile su godine rezova javnog financiranja i sistemske prekarizacije rada, poticane politikom resornog ministarstva, koje je, primjerice, 2015. godine – dakle, pod socijaldemokratima – izbacilo plaće zaposlenika iz prihvatljivih troškova za niz područja u sklopu Poziva za predlaganje programa javnih potreba u kulturi.

O razmjerima te marginalizacije kulture najbolje govori činjenica da je tek u ožujku ove godine ukinuta antirecesijska mjera iz 2009. kojom je tzv. koeficijent za mirovinu samostalnih umjetnika smanjen na užasavajućih 0,8, zbog čega brojne zaslužne umjetnice i umjetnici danas životare s mirovinom od 200-ak eura.

Postrecesijsko propadanje pogoršao je konzervativni obračun s civilnim sektorom nakon HDZ-ovog povratka na vlast, koji se osobito ogledao u zaposjedanju institucionalnih resursa poput Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, daljnjem podfinanciranju kulture, netransparentnim i nesuvislim natječajnim procedurama te izostanku strateškog i cjelovitog promišljanja sektora, čak i onda kada su se uvodile – redom zakašnjele – sistemske intervencije.

Kada su ovako devastirano polje zadesili pandemija i potresi, a potom i kriza uzrokovana ratom u Ukrajini, situacija je naprosto prešla sve granice izdržljivosti, ogolivši do kraja posvemašnju zapuštenost i ugroženost kulture i njenih radnica i radnika.

Dokument je usmjeren kako na naručitelje posla ili poslodavce tako i na kulturne radnike i radnice zato što smatramo da njegova implementacija mora prožimati i, ne manje važno, aktivirati cjelokupno polje, kao korak ka pravednijoj kulturnoj proizvodnji, ističe Vesna Vuković

Da su radni uvjeti došli do točke raspada i prije ovih posljednjih triju šokova za sustav pokazuje, između ostalog, činjenica da se dio zagrebačke nezavisnokulturne scene početkom 2019. okupio u inicijativu Dosta je rezova!, koja je od Ministarstva kulture tražila povećanje proračuna za kulturu, sigurnije radne uvjete, obnovu kulturne infrastrukture i druge intervencije neophodne za stabilizaciju sustava.

Ključna organizacija za njeno pokretanje je BLOK – lokalna baza za osvježavanje kulture, oko koje će gravitirati i daljnji rad na poboljšanju uvjeta u polju i tijekom pandemijske krize.

Zajedno s Centrom za dramsku umjetnost, Koautorskom inicijativom OOUR, Skribonautima i Atelijerima Žitnjak, BLOK je 2020. pokrenuo platformu Za K.R.U.H., koja se angažirala na popunjavanju međusektorske sindikalne praznine u kulturi, prepuštene suženom cehovskom djelovanju većine strukovnih udruga.

Platforma je kroz niz aktivnosti inicirala razmjenu iskustava sa srodnim organizacijama u regiji i inozemstvu, a dala se i u izradu analiza i konkretnih dokumenata koji bi mogli poslužiti kao temelj za zahtijevanje boljih radnih uvjeta u sektoru.

Najnoviji rezultat tog procesa je "Kodeks prakse: Za pošteno plaćeni rad u kulturi", objavljen upravo ovih dana na stranici Platforme uz prateću peticiju, kojom se sve radnike i dionike u polju poziva da mu izraze podršku. Kako stoji u priopćenju, riječ je o dokumentu koji "razmatra načelo pravedne naknade za sve vrste umjetničkog i kulturnog rada i tipove zaposlenja te predstavlja prvi korak ka pravednijoj kulturnoj proizvodnji i distribuciji".

Prvih pet glava ukratko pojašnjava načela Kodeksa, sažima osnovne probleme u sektoru i ocrtava smjerove njihovog rješavanja. U njima tako doznajemo o podcijenjenosti i preopterećenosti radnica i radnika u kulturi, o lošim praksama ugovaranja koje ne štite njihova prava te o nedostižnosti "privilegija" poput stalnog zaposlenja, slobodnog vikenda ili prava na plaćeno bolovanje, godišnji odmor i porodiljni dopust.

"Prekarni oblici zapošljavanja, koji bi trebali biti iznimka, u kulturnom su polju pravilo", navodi se ključni sistemski problem rada u kulturi, dok premale potpore onemogućuju angažman dovoljnog broja suradnica i suradnika za provedbu programa, zbog čega radnici na sebe preuzimaju neodrživu količinu obaveza.

Pritom se ne radi samo o pukoj kvantiteti, nego i o iznimno iscrpljujućoj širini zaduženja, pa je tako sasvim uobičajeno da jedna osoba obavlja veći broj često potpuno nepovezanih poslova, koji bi u normalnim okolnostima bili raspoređeni na nekoliko ljudi.

Kao temelj za ukidanje ovih destruktivnih praksi, "Kodeks" koji predlaže platforma Za K.R.U.H. poziva se na načelo pravedne naknade, čija provedba mora biti osigurana kulturnom politikom koja svoj sektor shvaća kao javno dobro.

Kao "mehanizam su kojim se potiče ravnopravan pristup radu u kulturi", "Kodeks" u formi otvorenog popisa, otvorenog za intervencije šire kulturne i umjetničke zajednice, nabraja više "afirmativnih preporuka", koje sadrže i vrlo konkretne primjere dobrih praksi, kao što su: potpisivanje ugovora prije izvršenja posla; vrednovanje svih oblika rada u kulturi kao radnog iskustva za potrebe prijave na natječaj za posao; izjednačavanje desetogodišnjeg iskustva u polju sa završenim specijalističkim studijem; definiranje trajanja angažmana, naknade za prijevoz, smještaj i prehranu te mogućnosti odgode roka izvršenja posla u slučaju bolesti.

Vesna Vuković (Foto: Radio BAZA)

Koncept i ciljeve "Kodeksa" za Novosti je ukratko prokomentirala članica platforme Za K.R.U.H. Vesna Vuković.

- Kodeks je zamišljen kao otvoreni dokument. Afirmativne preporuke na njegovom kraju su situacijske, pa ih ne bi imalo smisla "zatvoriti" – one bi trebale biti mjesto gdje se zajednica proizvođača priključuje na način da definira specifične situacije za pojedina područja.

Naime, intoniran kao apel, dokument je usmjeren kako na naručitelje posla ili poslodavce tako i na kulturne radnike i radnice zato što smatramo da njegova implementacija mora prožimati i, ne manje važno, aktivirati cjelokupno polje, kao korak ka pravednijoj kulturnoj proizvodnji. Premda je u velikoj mjeri načelan dokument, on ipak sadrži preporuke koje se mogu prevesti u konkretne zahtjeve.

Što se tiče pitanja pravedne naknade za rad, odnosno cjenika po pojedinim umjetničkim područjima, shvatili smo da je bolje ići u povezivanje sa strukovnim udrugama koje su nam bliske i s kojima imamo izgrađene odnose, poput Udruge plesnih umjetnika Hrvatske ili Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela.

Cilj nam je da kroz njihovo prihvaćanje "Kodeksa" pokušamo pledirati prema ostalim strukovnim udrugama. Neke od njih imaju svoje cjenike, ponekad i jako dobro napravljene, ali glavni je problem implementacija – nigdje nema posljedica zbog njihovog kršenja - pojašnjava naša sugovornica i nastavlja:

- Osim povećanja proračuna za kulturu, koje je temelj, trebalo bi stoga izvršiti pritisak na javne financijere da potpore uvjetuju poštivanjem Kodeksa i strukovnih cjenika. Pored sankcioniranja, mogu se uvesti i pozitivni mehanizmi, kao što su certifikati koje organizacija W.A.G.E. iz SAD-a dodjeljuje onim institucijama koje provode načelo poštene naknade za rad. U konačnici, važna je i samokritika nas proizvođača koji perpetuiramo loše prakse.

Iako smo u nezavidnom položaju, moramo prestati pristajati na nesigurne i eksploatirajuće uvjete. Najesen planiramo uspostaviti kontakt s umjetničkim obrazovnim institucijama kako bi naše buduće kolegice i kolege počele osvještavati ove stvari prije nego što stupe na tržište rada. Kodeks je objavljen sada kako bismo na vrijeme temeljem njegovih preporuka mogle ući u komunikaciju s nadležnim institucijama i financijerima - zaključuje Vuković.

"Kodeks" platforme Za K.R.U.H. nedvojbeno bi mogao postati osloncem za to "ne" radnica i radnika u kulturi koje Vuković zaziva. Da bi se to uistinu i dogodilo, potreban je prije svega angažman zajednice na koju se odnosi na njegovom pretvaranju u praktično oruđe.

U tom smislu, ovaj bi dokument mogao biti jasnim indikatorom stupnja štete koju su pretrpjeli kapaciteti za kolektivno djelovanje u polju. Žilavost njegovih, ponajprije nezavisnokulturnih aktera, naviklih na teške uvjete, srećom ipak budi nadu u pružanje solidarnog otpora.