Mjeru nesuvislosti ovog društva najlakše je pojmiti tako da osvijestite koliko su bizarne sve one institucije i ličnosti koje su nam normalizirane kao njegovi kulturni, intelektualni i drugi stupovi. Uzmimo kao primjer Maticu hrvatsku – izmjestite li se na trenutak iz psihičke otmice u kojoj živite zadnjih par desetljeća, ne čini li vam se gotovo pa fascinantnim da se radi o instituciji kojoj pripada iznimna moć i ugled, umjesto da, recimo, ima status neke opskurne skupine desničarskih klaunova, na razini boraca protiv chemtrailsa?
Naravno, povijesni su razlozi Matičinog statusa jasni. Riječ je o možda i najvažnijem pogonu za intelektualnu legitimaciju nacionalizma, često u njegovim najtoksičnijim formama. Zahvaljujući tom državotvornom suučesništvu, Matica je stekla svoj poveći simbolički i politički kapital, koji danas obilato koristi kako bi proizvodila razloge vlastitog postojanja. Kao savršeni primjer može poslužiti nedavni prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku, smisao kojeg se, kako smo u više navrata isticali u Novostima, otprilike iscrpljuje u njenom zauzimanju vodeće uloge u oblikovanju nacionalne jezične politike.
Kao što nam slučaj navedenog zakona jasno pokazuje, ključna funkcija koju Matica i njeni članovi okupiraju je ona zaštitnika hrvatskog jezika i kulture, odnosno identiteta, od raznih ugroza koje ponajprije prijete iz smjera Srbije – od navodnog jezičnog unitarizma u Jugoslaviji do današnjih nacionalističkih pretenzija njihovih klonova iz komšiluka. Pritom malo koja tema predstavlja tako dugotrajno intenzivan predmet šovinističkog ping-ponga kao dubrovačka književnost, koja već godinama generira zapjenjene reakcije na hrvatskoj polovici slučajno presječene kravlje balege.
Iskorijenite bube!
Čitava bi stvar, usprkos svesrdnom trudu naših mainstream medija da izbejtaju koji klik, iz javnog prostora s vremenom isparila kao tek malo kiseliji prdež – što u intelektualnom smislu nedvojbeno jest – da ovih dana članica Glavnog odbora Matice hrvatske i donedavna predsjednica njenog dubrovačkog ogranka Slavica Stojan nije na još jednu rubnu gestu susjednih akademskih elita reagirala ekstremno šovinističkim, upravo fašistoidnim ispadom. Naime, povodom nedavno objavljene "Deklaracije o granicama srpske književnosti", u kojoj se iznosi teza o dvostrukoj – dakle, hrvatskoj i srpskoj – pripadnosti dubrovačke književnosti,
Stojan je u intervjuu za Dubrovački list prizvala sljedeću paralelu govoreći o Srbima: "Sjetila sam se nedavno jedne pojave u prirodi koja me izluđivala. Riječ je o bubama koje u strahovitim najezdama uporno godinama nastoje preplaviti i kuće i dvorišta i unutrašnje prostore. Preplave i ceste. Bube koje, kad napadnu, jako ih je teško ukloniti, bez obzira koju metodu koristili, gaženje nogama, otrovima, plinskim plamenikom. Kad se tako nešto uvuče u kuću, treba se ozbiljno boriti ili napustiti kuću! Ni govora da bi netko izašao iz svoje kuće. Treba se boriti s bubama, nikad ne dopustiti da kuću preplave, da mile po trpezi i po postelji, nego ih strpljivo i trajno iskorjenjivati."
Na ovakav ispad novinarka Barbara Đurasović ne samo da nije reagirala, štoviše, povlađivala mu je retoričkim pitanjem "Znači ne preostaje nam nego ustrajnost!?", dok je Stojan nastavila produbljivati svoju mrzilačku analizu razotkrivanjem teritorijalnih u književnopovijesnim pretenzijama srpskih akademika. Suština te priče je, kao što je poznato, jednostavna: među filolozima i filologinjama u Srbiji rašireno je i s različitim stupnjem znanstvene rigoroznosti argumentirano mišljenje da dubrovačka književnost pripada (i) srpskoj književnoj tradiciji, što u očima naših Čuvara Hrvatskog Identiteta predstavlja jasnu ekstenziju velikosrpske agresije. Pritom je jačanje institucionalne "zaštite" srpske baštine i jezika – što je samo eufemizam za još intenzivniju provedbu nacionalističke politike kroz akademske i kulturne institucije, uvijek spremne na ulogu korisnih idiota – rezultiralo tijekom zadnjih nekoliko godina formalizacijom tog stava u različitim službenim dokumentima.
Među njima se posebno izdvaja Zakon o kulturnom nasleđu s kraja 2021., u kojem se pod "starom i retkom bibliotečkom građom" kao nacionalna baština eksplicitno navode "izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867. godinom". Kao ključna platforma za simboličku legitimaciju takvih gesti pokrenuta je 2020. godine Interkatedarska srbistička konferencija, koju u godišnjem ritmu organizira Naučno-obrazovno-kulturni centar "Vuk Karadžić" u Tršiću. Zamišljena je kao okupljanje predstavnica i predstavnika svih najznačajnijih jezikoslovnih, književnoznanstvenih, pedagoških i drugih srodnih institucija u Srbiji, a njen glavni rezultat su zajedničke deklaracije koje adresiraju neka od ključnih pitanja vezanih za shvaćanje nacionalnog jezika i književnosti.
Deklaracije i nacionalizam
Nakon dviju deklaracija posvećenih srpskom jeziku u obrazovnom kontekstu i nastavi uslijedili su za hrvatski kontekst nešto kontroverzniji dokumenti, kojima se, naši nacionalisti smatraju, direktno napada jedinstvenost hrvatskog jezika, identiteta i književne baštine. Druga je konferencija tako rezultirala "Deklaracijom o kanonu srpske književnosti", koja među "književnoumetnička dela u kojima jezici srpske kulture dostižu svoj simbolički i izražajni vrhunac" ubraja i dubrovačku književnost.
Potom je uslijedila "Deklaracija o granicama srpskog jezika", koju je hrvatski lingvist Ranko Matasović prozvao "velikosrpskom propagandom", da bi u lipnju ove godine na četvrtom izdanju konferencije bila potpisana i aktualna "Deklaracija o granicama srpske književnosti". Kao što sam dijelom već natuknuo, u njoj se za "valjano interpretativno određenje nacionalnih granica srpske književnosti" ističe i "razumevanje pojava dvostruke pripadnosti (poput dubrovačke književnosti i delova narodne književnosti) kao načelne osobenosti interpretativno određenih granica koje u međusobnom dodiru mogu ispoljavati asimetričnost, i kao konkretne osobenosti srpske književnosti stvarane na jezicima koji su, uprkos lingvističkoj identičnosti, drugačije simbolički određeni kao instrumenti nesrpskih kultura".
Ova gusta i maglovita formulacija predstavljala bi samo još jednu nebitnu epizodu u čitavoj ovoj bjelokosnoj akademskoj sapunici da nije bilo Stojanine reakcije. Međutim, to nipošto nije jedini njen takav proplamsaj – komentirajući, primjerice, prije tri godine uvrštavanje Marina Držića u ediciju "Deset vekova srpske književnosti", Stojan je za Večernji list "pojasnila" kako Srbi pate od "kompleksa pomanjkanja renesanse i baroka u vlastitoj kulturnoj povijesti".
Srbi i žene
Ugledna se dubrovačka povjesničarka književnosti ne može pohvaliti naprednim stavovima ni u drugim područjima. Kao gošća emisije "Zajedno" na Libertas TV-u, Stojan je naslov svoje studije "Vjerenice i nevjernice: Žene u svakodnevici Dubrovnika (1600. – 1815.)" pojasnila na sljedeći način: "Sve žene na ovom svijetu, pa i danas, su vjerenice – barem u jednom trenutku svog života su se osjećale da su nečije vjerenice, bile one to u virtualnom smislu riječi ili u doslovnom – ili su nevjernice – dakle, u smislu da su nevjerne najprije samoj sebi, pa onda svojoj obitelji, svojoj domovini, Bogu itd.".
Na pitanje voditeljice i urednice emisije Olge Muratti što bi poručila suvremenoj ženi danas, Stojan pak odgovara: "Pa svakako suvremena žena ima puno prilike izaći vani iz zidova kuće i dobro je da izađe iz zidova kuće. Jedino mislim da nije dobro kad žena potpuno napusti zidove kuće i kad tu sigurnost i povjerljivost koju joj je uloga žene namijenila potpuno izostavi."
Srbi i žene, dakle, dođite nam na odmor, izađite iz zidova kuće, ali ipak ne zaboravite gdje vam je mjesto – to je obzor naših akademskih izvrsnika i izvrsnica. Jednu stvar pritom treba imati na umu: Stojanina reakcija zastrašujuća je ne kao pojedinačni eksces, nego kao podsjetnik na nevjerojatnu normalizaciju šovinizma i konzervativizma u našim institucijama. Drugi su je samo prešutjeli do nekog oportunijeg trenutka.
