Od 2020. godine u prostoru osječke Stare pekare nalazi se Muzej osobnih priča, umjetnički projekt Fantastično dobre institucije (Fade In) fokusiran na nedovoljno zastupljene, a relevantne društvene teme, i marginalizirane skupine. Projekt je započeo i prije nego što je pronašao svoj prostor, kada je Fade In u suradnji s Romskim resursnim centrom iz Darde upoznavao potrebe romske zajednice u Slavoniji i Baranji te prepoznao nedostatak pisane povijesti Roma. Tako 2018. nastaje njihov prvi projekt, Muzej osobne povijesti Roma čiji je rezultat bila izložba "Priče Roma".
- Činilo nam se važnim odmaknuti se od uobičajenih praksi promocije zajednice kroz folklor i tradiciju, a osobne priče činile su se kao dobar put ka tome. U međuvremenu, upoznavajući Osijek, njegovu multikulturalnost i posebnost kao grada s 22 nacionalne manjine krenuli smo u daljnja istraživanja – govori nam jedna od autorica izložbe, Željka Kovačević.
Dvije godine kasnije nastaje izložba "Priče Židova", a u novootvorenom Muzeju djelomično se održava dio programa manifestacije "Mjesec židovske kulture", u organizaciji Židovske općine Osijek. Krajem rujna ove godine završili su provedbu jednogodišnjeg projekta "Po mjeri" nastalog u partnerstvu s Bazom za radničku inicijativu i demokratizaciju, koji je sada dio novog postava Muzeja, a u fokusu ima osobne priče bivših tekstilnih radnica iz Osijeka. Kako nam govori koordinatorica programa Muzeja Suzana Agotić, projektom daju glas onima koje društvo često percipira kao "druge i drugačije" i koje šira društvena zajednica najčešće ne čuje.
- Protagoniste osobnih priča osnažujemo, a posjetiteljima dajemo mogućnost učenja i upoznavanja sa životima i iskustvima s kojima se do sada možda nisu imali priliku susresti. Osobne priče na taj način postaju most empatije i povjerenja, što djeluje pozitivno ne samo na osobnoj razini, već ima i snažan utjecaj na život zajednice u cjelini. Projekt se oslanja na suvremene muzeološke prakse bilježenja "sadašnjosti" utemeljene na tezi da se dokumentiranjem suvremenog života pojedinaca, kao i prikupljanjem i čuvanjem svakodnevnih predmeta, čuvaju memorija i identitet zajednice – objašnjava Suzana.
Prostor Muzeja nalikuje otvorenom arhivu ispunjenom jednakim kutijama koje čuvaju osobne priče i pozivaju posjetitelja da ih nasumce odabere, uzme u ruke te slobodno istražuje njihov sadržaj. Nositelji životnih priča predstavljaju se fotografskim portretom, osobnim narativom, video-intervjuom te osobnim predmetom povezanim s pričom. Priče pokrivaju različite aspekte života, važne i značajne događaje, izazove, uspjehe, gubitke, ljubavi i nade.
- Mogućnost samostalnog istraživanja sadržaja kutija i priča, razgovor s članovima tima Muzeja, ali i činjenica da eksponati nisu odvojeni i zaštićeni od posjetitelja odmah u startu uklanjaju granice između "nas" i "njih" i stvaraju otvoren i poticajan prostor za upoznavanje i učenje. Osim individualnih i grupnih posjeta Muzeju, s vremena na vrijeme organiziramo i tzv. žive knjižnice u kojima posjetitelji imaju mogućnost razgovarati s protagonistima čije su priče dio stalnog postava Muzeja – govori nam Suzana te dodaje kako im je važan i web Muzej koji pruža priliku upoznavanja s osobnim pričama svima koji ih ne mogu fizički posjetiti.
Prikupljanje priča složen je i kompleksan proces koji počinje propitivanjem o problemima o kojima autori žele progovoriti, a cijelo vrijeme zapravo preispituju sebe i društvo u kojem živimo, kako doživljavamo jedni druge i je li moguće promijeniti negativnu percepciju.
Kako nam objašnjava Martina Globočnik, koja je uz Miroslava Sikavicu autorica dosadašnjih postava i koncepta Muzeja, važno im je pritom osvještavanje vlastitog neznanja i ograničenja kako bi krenuli u istraživanje priča onih koje ne poznaju.
- Posebnu pažnju posvećujemo osobnom iskustvu kazivača, načinu kako pojedinci unutar zajednice doživljavaju sebe, kao i mapiranju važnih događaja koji oblikuju nečije osobno iskustvo. Pokušavamo izgraditi ljudski odnos, kao i odnos povjerenja sa svima s kojima stupamo u kontakt te ih upoznati, ne samo kao pripadnike neke zajednice, nego i kao individue. Pritom razmišljamo o publici: može li se s pričama, odnosno elementima osobnih narativa posjetitelj Muzeja identificirati na ljudskoj razini. Važno nam je da naši sugovornici razumiju proces rada i zajednički cilj… Muzej osobnih priča je živ organizam, baza osobnih memorija građana Osijeka i šire regije i zato nam je važno da oni kazivači, koji su podijelili svoje osobne priče s drugima, Muzej doživljavaju i osjećaju kao svoj – govori Martina te dodaje kako se kazivač izlaže pričajući o svom životu, otkriva sebe, ali se pritom i osnažuje tako što daje mogućnost drugoj osobi da ga čuje i razumije.
Priče se čuvaju u kutijama
- Postavima Muzeja izlazimo iz okvira etničke pripadnosti, razmišljamo o rasnim, klasnim, vjerskim, seksualnim identitetima i razlikama. Nepravda je ono što nas često kao autore potiče na promišljanje i rad, ali i razumijevanje važnosti nekih grupa koje su bile prešućene. Priče tekstilnih radnica koje smo ispričali kroz postav "Po mjeri" važan nam je, jer je Osijek grad s bogatim industrijskim nasljeđem, a tekstilna proizvodnja koja danas proživljava možda najteže dane, stotinu godina bila je najveći poslodavac i značajno polje ženske radne i socijalne emancipacije – kaže Martina.
Ljutnja na nepravdu i potreba da se nešto promijeni njezini su najčešći pokretači, govori nam Martina, a zato joj je kao autorici najveći poklon kada vidi da djeca osnovnih škola koja su imala negativnu percepciju o Romima izlaze iz Muzeja i komentiraju da nisu toliko toga znali i sad drugačije doživljavaju Rome.
- Znam da je u svima nama potencijal razumijevanja i potreba za povezivanjem i učenjem. Živimo u cinično vrijeme, vrijeme netolerancije i isključivosti, ali svejedno smo i dalje željni dodira i iskrenosti. Suradnja s ljudima obogaćuje, ne samo što postajete svjedoci tuđeg iskustva, nego i s nekima kolege i prijatelji – kaže Martina.
- Kako u Osijeku postoje 22 nacionalne manjine, često razgovaramo o njihovom predstavljanju. Razumljivo da Muzej osobnih priča prepoznaje doprinos nacionalnih manjina u kulturnom, društvenom, političkom, ekonomskom životu Osijeka – kako kroz povijest tako i danas. Svjesni smo da neke manjine imaju teži položaj u društvenim odnosima. Srpska manjina je velikim dijelom asimilirana te nevidljiva, što smatram nepravdom i gubitkom za grad. Općenito rečeno, kroz postav Muzeja, želimo potaknuti dijalog, procese učenja i uvažavanja svih društvenih grupa koje se nalaze u nepovoljnijem položaju u odnosu na većinsko stanovništvo – dodaje ona.
Muzej je u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem 2022. godine istraživao srpsku zajednicu u Osijeku kako bi dobio širu sliku o njoj. Kako nam govori Suzana, premda je srpska nacionalna manjina najbrojnija, nekako je i dalje nevidljiva, bez glasa te se nalazi u procijepu između asimilacije i getoizacije.
- Nadamo se da će se ta suradnja nastaviti i u godini pred nama te da će osobne priče srpske nacionalne manjine postati dijelom stalnog postava Muzeja osobnih priča. Nažalost, naš rad ovisi o dostupnim fondovima, što nam, kao i mnogim drugim udrugama u kulturi, predstavlja veliki izazov. Zbog toga nismo uvijek u mogućnosti pretočiti sve ideje u stvarnost, ali trudimo se svake godine obogatiti Muzej novim sadržajima i novim aktivnostima – zaključuje Suzana.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
