Bitno da je interaktivno, inovativno i zabavno. Da se možeš fotkati pa šerati na mrežama. Da doživiš jedinstveno iskustvo, da poslije možeš kupiti zgodan suvenir. Sigurno ste već primijetili: po čitavoj Hrvatskoj, a posebno u Zagrebu, niču muzeji svega i svačega. Tu su Muzej kravate i Muzej čokolade, Muzej iluzija i Muzej kanabisa, Muzej prekinutih veza i Muzej zaboravljenih priča, Muzej smijeha i Muzej mamurluka, Muzej novca i Muzej osamdesetih, Muzej selfija i uspomena… Sve je muzej.

I ništa, jasno, muzej nije: svi ti muzeji su samo turističke atrakcije. Uspješni sitnopoduzetnički projekti koji zakonski, a ni u stvarnosti, ne zadovoljavaju minimum kriterija za – kako se to birokratskim rječnikom kaže – obavljanje muzejske djelatnosti. Niti kriterije, uz poneku rijetku iznimku, uopće pokušavaju zadovoljiti. U tome i jeste trik: smisliš catchy koncept, napuniš četiri-pet prostorija izlošcima pa onda japanskim turistima, parovima na prvom dejtu i osnovnoškolskoj ekskurziji iz Đakova ponudiš nešto što sa standardnom predodžbom muzeja nema ni najmanje veze.

Ovdje vas neće boljeti noge nakon razgledanja jer ste s obilaskom gotovi za pola sata. Ovdje ne samo što smijete dirati izložene predmete, nego se to od vas i očekuje. Ovdje nema tereta Kulture i Tradicije, nema apstraktnih slika koje ne razumijete najbolje, nema čuvara koji vas upozorava na zabranjeno fotografiranje. Samo dobra zabava. I samo dobra zarada.

Pošto sam iz Muzeja iluzija izašao deziluzioniziran, u Muzej mamurluka sam otišao mamuran, da vidim šta će biti. I bilo je OK: ako je Muzej prekinutih veza ljestvicu postavio visoko i ako Muzej iluzija ne preskače ni onu najnižu, onda se ovaj plasira negdje po sredini

Dobro, reći ćete, u čemu je problem? Što se mene tiče, nema ga. Kompletan muzejski sektor ionako se već decenijama komercijalizira: dućani "ozbiljnih", "pravih" muzeja prekrcani su posterima, podmetačima za čaše i platnenim torbama, na sve strane nude se immersive experience i augmented reality ture, zakoni se prekrajaju kako bi glomazne kulturne institucije naučile samostalno zarađivati i rasteretile državne proračune.

Kod nas je, recimo, novim zakonom prvo bilo omogućeno osnivanje privatnih muzeja, uz one javne i neprofitne. Pa je nekome 2015. palo na pamet da među stručno osoblje, pored posebno obrazovanih kustosa, preparatora i savjetnika, uvede marketinške stručnjake i PR-ovce.

To je na sreću u međuvremenu promijenjeno, ali zato je posljednja, prošlogodišnja izmjena Zakona o muzejima donesena kako bi se proširio asortiman robe u muzejskim dućanima, i to na zahtjev samih ravnatelja koji su odavno shvatili da na ozbiljnija javna sredstva ne vrijedi računati. U aktualnom procvatu muzeja-koji-to-zapravo-nisu ima zato izvjesne pravde. Kao da netko poručuje "pravim" muzejima: tražili ste tržište, evo ga. Sada se za publiku takmičite s muzejima trave i mamurluka.

Doduše, da bi pravda bila potpuna – barem se meni tako čini – sve te muzeje-koji-to-zapravo-nisu vrijedilo bi obići kao da to zapravo jesu. Ako već zarađuju na tome što se muzejima zovu, zašto ih kao muzeje ne bismo i tretirali? Kolege likovni kritičari nažalost ne dijele ovo mišljenje pa, koliko mi je poznato, do danas nismo mogli čuti ni čitati stručne kritike muzejskih postava čokolade, kravata i selfija.

U nedostatku stručnih osvrta, nudim zato amatersku uslugu. Uostalom, ako muzeji ustvari nisu muzeji, zašto o njima ne bi pisao likovni kritičar koji nije likovni kritičar? Slijedi dakle turneja zagrebačkom novomuzejskom scenom, a nastavit ćemo je i u idućem broju Novosti.

 

Muzej prekinutih veza

Tu je sve počelo, logično je da odavde krenemo, a i da se ovdje najdulje zadržimo. Priču, pretpostavljam, znate: iz prekida ljubavne veze producentice Olinke Vištice i umjetnika Dražena Grubišića rodila se ideja o pospremanju zajedničkih uspomena u muzej, iz ideje se rodio poslovni projekt, a iz poslovnog projekta svjetska atrakcija. Otkako je 2006. predstavljen u sklopu Zagrebačkog salona, postav je obišao 60-ak gradova na pet kontinenata.

I putem se širio jer je business model besprijekoran: posjetioci sami doniraju svoje uspomene na prekinute veze, a veze ne prestajemo prekidati. Sam muzej osnovan je 2010. i već tada postavlja osnovna žanrovska pravila, ali i kriterije za ocjenu sličnih projekata. Lokacija na Gornjem gradu, u strogom centru, tako da je turisti ne mogu propustiti. Igra s muzealizacijom "običnih" predmeta koja publici nikako da dosadi. Obavezna interaktivna dimenzija. Popratni sadržaji: neizbježni shop sa suvenirima, ali i kafić, nešto što ostali neomuzeji nemaju. Izlaganje intime i ličnih sjećanja: konceptualna linija koju će nastaviti, recimo, Muzej selfija i uspomena i Muzej mamurluka.

S vremenom, nije se širio samo fundus Muzeja prekinutih veza nego i njegova koncepcija, pa su osim nestalih ljubavnih odnosa sada predstavljeni roditelji kojima su djeca umrla i djeca koja pamte pokojne roditelje, žena koja je zbog karcinoma morala obaviti mastektomiju pa muzeju donira svoje grudnjake, ali i tijesto za pizzu iz Bloomingtona, SAD, gdje je anonimnoj gospođi dijagnosticirana intolerancija na gluten.

Preko puta ružičastog vibrirajućeg dilda kućne izrade iz Beča stoji padobranska oprema partnera koji je poginuo skačući iz aviona: zvuči čudno, ali stvar funkcionira

Svaki izložak popraćen je kraćom ispoviješću, a neke među njima su sjajne narativne minijature. Na primjer, ovaj natpis uz fotografiju: "Jezero u Floridi gdje sam markirala s dečkom. Strelica označava mjesto gdje sam po prvi put vidjela penis na suncu." Postav se, s obzirom na bogatstvo fundusa – preko tri i po hiljade artefakata – neprestano mijenja, a ovih dana možete vidjeti nečije dreadlockse odrezane u Alfortvilleu u Francuskoj ("Bili su to teški dani – bili su to opasni dani"), staru Nokiju iz Zagreba ("Dao mi je svoj mobitel kako ga ne bih mogla više zivkati"), tenisice iz Seattlea ("Zajedno smo igrali košarku. On je bio hetero; ja nisam")... Sluti se iskusna kustoska ruka: netko pametno moderira različite registre memorabilija.

Preko puta ružičastog vibrirajućeg dilda kućne izrade iz Beča stoji padobranska oprema partnera koji je poginuo skačući iz aviona: zvuči čudno, ali stvar funkcionira. Različite izložbene prostorije barem su dijelom organizirane tematski, pa jednom od njih, primjerice, dominiraju ratne priče. Pokriven je širok dijapazon iskustava: homoseksualne i heteroseksualne ljubavi, otkazi i siromaštvo, priča djevojke koja je s 14 godina bila u tajnoj vezi s dvostruko starijim muškarcem, uspomena na kratkotrajnu avanturu s muškarcem koji živi u otvorenom braku...

Čak i kada vam se učini da postavom dominira perspektiva ostavljenih i napuštenih, taj sveprisutni kulturni teror Iscjeljenja Traume, naiđete na lijepu priču izvjesne M. R. iz Maribora koja u Drugom svjetskom ratu nije uzvratila ljubav zgodnom banjalučkom partizanu.

Pa ipak, nije da postav muzeja nema ideološku slijepu pjegu. "Iako su obojeni osobnim iskustvom, lokalnom kulturom i poviješću", kaže programatski tekst na ulazu u muzejski prostor, "izloženi eksponati oblikuju univerzalne obrasce koji donose utjehu svima koji ih otkriju". Među publiku ovog muzeja i njegove donatorice spadaju međutim samo oni koji su isti po tome što im različitost ne smeta: ni lokalna ni seksualna ni kulturna. Liberali, srednjeklasni progresivci, radoznali putnici. A njihovi – vaši, moji, kako god hoćete – "obrasci" su daleko od "univerzalnih". Zato Muzej prekinutih veza samo na prvi pogled demokratizira zastarjelu, dosadnu, visokoinstitucionalnu koncepciju muzeja: u stvarnosti, on ima točno određenu, marketinški dobro naciljanu publiku. Ali šta da se radi. Put do prave demokratizacije kulture ionako nikada nije vodio preko tržišta.

Muzej iluzija ili iluzija muzeja? (Foto: Željko Bašić/PIXSELL)

Muzej iluzija

Kad smo kod privida "univerzalnih obrazaca", jeste li znali da čuvena Müller-Lyerova iluzija – ona u kojoj gledate dvije crte jednake duljine, ali vam se čini da je jedna kraća – ne funkcionira isto u svim kulturama? Dokazano je da su joj manje podložni australski domoroci, Inuiti ili bušmani iz Kalaharija nego mi Evropljani, a čak i kod nas manje zavarava ljude sa sela nego ljude iz gradova.

A jeste li znali da je američki psiholog Joseph Jastrow, po kome se zove vrlo slična optička iluzija, konstruirao stroj nazvan "automatograf" kako bi pokazao da nam ruka nesvjesno klizi prema točki u koju koncentrirano gledamo? Ili da je ona iluzija "patka-zec", jedna od poznatijih, nastala kao prilog njemačkog humorističkog magazina s kraja 19. vijeka, a onda poslužila kao ilustracija kompliciranih filozofskih rasprava Ludwiga Wittgensteina i Thomasa Kuhna?

Ako niste, ništa od svega toga nećete saznati u zagrebačkom Muzeju iluzija. A slavnu patku koja je zec koji je patka nećete ni vidjeti. U redu, nitko ne očekuje da se male turističke atrakcije bave edukacijom publike onako kako to rade velike i ozbiljne kulturne institucije, ali ako se već zoveš muzejom, uz postav možeš dodati barem neki fun fact. Ovo je, međutim, isključivo igraonica. I to vrlo uspješna.

Uz Muzej prekinutih veza, u ovom žanru naš najbolji – rekli bi kulturni menadžeri i pobornici kreativnih industrija – izvozni proizvod. Osnovan 2015. u Zagrebu, danas je franšiza koja obuhvaća preko 40, hm, muzeja u 25 država: kod nas, ekspozituru već imaju Zadar i Split, a uskoro će i Dubrovnik.

Poslovni model funkcionira mnogo bolje nego same iluzije, jer – iskreno – dosta dugo sam uzalud mahao rukom ispred nečeg što se zove kinegram, ali nisam ugledao obećanu "iluziju pokreta". A ni Einsteinov udubljeni portret nije se ispupčio onda kada je trebao. Dobro, možda je problem u meni. Neko vrijeme sam živio u malom dalmatinskom mjestu, izvan grada: može biti da sam otporniji na optičke varke od prosječnih urbanih Evropljana. A možda je, evo sada mi pada na pamet, čitav postav neka vrsta iluzije. Hoću reći: možda ovo i nije toliko muzej iluzija, koliko iluzija muzeja.

Rino Duboković, osnivač Muzeja mamurluka (Foto: Davorin Višnjić/PIXSELL)

Muzej mamurluka

Pošto sam iz Muzeja iluzija izašao deziluzioniziran, u Muzej mamurluka sam otišao mamuran, da vidim šta će biti. I bilo je OK: ako je Muzej prekinutih veza ljestvicu postavio visoko i ako Muzej iluzija ne preskače ni onu najnižu, onda se ovaj plasira negdje po sredini. Plasman, doduše, ovisi i o očekivanjima. A ono što sam očekivao, uglavnom sam dobio: postavom dominira atmosfera studentskih opijanja i internih legendi o ludim izlascima koji, poredani ovako jedan uz drugog, naposljetku izgledaju otprilike isto. Netko se napio pa je kući donio prometni znak. Netko je promašio vrata stana. Netko se probudio s tetovažom na nozi. I nitko se ničega ne sjeća.

Sam koncept, rekli smo već, evidentno se naslanja na odranije poznatu ideju izlaganja ličnih memorabilija koje donira sama publika, pa ni na toj razini ne očekujte uzbuđenja. Interaktivni modeli – simulator vožnje u pijanom stanju, prevođenje poruka na "jezik pijanaca", TikTok izazov – spadaju u pravila žanra. Duhoviti natpisi u registru veselog alko-fatalizma – "I used to think drinking is bad for me... so I quit thinking" – nažalost nisu duhoviti.

Ali ipak, kustoski tim se potrudio da izložbu poprati nizom zabavnih informacija za one koji žele znati više, a ta sporedna linija zna biti interesantnija od glavnog postava. Tu je detaljan popis bogova pijanstva i mamurluka iz raznih mitologija, tu je pregled alkoholnih pića kroz povijest i civilizacije, tu je priručnik za švercanje boca na festivale i koncerte, tu je bogati meni za mamurne ljude širom svijeta, od japanskih slanih šljiva preko njemačke ukiseljene haringe do nojevih jaja s kiselim mlijekom iz Južne Afrike...

Čitate o američkoj prohibiciji, saznajete popularnoznanstveno objašnjenje alkoholnog blackouta. Na foto-sessionu s jednog od onih ludih izlazaka ugledate Svena Popovića, našeg književnika mlađe generacije, kako usred noći vuče nekakvu klupu po zagrebačkim cestama, pa možemo reći da je zadovoljena i visokokulturna dimenzija. Zamisao da se šetnja kroz izložbene prostorije organizira u stilu večernjeg izlaska, od prvog pića do jutarnjeg mamurluka, donekle je zanimljiva.

Jedino – nažalost i provjereno – posjet muzeju ipak ne pomaže oko mamurluka.

 

(Nastavlja se)