Nakon višegodišnjeg nametanja prekomjernog standarda dokazivanja, prema kojem je uža obitelj ubijenog civila Momčila Tišme sudovima morala sama prilagati dokaze da je njihov srodnik bio žrtva ratnog zločina, Općinski građanski sud u Zagrebu ove je godine presudio da je to trebala biti dužnost države, a ne porodice stradalog.
Mladi, 28-godišnji otac i poljoprivredni radnik, jedna je od petero žrtava Hrvatske vojske ubijenih 6. avgusta 1995. u Oćestovu kraj Knina. Obitelj je njegove posmrtne ostatke sahranila tek 2006., poslije obdukcije na kojoj je utvrđeno da je stradao od dva smrtonosna hica u glavu. Još od tada srodnici traže pravdu za Momčila i potražuju naknadu štete zbog nenadoknadivog gubitka bliske osobe.
Parnice su tokom godina izgubili u svim pravosudnim institucijama koje su razmatrale ovaj predmet: na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, na zagrebačkom Županijskom sudu te na Vrhovnom sudu. Međutim, njihova argumentacija, zajedno s dokazima i svjedočanstvima, usvojena je 2020. na Ustavnom sudu. Ta odluka bila je polazišna točka za donošenje nove presude u ponovljenom postupku 2024. Zagrebački Općinski sud u nepravomoćnom rješenju naložio je Republici Hrvatskoj da tužiteljima, obitelji stradalog civila, isplati nešto više od 223.000 eura. Roditelji, supruga i sin trebali bi dobiti po 43.798 eura pojedinačno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te troškovima postupka. Također je dosuđeno da država Tišminom djetetu mora isplatiti i naknadu za izgubljeno uzdržavanje, počevši od septembra 1995. do novembra 2007.
Sud se ovaj put u potpunosti oslonio na iskaze svjedoka koji su među zadnjima vidjeli Tišmu. Jedna svjedokinja je kazala da je Hrvatska vojska nju i još dvadesetak osoba, među kojima se nalazio Tišma, zarobila u podrumu napuštene kuće u selu Oćestovo. Tog 6. avgusta, vojnici su izveli Momčila i još petero muškaraca. Svjedokinja je izjavila da je pet minuta kasnije čula puščane hice. Kako je rekla, nekoliko godina poslije je saznala da su muškarci koji su bili zarobljeni s njom, sahranjeni na kninskom groblju. Sjeća se da je Momčilo Tišma bio u civilnoj odjeći, u bijeloj majici, što su izjavili i ostali ispitani svjedoci.
"Analizirajući iskaze svjedoka i stranaka može se konstatirati da su iskazi u visokom stupnju jasni. Proizlazi da je Momčilo Tišma dočekao dan 5. kolovoza 1995. u zarobljeništvu HV u mjestu Oćestovo, da je odveden po službenim vojnim osobama, da više nikada nakon toga nije vidjela obitelj, a njegove ostatke pronašla na kninskom groblju i sahranila deset godina kasnije. Ovaj sud vjeruje iskazima saslušanih svjedoka. Takvi događaji su se u to vrijeme rata nažalost događali, a nema nikakvog utjecaja da li je neka od stradalih osoba bila uniformirana ili nije - egzekucija bez odluke suda nije prihvatljiva bez obzira o kome se radilo.
Momčilo Tišma, ubijen 1995. u Oćestovu
Osim toga, na ove zaključke također upućuje ista odluka Ustavnog suda, koja se referira na slučajeve Trivanković vs. Hrvatska i Baljak vs. Hrvatska u identičnom činjeničnom stanju, a za što je mjerodavna praksa Europskog suda za ljudska prava. Svako drugo tumačenje bi bilo nametanje tužiteljima 'prekomjernog standarda dokazivanja', kako to jasno navodi Ustavni sud", napisano je u obrazloženju suda koje potpisuje sudac Marko Duk.
Praksa Europskog suda za ljudska prava u predmetu Baljak ispostavila se kao izrazito važna za srodne predmete. Glavna poduka iz predmeta jest: ako država sa svojim aparatom sile tvrdi da je nečije stradanje ratna šteta, onda neka ta ista država pronađe počinitelje, odnosno opovrgne tvrdnje da su pripadnici oružanih snaga počinili ratni zločin. Pravni stručnjaci i odvjetnici suglasni su u stavu da se žrtve, dakle srodnici stradalih i ubijenih, ne mogu baviti činjenicama niti utvrđivati pod kakvim je okolnostima netko njima blizak skončao.
Država je kao tuženik u ovom predmetu iznosila i prigovor zastare, na što je prvostupanjski sud jasno izrekao da u slučaju ratnog zločina ne postoji zastara. Iste godine kada je Tišma pokopan, utvrđena je njegova smrt. Tužitelji, obitelj ubijenog, nisu ni mogli pokrenuti postupak jer su se do zadnjeg dana nadali da je živ.
Zastara je, međutim, prema mišljenju istog suda, nastupila u drugom i po svemu vrlo sličnom predmetu. Smrt Nevenke i Žarka Rajića, djece od jedanaest i devet godina, koji su poginuli 7. avgusta 1995. prilikom raketiranja izbjegličke kolone Srba iz Hrvatske na Petrovačkoj cesti u Bosni i Hercegovini, za Općinski građanski sud očito nije bila ratni zločin. Nepravomoćno je presuđeno da Hrvatska nije odgovorna za njihovu smrt. Ubijena djeca proglašena su ratnom štetom. Sud tako smatra jer se zločin dogodio u toku odvijanja vojnih borbenih akcija, "odnosno tijekom Domovinskog rata 1995., preciznije tijekom akcije Oluja".
Kako navode iz Pravnog odjela Srpskog narodnog vijeća, na domaćim sudovima učestala je praksa da se šteta na osnovu koje tužitelji potražuju naknadu (ne)imovinske štete proglašava "ratnom štetom".
- Pojednostavljeno rečeno, šteta nastala u borbenim djelovanjima protiv neprijateljske vojske (i obrnuto) smatrat će se ratnom štetom i temeljno je pravilo da država za nju ne odgovara. U svjetlu aktualnih ratnih zbivanja u svijetu, česta su opravdanja da su civili ili građevine "kolateralne žrtve odnosno štete". Drugim riječima, ratna šteta određena je s obzirom na svrhu djelovanja oružanih snaga – ako je nečija kuća uništena u razmjeni vatre s neprijateljskim snagama, bit će određena kao "ratna šteta" i za nju država neće odgovarati. Međutim, ako su civili stradali izvan borbenih zona, a kuće zapaljene iz obijesti, država bi trebala snositi odgovornost za takvo ponašanje pripadnika njezinih oružanih snaga. Nedavna presuda u slučaju obitelji Rajić protiv Republike Hrvatske, primjer je sudske prakse kojom je ratna šteta definirana preširoko bez ulaženja u specifičnosti nesretnih događaja. Navedeni slučaj je dodatno kompliciran jer gotovo nikakva istraga nije bila provedena, što je također bila obaveza države koja proizlazi iz postupovnog aspekta Ustavom zajamčenog prava na život - objašnjavaju iz Pravnog odjela.
Obitelj stradale djece uložit će žalbu na presudu. U razgovoru za naš list u maju 2022. godine, Spaso Rajić, otac Nevenke i Žarka, kazao je: "Hrvatska na Petrovačkoj cesti pobila nedužnu djecu. Na tom dijelu kolone nije bilo nikakvih vojnih ciljeva. Kolona koja je bježala nije predstavljala nikakvu opasnost za Hrvatsku. Sve politika igra ulogu."
