Postala je pravomoćna optužnica Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije protiv četvorice umirovljenih visokih časnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva: Apelacijski sud u Beogradu odbacio je žalbe odvjetnika koji po službenoj dužnosti zastupaju generala Zdenka Radulja, brigadira Vladimira Mikca, pukovnika Danijela Borovića i pukovnika Željka Jelenića. Suđenje na Višem sudu u Beogradu počet će u idućih mjesec i pol, a četvorici okrivljenika sudit će se u odsutnosti za zločine počinjene tokom operacije "Oluja" u kolovozu 1995. godine, preciznije, u avionskim raketiranjima dviju izbjegličkih kolona hrvatskih Srba na području Bosne i Hercegovine.
Prvi raketni napad hrvatskog MiG-a 21 dogodio se 7. kolovoza na Petrovačkoj cesti između Bosanskog Petrovca i Ključa i u njemu je poginulo desetero civila, od kojih četvero djece; drugi je bio 8. kolovoza kod Novog Grada (Bosanskog Novog) gdje je poginulo troje civila. Sva četvorica optužena su po zapovjednoj odgovornosti, premda pukovnici Borović i Jelenić – kao zapovjednici dviju borbenih eskadrila HRZ-a – nisu bili u zapovjednom lancu u operaciji "Oluja". Radulj i Mikac, tadašnji zapovjednici zrakoplovnih baza na Plesu i u Puli, bili su dio komandne linije, no njihova uloga bila je, zapravo, u prosljeđivanju naredbe upućene s razine Glavnog stožera HV-a prema konkretnim pilotima MiG-ova 21 koji su raketirali konvoje na Petrovačkoj cesti i kod Novog Grada.
Ono što upadljivo nedostaje srpskoj optužnici jesu upravo imena i prezimena konkretnih pilota Ratnog zrakoplovstva koji su iz MiG-ova 21 ispalili razorne granate na civilne kolone u kojima je, prema izvještajima Hrvatske vojske, bilo vojne tehnike i naoružanja. Četvorica su optužena za izdavanje zapovijedi, i prijeti se novim krivičnim prijavama protiv časnika koji su koordinirali "Oluju" iz Glavnog stožera, ali ne zna se kome je naređeno borbeno djelovanje i tko je izveo napade. Taj nedostatak razotkriva više političko-obavještajni nego pravni karakter krivičnog progona koji je poduzelo srpsko Tužilaštvo za ratne zločine, tijelo na čijem je čelu Snežana Stanojković koja je ovim potezom osigurala sebi još jedan šestogodišnji mandat.
Naravno da je netko kriv za ubijene civile i naravno da krivci moraju odgovarati, ali ne može biti kriv bilo tko, odnosno bilo tko do čijeg se imena moglo doći jednostavnim uvidom u komandnu strukturu HRZ-a u vrijeme kad su se zločini dogodili. Ovdje imamo posla s onom vrstom ratnog zločina u kojem je najveća, ako ne i jedina, odgovornost na neposrednom počinitelju, naime na pilotima koji su vidjeli kakva je situacija na tlu i ipak odlučili da ispale rakete na navodna ratna sredstva okružena stotinama ili tisućama civila i civilnih vozila.
Umirovljeni brigadir Ivan Selak, pilot MiG-a 21, svjedočio je u HTV-ovoj emisiji "Nedjeljom u dva" prije nepuna tri mjeseca da je tokom "Oluje" dobio naredbu da raketira srpske tenkove koji su se kod Petrinje s civilnim konvojem povlačili prema Bosni i Hercegovini: kad je s visine od pedesetak metara vidio da bi uništenje par tenkova značilo i neizbježno stradanje civila, odustao je od raketnog napada.
Kako je moguće da u optužnici nema pilota koji su neposredno pucali i koji su, prema Selakovim riječima, mogli bez posljedica odlučiti da ne pucaju, jer su mogli vidjeti da postoji preveliki rizik od pogibije civila, a ima onih poput, primjerice, Borovića koji nije imao nikakvog doticaja ni sa zapovijedanjem ni s izravnim izvršenjem zapovijedi?
Moguće je zbog toga što nije bilo ozbiljne istrage koja prethodi optužnici, a ozbiljne istrage nije moglo ni biti bez aktivnog sudjelovanja istražnih tijela Republike Hrvatske. Samo hrvatski istražitelji mogu na zakonit način doći do zaštićene vojne dokumentacije iz koje se onda mogu rekonstruirati okolnosti zločina i ustanoviti imena svih uključenih na svim razinama odgovornosti. Samo su hrvatski istražitelji mogli saslušati pilote koji su ispalili rakete na konvoj i čuti njihova objašnjenja. I to je bio jedini pravi put u rasvjetljivanju užasa koji se u kolovozu 1995. dogodio na Petrovačkoj cesti i kod Novog Grada, naravno, pod uvjetom da hrvatska policija i Državno odvjetništvo shvate svoj posao profesionalno i pošteno, da rade isključivo u interesu pravde i istine. No ta mogućnost više ne postoji. Hrvatska ne pokazuje nikakvu želju da preuzme taj slučaj, kao što u proteklih 27 godina nije uložila bilo kakav trud da se sazna tko je kriv za smrt trinaestero nedužnih hrvatskih državljana, a sve da se takva želja najednom i pojavi, Srbija joj sad neće udovoljiti, štoviše, Tužiteljstvo za ratne zločine izričito zahtijeva da se suđenje provede u odsutnosti.
Hrvatskim vlastima, dakle, ostaju dvije opcije. Prva je da četvorici optuženika pronađe i plati bolje i pouzdanije odvjetnike od onih koji su im dodijeljeni po službenoj dužnosti te da im dostavi sve relevantne dokumente iz državnih arhiva. Druga je da osporava legitimnost beogradskog procesa, koji je zaista već sad u velikoj mjeri politički kontaminiran i kompromitiran, i da sasvim ignorira sve što se bude odvijalo u toku suđenja, a s druge strane, da blokira raspisivanje međunarodnih tjeralica za optuženim umirovljenim zrakoplovnim časnicima koji će, sudeći prema sadašnjem stanju stvari, teško izbjeći osuđujuće presude. Izvjesno je da će se Hrvatska opredijeliti za ovu drugu mogućnost – da će se praviti da suđenja nema i da se zločin nije dogodio – jer je to sigurnije iz perspektive vlasti i jer je lakše branjivo pred domaćom javnošću. Ta solucija, međutim, pati od jednog krupnog problema: nikad nećemo saznati istinu o zločinima i nikad neće biti privedeni pravdi oni što su skrivili smrt trinaestero ljudi, među kojima i četvero djece.
