Otkako je u svibnju Tužilaštvo za ratne zločine Srbije na temelju Zakona o organiziranju i nadležnosti državnih organa u postupcima za ratne zločine najavilo, a potom i potvrdilo optužnicu protiv Vladimira Mikca, Zdenka Radulja, Željka Jelenića i Danijela Borovića, četvorice pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva za ratni zločin na Petrovačkoj cesti i u Svodnoj, zavrtjela su se već dva kruga međudržavnog prepucavanja, kojem se ne nazire kraj. Svako novo spominjanje beogradske optužnice i sam sudski proces stvarat će nove varnice i zaoštravati ionako loše odnose Hrvatske i Srbije. Za sredinu listopada najavljeno je pripremno ročište za utvrđivanje počinjenog ratnog zločina pri granatiranju izbjegličke kolone 7. i 8. avgusta 1995. na teritoriji Bosne i Hercegovine, pri čemu je poginulo 13 osoba, od toga šestero djece. O kaznenopravnom postupku koji je prerastao u novi politički rat između Srbije i Hrvatske razgovaramo sa istaknutim odvjetnikom Antom Nobilom, jednim od rijetkih koji u hrvatskom javnom prostoru govori i o empatiji i pravdi za žrtve.

Hrvatska 27 godina nije ništa poduzimala kako bi istražila stradanja koja hrvatskoj javnosti nisu bila nepoznata. Kad netko 27 godina ne poduzima ništa da se zločin istraži i procesuira, teško je prigovarati drugoj državi kad to sama učini

Beogradska optužnica za ratne zločine na Petrovačkoj cesti i u Svodnoj prerasla je u politički problem na najvišem nivou između Srbije i Hrvatske. Gdje su tu istina i pravda za žrtve, koje se uglavnom ne spominju ili se čak omalovažavaju?

Nigdje. Bez suradnje dviju država nema istine ni pravde. Kad god se politika umiješa u pravo, strada pravda. Stoga nema sreće sve dok se kazneni postupci ne izvuku iz dnevnopolitičkih događanja i dok im se ne pristupi kao i svakom drugom sudskom predmetu. Umjesto da se utvrdi da li je počinjen ratni zločin ili nije, postoje li dokazi da je netko počinio taj ratni zločin, mi smo u prvi plan stavili političke implikacije. Zaboravlja se osnovno poslanje države da služi u zaštiti žrtvama i da osigura da krivce stigne zaslužena kazna. Kad bismo bili pravno uređene države, i Srbija i Hrvatska, kad bi odnosi bili normalni, ako padne osuđujuća presuda u Srbiji, trebalo bi biti normalno na temelju te presude pokrenuti odštetu u Hrvatskoj za obitelji žrtava. Ali u ovoj situaciji za to nema šanse. Ako se u Beogradu desi presuda po kojoj su hrvatski avioni pobili srpske civile na Petrovačkoj cesti i u Svodnoj, Hrvatska tu presudu neće priznati.

 

Manjkavosti optužnice

Hrvatska osporava univerzalnu nadležnost Tužilaštvu za ratne zločine u Beogradu. Može li se zaista ona pravno osporiti u ovom slučaju?

Naši političari mogu govoriti da je taj sudski proces za nas nepostojeći, da mi to ne priznajemo, ali Srbija od nas neće ni tražiti priznanje. Srbija ima zakon koji je na snazi i ona će provesti suđenje. Univerzalna nadležnost poznata je u Europi. Srbija ima specifičnu univerzalnu nadležnost koja se odnosi na teritorij bivše Jugoslavije. Kad je Srbija propisala tu univerzalnu nadležnost i donijela niz pratećih zakona, Europska unija nije izvršila pritisak da ih treba mijenjati. Dakle, u Europi očigledno ne smatraju da je univerzalna nadležnost na teritoriji bivše države neki problem. Univerzalna nadležnost u pravilu se koristi kad neka država koja nije država vladavine prava ne poduzima kaznene postupke i kad je evidentno da ih neće poduzeti. E, sada mi imamo argumente da Hrvatska jeste država vladavine prava, uz sve naše zamjerke i konkretne slučajeve. Članica smo Europske unije, za koju se smatra da je visoko pravno uređena zajednica država i naroda. Sa tih pozicija mogli bismo reći da Srbija nije trebala posegnuti za univerzalnom nadležnošću, već je taj pravni problem trebala ustupiti Republici Hrvatskoj, odnosno Hrvatska je trebala tražiti da joj se ustupi taj predmet kad je za njega saznala. Srbija ima izvanredno jak argument, a to je da Hrvatska 27 godina nije ništa poduzimala kako bi istražila navedena stradanja koja hrvatskoj javnosti nisu bila nepoznata. Čak imamo podatke iz medija da Hrvatska nije htjela surađivati s bosanskim tužiteljstvom koje je tražilo dokaze od hrvatske strane pri istraživanju navedenih zločina. Kad netko 27 godina ne poduzima ništa da se zločin istraži i procesuira, teško je prigovarati drugoj državi kad to sama učini. Postoji još jedna stvar: taj beogradski sud pred kojim je podignuta optužnica sudio je već jednom temeljem univerzalne nadležnosti, ali Srbima za zločine u Hrvatskoj, točnije za ratne zločine na Ovčari. I Hrvatska u tom sudskom predmetu nije isticala neki problem.

Da li si je Hrvatska, podržavajući beogradsko suđenje za ratne zločine na Ovčari, izbila argumente za napad na ovu beogradsku optužnicu?

Srbija je te zločince osudila temeljem tog istog zakona koji sada napadamo. Hrvatski Srbi koji su bili optuženi u tom kaznenom postupku već su bili stekli državljanstvo Srbije, koja svoje državljane ne može izručivati kao što ne može ni Hrvatska van granica Europske unije. Hrvatska je bila zadovoljna tim suđenjem. Nismo imali neke ozbiljne primjedbe. Naravno, moglo je ovoliko ili onoliko dosuđenih godina biti više, ali činjenica je da su ti optuženici osuđeni. Ako je Hrvatska imala pošten stav prema kaznenom procesuiranju odgovornih, onog momenta kad su čuli da Srbija ima dokaze za događaje ratnog zločina na Petrovačkoj cesti i u Svodnoj trebala je zatražiti da se predmet izruči Hrvatskoj. Nije bit cijele priče nadležnost jedne ili druge države, bit je da se nešto napravi, da se istraže zločini, da se utvrde krivci. Jasno, nema tu dobrih i loših država. Tako lijepo serviranu loptu Srbija je iskoristila i sada ovaj postupak koristi protiv Hrvatske, ali Hrvatska joj je dala priliku da je se može politički napadati. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić to maksimalno koristi, sa svojim apsolutnim utjecajem vrlo se direktno miješa u kazneni postupak, što nije prihvatljivo. Moram napomenuti da taj beogradski sud ima dobru reputaciju, to nije politički, već ozbiljan sud. Problem su Vučićevi politički pritisci, ali vjerujem da taj sud može autonomno suditi.

U oslobađajućim presudama za hrvatske generale Gotovinu i Markača Haški sud je ustvrdio da su se ratni zločini dogodili i da ih hrvatsko pravosuđe treba istražiti. Nakon toga se ništa nije dogodilo

Pročitali ste optužnicu protiv četvorice pilota HRZ-a. Koliko je ona čvrsta?

U optužnici ima neprihvatljivih stvari. U preambuli optužnice govori se da je Republika Hrvatska u akciji "Oluja" napala Republiku Srpsku Krajinu, implicira se da se radi o dva nezavisna državnopravna entiteta, što nije povijesna istina. Govori se da je vojno-redarstvena operacija "Oluja" isključivo pokrenuta da bi se protjeralo srpsko stanovništvo, što nije istina do kraja. "Oluja" je bila legitimna vojna operacija kako bi se uspostavio ustavnopravni poredak na cijelom teritoriju međunarodno priznate Republike Hrvatske. Ona je iskorištena i bilo je nasilja prema Srbima, što je uz političku odluku srpske strane da se ide u zbjeg dodatno potaknulo zbjeg i egzodus oko 200.000 Srba iz Hrvatske, što je posljedica, a nije primarni cilj. Što se tiče dokazivanja krivice četvorice optuženih pilota, koliko sam vidio, u optužnici nema direktnog dokaza. Optužnica nema čvrstih dokaza tko je zločin zapovjedio i počinio. Nisu navedeni piloti koji su pucali. Tužilaštvo očito ne zna koji su piloti pucali jer četvorica optuženika su zapovjednici eskadrila i baza.

Vjerujete li da ta optužnica može pasti na Višem sudu u Beogradu?

Ta optužnica da se oboriti u kaznenom postupku koji će se očigledno voditi u Srbiji. Ako se žele zaštititi hrvatski piloti, Hrvatska im treba osigurati najbolju moguću obranu i otvoriti svoje arhive kako bi se dokazi izveli na sudu. Pretpostavljam da se može utvrditi kakve su informacije piloti slali u svoju bazu. Ne mogu povjerovati da su visoki časnici dali zapovijed da se tuče po civilima. Treba vidjeti kakve su okolnosti bile, da li su piloti pogriješili pa u svoju bazu poslali informaciju da imaju neprijateljske snage na toj cesti, a baza je odobrila akciju. Ne znamo jer Hrvatska nije napravila istragu. U optužnici ne vidim nijedan konkretan dokaz. Tužiteljstvo nastoji iz okolnosnih dokaza izvući zapovjednu odgovornost kako to inače funkcionira u vojsci, kako je došlo do tog zločina i da bi zapovjednik očigledno morao znati ili zapovjediti tu akciju. Tu ima dosta prostora za obranu. Nažalost, vidim i stav politike i ako piloti budu slušali taj stav, neće ulaziti u obranu, što će biti pogrešno.

Pitanje je koliko je Tužilaštvo moglo izaći s nekim drugim dokazima s obzirom na to da države ne surađuju?

Teško. Beogradska optužnica je bitno manjkava vjerojatno zbog toga što nije bilo međudržavne suradnje.

U medijskim i političkim napadima na optužnicu, kako komentirate reakcije hrvatske vlasti?

Nisu me začudile reakcije naših vladajućih. Čudi me druga stvar – što nitko iz opozicije nije zauzeo neki ozbiljan i jasan stav povodom ovog kaznenog postupka i ostvarivanja pravde. Zaista sam očekivao jasan stav od Možemo!, SDP-a..., ali ništa nisam čuo. Šuti opozicija, koja bi trebala ući u direktan fajt sa vladajućima. Šute i lijevo orijentirani intelektualci koji bi trebali nešto reći o tome.

 

Napredak pa nazadovanje

Očekivali ste da lijeva intelektualno-opoziciona javnost stane na stranu žrtava sa Petrovačke ceste i iz Svodne?

Da, upravo tako. Bilo bi logično da lijevo-liberalni blok stane uz žrtve i potrebu za pravdom. Čak i politički centar, Puljak... Ali šute. Nacionalistički ne pumpaju stvar, ali šute, i ta njihova šutnja je znakovita i negativna. Sjećam se da je za vrijeme Tuđmana devedesetih godina intelektualno-opoziciona scena bila strašno jaka. Mediji su bili puno glasniji, opozicijski nabrijani prema Tuđmanu. Sada ne vidim ni da mediji ispunjavaju svoju ulogu, ne vidim nezavisne intelektualce da istupaju u ime pravde, nema ni udruga za ljudska prava, ništa, nula. Posvemašnja šutnja. Podsjetio bih da se Ženevska konvencija primjenjuje bez obzira na to tko je u pravu, tko nije, tko je branitelj, a tko agresor. Kad netko optuži pojedine hrvatske državljane za ratni zločin, ne možemo apriori reći "ali mi smo bili napadnuti, mi smo se branili, bili smo na pravoj strani povijesti". Ženevska konvencija govori samo o zaraćenim stranama i to u svakom ratu, opravdanom ili neopravdanom, želi odrediti da se rat vodi po nekim ratnim pravilima i da se zaštite ranjenici, zarobljenici, civili. Sve te priče naših političara u pravnom smislu su floskule, ali u skladu sa Ženevskim konvencijama, pravno gledajući, to su nebitne stvari jer i u obrani, pa da kažemo i u svetom ratu, možete napraviti zločine. Izjave hrvatskih političara i sukobi između političkih elita Srbije i Hrvatske vezano uz Petrovačku cestu usmjereni su na unutarnjopolitičku situaciju u objema državama i faktički koriste samo nacionalistima s jedne i druge strane. Ničem više ne pomažu.

Da li takva društvena reakcija i gubitak empatije proizlaze iz vremenske distance od ratnih događaja 1995. ili straha od posljedica ekonomske i socijalne krize?

Šokantno je koliko se unazadila društvena svijest o potrebi ostvarivanja pravde, kaznenog proganjanja zločinaca. Devedesetih godina imali smo feralovce, Globus, Nacional, sve su to bili žestoki mediji u zaštiti ljudskih prava i osudi zločina. Naravno da vrijeme čini svoje. Poslije toliko vremena, mnogi kažu, nemojte nas opet s tim gnjaviti, to nam remeti harmoniju i mir u društvu. Vladajućima je to glavni argument. Sada smo u nekoj krizi, uskoro u recesiji, i ljudi se u vrijeme kriza sabijaju oko države. Devedesetih je godina i sama Europa bila daleko liberalnija. Danas svjedočimo elementima značajnog nacionalizma i rasizma širom Europe, jačanju suverenizma unutar europskih država. Izbjeglice, rat u Ukrajini, u kombinaciji s ekonomskom krizom – pitanje je u kojem će pravcu Europa ići. Nakon Tuđmanove smrti i pod utjecajem haških presuda suočavanje sa prošlošću u Hrvatskoj se mijenjalo nabolje, ali sada vidimo da je to bilo samo pod pritiskom ulaska u EU, uslijed otvaranja poglavlja 23 pregovaračkog postupka, gdje je jedan od uvjeta bio suradnja sa Haškim tribunalom. Nakon što smo postali članica EU-a društveni i politički narativ se vraća na tuđmanovsko i prethaško vrijeme. Vladajuće političke elite su, očigledno, zaoštrile priču u jednom nacionalističkom smislu i zaboravile da je temelj države, pa i kaznenog postupka, zaštita žrtava.

Sjećamo se doba buđenja hrvatskog pravosuđa početkom 2000-ih, suđenja Ike Šarić gospićkoj grupi na čelu sa Norcem, koje je tada bilo, možemo reći, revolucionarno za Hrvatsku. Nažalost, i sa današnje točke gledišta je revolucionarno.

U tom kaznenom procesu zastupao sam oštećene Srbe. I to je suđenje zaista bilo revolucionarno. Prvo suđenje nekom hrvatskom vojniku, generalu. Sjetimo se 100.000 ljudi na masovnom prosvjedu u Splitu i poruka "Svi smo mi Norac". Vladao je strah, atmosfera je bila napeta, ali sudski proces išao je dalje, probijale su se društvene i političke barijere. Bili su to napreci u našem pravosuđu. Mislio sam da će taj napredak ići i dalje. Međutim, nazadovali smo. Čak je i u oslobađajućim haškim presudama za hrvatske generale Gotovinu i Markača Haški sud ustvrdio da su se ratni zločini dogodili i da ih hrvatsko pravosuđe treba istražiti. U toj nacionalnoj euforiji naše je pravosuđe zaboravilo da su zločini zaista učinjeni, da je netko zaista pobio srpske civile i da tragom haških oslobađajućih presuda trebamo istražiti, procesuirati one koji su neposredno izveli zločine i koji su ih neposredno zapovjedili. Nakon toga se ništa nije dogodilo. Za Sektor jug u vojno-redarstvenoj operaciji "Oluja" procesuirana su samo dva slučaja ratnog zločina. Nedvojbeno, nema političke volje da se sudi Hrvatima kad je očito da su zločini počinjeni. Procesuiralo se minimalno, i to u slučajevima gdje smo faktički bili prisiljeni od međunarodne zajednice.