Nepunih godinu dana otkako su objavljene prve neslužbene vijesti o optužnici Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije protiv četvorice umirovljenih visokih časnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva – generala Zdenka Radulja, brigadira Vladimira Mikca, pukovnika Danijela Borovića i pukovnika Željka Jelenića – nema ni naznaka kad bi moglo započeti suđenje, ako suđenja uopće bude. Optužnica je, podsjetimo, nakon vraćanja na doradu, potvrđena na Višem sudu u Beogradu u kolovozu prošle godine, ali Izvanraspravno vijeće tog suda još uvijek nije odlučilo o tužiteljskom zahtjevu da se proces provede u odsutnosti optuženika za zločine počinjene tokom operacije "Oluja" u kolovozu 1995. godine, preciznije, u avionskim raketiranjima dviju izbjegličkih kolona Srba iz Hrvatske na području Bosne i Hercegovine. Umjesto odluke, spis je vraćen sucu Vladimiru Duruzu koji vodi postupak.
Tužilaštvo čeka politički signal, a trenutno je, čini se, na snazi politički nalog da se zastane ili da se ne žuri s postupkom. Nikoga nije briga kako u tome prolaze četvorica optuženika i porodice žrtava iz izbjegličkih kolona – kaže Aleksandar Olenik
Novi list objavio je prije mjesec dana da iz službene bilješke Izvanraspravnog vijeća proizlazi da to tijelo beogradskog Višeg suda ne može odlučiti o suđenju u odsutnosti, jer nema informaciju o tome što je hrvatsko Ministarstvo pravosuđa i uprave poduzelo u vezi sa zamolnicom srpskog Ministarstva pravde da se uruče sudski pozivi četvorici optuženika. Napisali su da će se ponovno sastati i odlučivati tek kad dobiju službeni odgovor ministarstva na čijem je čelu Ivan Malenica. Ministarstvo pravosuđa i uprave, međutim, objavilo je prije više od šest mjeseci da ni na koji način neće surađivati sa Srbijom u krivičnom procesu protiv umirovljenih pilota, pa tako ni proslijediti pozive za sudska ročišta. "Dosadašnji tijek postupka u Srbiji ukazuje na grubo nepoštovanje prava na pošteno suđenje utvrđeno međunarodnim pravom. Republika Hrvatska takav postupak i tako podignutu optužnicu ne može priznati s obzirom na to da se ne temelji na međunarodnom kaznenom pravu", piše u saopćenju Ministarstva pravosuđa i uprave. Izvanraspravno vijeće Višeg suda u Beogradu, dakle, ne može reći da ne zna kakav je odnos vlasti u Hrvatskoj prema ovom postupku. Jasno je, također, da se hrvatski stav neće promijeniti. Zašto se onda tročlano Izvanraspravno vijeće proglasilo neinformiranim i time obrazložilo svoje odbijanje da odluči o početku suđenja u odsutnosti? Koje poteze sad ima na raspolaganju Tužilaštvo za ratne zločine?
- Čeka se politička odluka - kaže za Novosti Aleksandar Olenik koji je po službenoj dužnosti dodijeljen za odvjetnika optuženom Vladimiru Mikcu.
- Ovaj postupak je pokrenut iz političkih razloga, pa je iz političkih razloga sad stavljen na svojevrsno čekanje, a to čekanje može potrajati koliko god bude potrebno vladajućoj političkoj strukturi. Nema nikakvih rokova. Ovo je veoma tužan primjer politiziranosti srpskog pravosuđa - dodaje.
Odvjetnik Aleksandar Olenik (Foto: Medija centar Beograd)
Prema pravnoj proceduri, Tužilaštvo za ratne zločine sad bi trebalo ponoviti zahtjev da se četvorici hrvatskih državljana počne suditi u odsutnosti, pa bi stvar opet došla pred Izvanraspravno vijeće Višeg suda u Beogradu.
- To vijeće jednostavno mora donijeti odluku hoće li biti suđenja u odsutnosti ili neće. Nezakonito je njihovo izbjegavanje donošenja odluke, ovakve ili onakve. Oni naprosto moraju presuditi, uzimajući u obzir službenu objavu Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske da ne priznaje optužnicu i da neće surađivati - smatra Olenik.
No Tužilaštvo za ratne zločine još uvijek nije poduzelo ništa, premda su prošla gotovo četiri mjeseca otkako je Izvanraspravno vijeće odlučilo da neće donijeti odluku.
- Tužilaštvo čeka politički signal, a trenutno je, čini se, na snazi politički nalog da se zastane ili da se ne žuri s postupkom. Pretpostavljam da se to dogodilo u sklopu namjere vlasti u Beogradu da otopli odnose s Hrvatskom, ali nikoga nije briga kako u tome prolaze četvorica optuženika, koji su ostavljeni u nekom međuprostoru i to može potrajati tko zna koliko, i porodice žrtava iz izbjegličkih kolona, koje su hrvatski borbeni avioni raketirali na teritoriju Bosne i Hercegovine - kaže advokat Olenik.
Srpski istražitelji i tužitelji nisu uspjeli identificirati ni jednog od neposrednih počinitelja, odnosno nisu utvrdili tko su hrvatski vojni piloti koji su ispalili razorne rakete na izbjegličku kolonu, i to relativno duboko na teritoriju druge države
Nema sumnje da će Tužilaštvo za ratne zločine djelovati u skladu s političkim potrebama vlasti: jedan od dodatnih argumenata u prilog toj tvrdnji jest i taj što u idućih mjesec dana slijedi imenovanje čelne osobe Tužilaštva za ratne zločine, a aktualna glavna tužiteljica Snežana Stanojković priželjkuje novi šestogodišnji mandat. Optužnica je, među ostalim, i podignuta da bi tužiteljica Stanojković povećala svoje izglede za reizbor.
Nakon što je optužnica prošlog ljeta postala javno dostupna, potvrdile su se početne sumnje da je snaga dokaza protiv četvorice ratnih zapovjednika u HRZ-u obrnuto proporcionalna političkoj volji da se poduzme krivični progon zbog dva raketna napada hrvatskih MiG-ova 7. i 8. kolovoza 1995. na Petrovačkoj cesti između Bosanskog Petrovca i Ključa te kod Novog Grada (Bosanskog Novog), napada u kojima je poginulo trinaestero civila, od kojih četvero djece. Nedvojbeno je da su hrvatski borbeni avioni raketirali kolone izbjeglih Srba iz Hrvatske na području BiH i nedvojbeno je da moraju odgovarati krivci za smrt trinaestero nedužnih ljudi, ali da bi se došlo do krivaca nije dovoljno prepisati imena i prezimena iz vrha zapovjedne strukture HRZ-a u vrijeme "Oluje", odnosno imena i prezimena onih iz te strukture koji u međuvremenu nisu preminuli. Borović i Jelenić – zapovjednici dviju borbenih eskadrila HRZ-a – nisu bili u zapovjednom lancu u operaciji "Oluja". Radulj i Mikac, tadašnji zapovjednici zrakoplovnih baza na Plesu i u Puli, bili su dio komandne linije, no njihova uloga bila je, zapravo, u prosljeđivanju naredbe upućene s razine Glavnog stožera HV-a prema konkretnim pilotima MiG-ova 21 koji su raketirali konvoje na Petrovačkoj cesti i kod Novog Grada.
Zgrada Višeg suda u Beogradu
Srpski istražitelji i tužitelji, međutim, nisu uspjeli identificirati ni jednog od neposrednih počinitelja, odnosno nisu utvrdili tko su hrvatski vojni piloti koji su ispalili razorne rakete na izbjegličku kolonu, i to relativno duboko na teritoriju druge države, a ovdje je riječ o vrsti ratnog zločina u kojoj je uvjerljivo najveća odgovornost na pilotima koji su iz zraka vidjeli kakva je situacija na tlu i ipak odlučili da pošalju rakete na navodna ratna sredstva okružena stotinama ili tisućama civila i civilnih vozila. Taj nedostatak u optužnici toliko je kardinalan da je svakom iole upućenom smjesta bilo jasno da se radi o površnom i neozbiljnom dokumentu sklepanom za političko-obavještajne potrebe i za novi mandat Snežane Stanojković na vodećem položaju u Tužilaštvu za ratne zločine. Skandalozno je da je tako sročen optužni akt uopće prihvaćen na sudu, no i to govori o političkoj upregnutosti i političkom oportunizmu srpskog pravosuđa.
Optužnica protiv četvorice umirovljenih hrvatskih zrakoplovnih časnika jest skrenula pažnju javnosti na zaboravljene ratne zločine kod Novog Grada i na Petrovačkoj cesti, ali to je mizeran dobitak u odnosu na počinjenu štetu. Žrtve su dnevnopolitički zloupotrijebljene, a njihovi bližnji navedeni da povjeruju da će konačno dočekati pravdu, da bi potom opet postali ulog u političkoj igri, igri čiji je smisao u međuvremenu prešao iz zaoštravanja u približavanje Srbije i Hrvatske. Zdenko Radulj, Vladimir Mikac, Danijel Borović i Željko Jelenić žive, pak, od kolovoza prošle godine pod pritiskom činjenice da su pravomoćno optuženi za ratni zločin i da im nije najuputnije da prelaze granicu Republike Hrvatske, jer nema, zapravo, čvrste garancije da u nekoj drugoj državi neće biti uhapšeni i zatim izručeni Srbiji. Važeća optužba za ratni zločin – koliko god optužnica bila šuplja, nelogična i politički nategnuta, i koliko god se Hrvatska zaklinjala da će zaštititi svoje časnike – nije nešto što je pametno ignorirati ili podcjenjivati, ako i zanemarimo moralnu štetu koju trpe optuženici zbog toga što ih se povezuje s najtežim krivičnim djelima.
Jedini relativno pošteni izlaz iz ove situacije bilo bi povlačenje optužnice i odustajanje od progona Radulja, Mikca, Borovića i Jelenića te uspostavljanje aktivne suradnje između srpskog i hrvatskog tužiteljstva u serioznoj, profesionalnoj i sveobuhvatnoj istrazi strašnih događaja o kojima je riječ u ovom tekstu. Samo hrvatski istražitelji mogu na zakonit način doći do zaštićene vojne dokumentacije iz koje se onda mogu rekonstruirati okolnosti zločina i ustanoviti imena svih uključenih na svim razinama odgovornosti. Samo hrvatski istražitelji mogu saslušati pilote koji su ispalili rakete na konvoj i čuti njihova objašnjenja. To je jedini pravi put, no ne treba imati iluzije da će Srbija i Hrvatska krenuti tim putem. Hrvatska će nastaviti da drži glavu u pijesku kad su u pitanju zločini nad hrvatskim državljanima srpske nacionalnosti na Petrovačkoj cesti i kod Novog Grada, ali i općenito u pogledu hrvatskih ratnih zločina, dok će Srbija staviti na čekanje taj proces dok se ne vidi kako ga najbolje politički iskoristiti.
