I ptice na grani znaju što se dogodilo na Petrovačkoj cesti. Imamo dokaze, svjedoke i snimke. To je istina, ali po njihovome nije. Pravda tu ne može pobijediti. Oni su sa svojim principima jači od pravde. Kad vidim šta mi pišu u tim rješenjima, još više se nasekiram i sve me vraća nazad, bude mi još gore. Prošlo je 30 godina skoro, a oni nisu prihvatili osnovno. Imam jedno dijete i koliko mogu, ja se tješim. Želim ostati normalna i zdrava. Da poživim svom djetetu. Najgore je onome ko je nastradao i izgubio najmilije. Optužuju nas da smo saradnici vojske. Ja, žena, a Darko dijete, 13 godina je tek bio napunio. Apsurd! Ja sam samo gledala da izađemo živi i zdravi u Oluji, bilo gdje da se sklonimo. Odahnula sam kad smo ušli u Bosnu, ćuti, dobro je, mislim se, maknuli smo se, bitno da je živa glava. Međutim, ništa nije tako ispalo - o nemogućnosti stjecanja statusa člana obitelji civilne žrtve rata i prava na obiteljsku invalidninu govori Jovanka Vuković, majka dječaka Darka Vukovića koji je zajedno s ocem Krstanom ubijen u granatiranju izbjegličke kolone 7. avgusta 1995.
Ministarstvo hrvatskih branitelja ocijenilo je, bez dokaza, da su Jovanka i druge majke ubijene djece u izbjegličkoj koloni, kao i sama djeca – bili pomagači neprijateljske vojske. Osim toga, tvrde da se vojna operacija prije 29 godina odvijala isključivo u Hrvatskoj, pa zbog tzv. teritorijalnosti pravnog sustava, uopće ne mogu ni sagledati stradanje civila u Bosni i Hercegovini. Vidljivo je to iz nedavnih negativnih rješenja koja su upućena majkama. One su svoje pravo tražile na temelju Zakona o civilnim stradalnicima, ali nejasnim kriterijima nisu udovoljile.
Na Petrovačkoj cesti kod mjesta Bravsko u Bosni i Hercegovini, izbjegličku kolonu raketirala su dva nadzvučna aviona tipa MiG-21 Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ) u niskom preletu. U napadu su ubijeni Darinka Drča (1927.), njeni unuci Jovica Drča (1989.) i Mirjana Dubajić (1974.) iz Brotnje kod Donjeg Lapca, zatim brat i sestra Nevenka (1984.) i Žarko Rajić (1986.) iz Donjeg Lapca, Krstan Vuković (1951.) i njegov sin Darko (1982.) također iz Donjeg Lapca te Branko Stjelja (1923.) i sin Mirko (1961.) iz Nadina kod Benkovca. Tužilaštvo za ratne zločine u Beogradu, 2022. podiglo je optužnicu protiv četvorice pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva po zapovjednoj liniji, ali Hrvatska je sve optužbe odbacila.
Majke ubijene djece pred zakonima Hrvatske su bez mrlje, što im institucije i priznaju. Razmatrajući zahtjev Jovanke Vuković, zagrebački Gradski ured za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom pribavio je uvjerenje od Ministarstva pravosuđa i uprave. Dokazano je da nije osuđivana za kaznena djela iz članka 5. Zakona o civilnim stradalnicima. Riječ je, inače, o kaznenom djelu pomaganja ili surađivanja s neprijateljskim vojnim ili paravojnim postrojbama. Međutim, u konačnoj odluci nisu prevagnule činjenice nego mišljenje Povjerenstva pri Ministarstvu branitelja. Odlučeno je da su Jovanka i maloljetni Darko Vuković pomagali neprijateljsku vojsku. Neshvatljivo je zašto veću težinu ima mišljenje s neke sjednice i na čemu se ono zasniva.
Pritom su svi osnovni podaci o stradalom dječaku u hrvatskim javnopravnim tijelima znakovito oskudni. Nije evidentiran u informacijskom sustavu MUP-a, u matici umrlih nisu, navodi se, pronađeni podaci ni dokumentacija koja bi se na njega odnosila, s obzirom na to da je smrt nastupila "na području druge države Bosne i Hercegovine". Ne nalazi se ni u evidencijama žrtava na području RH, osoba oštećenih kaznenim djelom tokom rata.
Slađana Čanković, odvjetnica roditelja ubijene djece, pripremila je prijedlog za ocjenu suglasnosti Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata i podzakonskih akata s Ustavom Republike Hrvatske. Želi propitati ustavnost spornog članka 5., te 6. i 21. kao i članka 22. Pravilnika o načinu ostvarivanja statusa i prava civilnih stradalnika iz Domovinskog rata.
- O činjenici da li su podnositelj zahtjeva ili civilna žrtva bili pomagači neprijateljske vojske odlučuje Povjerenstvo, a ne službena osoba koja provodi upravni postupak. Upravno tijelo koje odlučuje u upravnom postupku nema punu jurisdikciju. Ako službena osoba nema mogućnost samostalno utvrđivati činjenice i okolnosti, već to odlučuje Povjerenstvo, ne može se raditi o nepristranom i neovisnom tijelu - govori Čanković.
Porodice stradalih podnijele su tužbe radi naknade štete na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Odvjetnica pokušava dokazati da su za vrijeme "Oluje" HRZ i Protuzračna obrana učestvovali sa 17 borbenih aviona MiG-21. Vazduhoplovstvo Republike Srpske Krajine, tvrdi, tokom 1995. nije imalo takve avione. Sudu je dostavila dokument u kojem je podrobno objašnjeno na koji su način bile angažirane zračne snage, kao i tok same operacije po danima i zadaćama. Priložen je i članak iz Večernjeg lista iz 2014. "Hrvatsko ratno zrakoplovstvo u Oluji: Sva djelovanja protiv 'Srpske vojske Krajine' 1995."
- Iz članka je vidljivo kako je objekt djelovanja hrvatskih zrakoplovnih snaga 7. avgusta 1995. bilo Medeno polje u općini Bosanski Petrovac. Tvrdnja iz članka proizlazi upravo iz dokumenta "Raščlamba sudjelovanja snaga HRZ i PZO u operaciji HV Oluja". Dokument je javno dostupan, ali DORH je prigovorio da to ne može biti korišteno kao dokaz jer je dokument tajan - opisuje Čanković paradokse slučaja.
Sudovi, ministarstvo i DORH koriste svoju moć da bi očuvali narativ o čistoj završnoj operaciji u ratu. Ipak, općepoznata je činjenica da se 1995. u Bosni, osim mnoštva civila, nalazila i Hrvatska vojska. Potvrđeno je to u oslobađajućoj presudi hrvatskim generalima "Tužitelj protiv A. Gotovine i M. Markača" Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju iz 2012.
I dok se civilima ne priznaje stradanje, vojnicima HVO-a koji su ratovali na području susjedne zemlje, kontinuirano se povećavaju prava. Oni koji su u BiH stekli status ratnog vojnog invalida mogu ostvariti pravo na invalidsku mirovinu već ako im nadležno tijelo vještačenja u Hrvatskoj utvrdi gubitak radne sposobnosti.
