Gotovo tri desetljeća hrvatsko pravosuđe ignorira slučaj raketiranja izbjegličkih kolona u kolovozu 1995. na teritoriju BiH, kada je poginulo trinaestero civila, među njima četvero djece. Nakon što je Tužilaštvo za ratne zločine u Beogradu podiglo optužnicu protiv četvorice pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva po zapovjednoj liniji, premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović ponašaju se kao glasnogovornici resora pravosuđa. Njima, koji izjavljuju da Srbija nema pravo podizati optužnice protiv hrvatskih vojnih zapovjednika i da se hrvatskim pilotima ništa neće dogoditi ni danas ni sutra ni za dvije godine, sekundira i ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica, koji poručuje da će Hrvatska raditi i na sprečavanju izdavanja međunarodne tjeralice?

Ni premijer ni predsjednik na ovo pitanje ne mogu odgovoriti drukčije. Repovi bilo kakvih zločina, osim onih koji se dadu strogo kontrolirati, predstavljaju rak-ranu, osobito za Plenkovića, jer njihovo moguće procesuiranje na politički dnevni red stavlja pitanje takozvanog domoljublja i hrvatstva. Prozivanja Plenkovića da nije autentični HDZ-ovac, tj. da je premalo domoljuban, i jest primjerice temeljna svrha postojanja Domovinskog pokreta te donekle Mosta. Zato se premijer Plenković pitanjima ratnih zločina može baviti samo u strogo kontroliranim uvjetima, poput komemoracije zločina u Gruborima. A to znači sljedeće: zločin u Gruborima se može "iskontrolirati" kao samovlasno zločinačko postupanje skupine vojnika, koje ne tereti visoke zapovjedne lance. Slučaj Petrovačke ceste je suprotan, jer avion nije puška pa da vam pukne film, stavite je na rame, odvezete se nekamo i pobijete određen broj ljudi... Za djelovanje avijacije postoje strogi protokoli, koji proizlaze iz naređenja, tako da piloti ne djeluju na svoju ruku. Znači, procesuiranje zločina na Petrovačkoj cesti nužno vodi do propitivanja cijele vertikale zapovjednog lanca, sve do najviših struktura. A to neminovno otvara prostor propitivanju tadašnje hrvatske politike, u smislu da li su prilikom "Oluje" i neposredno nakon nje vođene unaprijed planirane akcije zastrašivanja lokalnog srpskog stanovništva u cilju onemogućenja njihovog mogućeg povratka.

 

Jednosmjerna "suradnja"

Mnogi još uvijek zaziru od propitivanja tadašnje politike?

Propitivanje politike je jednako propitivanju službenog narativa o Domovinskom ratu kao obrambenom koji se vodio jedino s ciljem obrane i očuvanja teritorijalne cjelovitosti Hrvatske. Na liniji tog narativa je 2012. godine zauzet stav kako je s oslobađajućim presudama Haškog suda generalima Gotovini, Čermaku i Markaču međunarodna zajednica prihvatila hrvatsku interpretaciju rata te odbacila ranija sumnjičenja predsjednika Tuđmana i hrvatskog političkog vodstva iz 1990-ih godina za makar posrednu namjeru čišćenja Hrvatske od njezinih Srba. Politika je 2000-ih godina formirala tumačenje kako su tijekom akcija "Bljesak" i osobito "Oluje" zaista počinjeni brojni zločini nad srpskim civilima, ali su oni kvalificirani kao samovlasno postupanje pojedinaca i pojedinih vojnih jedinica mimo naredbi. E sad, moguće procesuiranje zločina na Petrovačkoj cesti upravo bi u pitanje dovelo opisani narativ cementiran 2012. godine. To bi teško progutao i "svjetonazorski" puno snažniji lider, poput Ive Sanadera, kojeg tadašnja desnica nije optuživala da je "othrvaćen", a kamoli Plenković, gdje postojanje stranaka i politika desno od HDZ-a upravo postoji na optužbi o "lijevom, odnarođenom briselskom Plenkiju".

U kontekstu optužnice protiv pilota čitamo i izjavu da treba obnoviti sporazum o suradnji između Hrvatske i Srbije, što se očito odnosi na Sporazum o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, potpisan u listopadu 2006. godine. Već spomenuti ministar Malenica izjavio je u studenome 2020. da suradnje dviju zemalja na području ratnih zločina zapravo ni nema. No zašto obnavljati nešto što je sporazumom već utvrđeno, zašto uopće služe sporazumi koji se ne poštuju?

Nisam vidio sporazum pa ne znam postoji li kakva klauzula o njegovom važenju i obnavljanju, stoga ne mogu konkretno odgovoriti na pitanje. S druge strane, izjava ministra Malenice je indikativna za odnos i Hrvatske i Srbije prema zločinima počinjenim u ratovima 1990-ih zato što, ako se ona stavi u kontekst odnosa obiju država prema pitanjima ratnih zločina, ispada kako se konstatacija o nedovoljnoj suradnji može, iz kuta gledanja hrvatske politike, razumjeti kao želja za jednosmjernom isporukom dokumenata iz Srbije o zločinima koje su nad Hrvatima u Republici Hrvatskoj počinili pripadnici JNA ili Srpske vojske Krajine. Ali ne i obrnuto. A navlas isti pristup imaju vlasti Srbije kada inzistiraju na suradnji u ovom pitanju: suradnju razumijevaju kao pribavljanje dokumenata o zločinima počinjenim nad Srbima tijekom Domovinskog rata, ali ne i kao npr. ustupanje dokumenata o zločinima počinjenim primjerice nad Hrvatima tijekom opsade Vukovara 1991. godine. Zaključno, smatram da obje strane suradnju shvaćaju kao jednosmjernu, a ne dvosmjernu.

Na stranicama Ministarstva vanjskih i europskih poslova razvidna je sva sila ugovora, sporazuma i drugih međunarodnih akata koje su potpisale Hrvatska i Srbija. Pojedinačno, teško je reći što se sve poštuje ili ne, no činjenica je da su prijepori oko krupnih stvari, kao što su to ratni zločini, kako vrijeme odmiče sve veći. U kolikoj se mjeri mijenja odnos prema ratnoj prošlosti u Hrvatskoj?

Ne mijenja se. On je zacementiran u objema zajednicama, kako u većinskoj etničkih Hrvata tako i u manjinskoj zajednici hrvatskih Srba. Većinski službeni narativ je kako je Hrvatska vodila isključivo obrambeni rat, što znači da Tuđman i tadašnji državni vrh nisu imali nikakvih planova kako iskoristiti ratno stanje da se na ovaj ili onaj način Hrvatska napravi etnički što homogenijom, tj. da se riješi "remetilačkog faktora" hrvatskih Srba. S te strane, Hrvatska ne bi imala problem priznati određen broj zločina nad srpskim civilima, dok se oni mogu staviti u okvir pojedinačnih, samovlasnih počinjenja bez postojanja sustava, ili naređenja koja bi ukazala kako su počinjeni zločini imali neku sustavnu i širu političku svrhu. Manjinski službeni narativ ima formu tzv. nultog sata, koji počinje 1. svibnja 1995. godine, gdje se s pravom ističe žrtva egzodusa 220.000 hrvatskih Srba, kao i zločina počinjenih tijekom i neposredno nakon "Oluje" nad civilnim stanovništvom. Ali se potpuno potiskuje, ili samo jedva stidljivo spominje, odgovornost za razdoblje od 17. augusta 1990. godine do 1. maja 1995. godine, dakle razdoblje postojanja paradržave Republike Srpske Krajine, iz koje je protjerano 200.000 Hrvata, kako je lijepo napisao Boris Dežulović u važnom članku "Sećate li se oluje?" objavljenom u Novostima u augustu 2015. Dok obje zajednice ne iziđu iz svojih mitoloških rovova, narativ će se samo ponavljati. Naravno, prvi potez moraju napraviti politički predstavnici većinske zajednice, jer je ona dominantna. Taj korak se radi u dogovoru s predstavnicima srpske manjinske zajednice te se onda paralelno rade koraci suočavanja s prošlošću na objema stranama, iz čega potom proizlazi pomirenje. Nadao sam se kako govori Andreja Plenkovića i tadašnjeg potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića prilikom obilježavanja obljetnice "Oluje" 2020. godine predstavljaju prvi korak u smjeru suočavanja. Nažalost, 2020. godina iz današnje perspektive izgleda kao kozmetika za Plenkovićevu praktičnu uporabu, slično kao i donošenje Dokumenta dijaloga Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima iz 2018. godine.

Vratimo se još malo sporazumima koji su dobar background za preispitivanje odnosa dviju zemalja: recimo, 2016. potpisana je Deklaracija o unaprjeđenju odnosa i rješavanju otvorenih međusobnih pitanja. No koliko je otvorenih pitanja doista riješeno i za čiji račun služe takvi sporazumi?

Ne mogu vam odgovoriti na to pitanje, osim da su dotični sporazumi služili za bildanje vanjskopolitičkog imagea i Srbije i Hrvatske. U slučaju Srbije, sporazumi i deklaracije poput ove koju ste spomenuli služili su kao jedna "recka" na njezinom pristupnom putu prema EU-u. U slučaju Hrvatske, ti dokumenti služili su kao dokaz da ona ispunjava zadaću koju joj je povjerila EU, onu da bude lider u procesu pomirenja i demokratizacije zapadnog Balkana.

 

INA kao zlatna koka

Kao znanstvenik bavite se osobito suvremenom hrvatskom političkom poviješću. Narative o devedesetima u međuvremenu su preuzele nove postratne generacije, o kojima čitamo koji put u crnokronikaškim recima, osobito kada je riječ o međunacionalnim trvljenjima, koja su često posljedica službene politike. Kako se uopće takva paradigma i dalje održava unatoč članstvu Hrvatske u EU-u, globalnim trendovima i multikulturalnošću koja bi trebala dominirati nad floskulama poput one "od stoljeća sedmog"?

Repovi bilo kakvih zločina, osim onih koji se dadu strogo kontrolirati, predstavljaju rak-ranu, osobito za premijera Plenkovića. Zato se on pitanjima ratnih zločina može baviti samo u strogo kontroliranim uvjetima, poput komemoracije zločina u Gruborima

Održava se kao i kod svih zemalja EU-a. Priča o multikulturalnosti je kozmetika, jer EU propisuje državama članicama "ljudskopravaško" zakonodavstvo, a istovremeno ne dira načine izgradnje nacije, pa ni mitove od stoljeća sedmog. Da ne spominjemo zemlje europskog istoka, tek istaknimo Veliku Britaniju, gdje su konzervativne vlade od Margaret Thatcher nadalje dijelom obnovile narativ o imperijalnoj veličini Britanije u školskom kurikulumu, i nikome ništa. A pogledajte tek Italiju i njezinu sramotu s povijesnim revizionizmom od samih početaka 1990-ih, gdje su fojbe postale talijanski Bleiburg. Da podsjetim čitateljstvo, bivši predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani je u veljači 2019. godine na komemoraciji žrtava fojbi izjavio kako su zločini nad Talijanima u Istri počinjeni isključivo iz etničke perspektive, te je veličao "talijansku Istru" i "talijansku Dalmaciju"! Radi se ne samo o jednom od istaknutih talijanskih desničara, već tadašnjem predsjedniku Europskog parlamenta. Pa o čemu mi pričamo... Tek s govorom Emmanuela Macrona iz 2017. godine francuska je službena politika nedvosmisleno priznala da je čišćenje Francuske od Židova izvela administracija Vichyja, a ne isključivo nacistička Njemačka. Znači, država koja se reklamira za uzor demokracije tek se 2017. godine suočila u potpunosti s odgovornošću za zločine iz Drugog svjetskog rata.

Što vam to govori o današnjoj Europskoj uniji?

To je pokazatelj u kojem je jadnom stanju EU kada se zagrebe ispod površine službenih deklaracija. Stvarna europeizacija i demokratizacija dogodile bi se da se sazove komisija sastavljena od predstavnika svih zemalja članica, koja bi usvojila narativ o zajedničkoj povijesnoj interpretaciji koji bi se poučavao u svim državama članicama. Ta bi jezgra sadržavala i postignuća i suočavanja s mračnim stranama europske prošlosti. Taj bi se pristup obvezno trebao preslikati i na čisto nacionalne sadržaje povijesti. To je do sada postignuto jedino u djelovanju zajedničke njemačko-francuske komisije koja je 2000-ih godina izradila zajedničke udžbenike povijesti, koji se koriste kao alternativno pomagalo u nastavi povijesti u objema zemljama. Slična zamisao je postojala i u hrvatsko-srpskom slučaju 2000-ih godina, ali, očito, daleko smo mi od Njemačke i Francuske.

Kako vidite ulogu Hrvatske i njezine službene politike u vezi rata u Ukrajini? Čini se da smo se, u jednom trenutku poučeni iskustvom prošlosti, opet počeli gurati u prve redove... A onda i taj dron koji je, eto, pao baš na Zagreb.

Uh, to je pitanje s kojim kubure i najveće zemlje u Europi, a kamoli mi. Nemam specifični odgovor za Hrvatsku, već imam samo europski odgovor: EU bi trebala postati samostalni politički subjekt, a ne biti instrument kojom će manipulirati bilo SAD, bilo Rusija ili sutra Kina. O tome sam već govorio u jednom prijašnjem intervjuu. Ovdje mogu samo reći da s Ukrajinom trebamo biti solidarni: ne samo zbog činjenice da je žrtva agresije, već i zato što je Putin agresiju legitimirao negiranjem samog postojanja ukrajinske nacije i države.

Za kraj vas moramo pitati o najnovijoj pljački plina u INA-i u koju su opet umiješani neki članovi HDZ-a. Izgleda da je Hrvatska stvorila sjajnu podlogu za vječnu otimačinu, gdje na koncu uvijek pobjeđuje onaj tko uzme više?

Izgleda i da ruina od INA-e još predstavlja svojevrsnu zlatnu koku. Ali pitanje bi bilo kako je ovakva biblijska krađa prošla ne ispod radara naše politike, već većinskog vlasnika MOL-a. Tako da se špekulacije o tome da su uhićeni pojedinci krali za krajnju korist nekog s viših razina politike čine izglednim. U protivnom, INA (s)liči dječjem vrtiću.