U prosincu 2019. godine Trgovački sud je odlučio da aktualno Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih ne treba platiti milijune tvrtki Svetice-centar, koja ih je tužila tvrdeći da su 2008. godine od njih usmeno i bez pisanog traga naručili radove i namještaj u privatnoj zgradi koja je i dalje u najmu ministarstva, ali ih nikad nisu isplatili. Od četiri rješenja ili presude u ovom postupku, samo je ova bila oslobađajuća. Zadnjom i konačnom odlukom Visokog trgovačkog suda, koja je donesena u ožujku 2024. godine, naređeno je ministarstvu da Svetice-centru isplati više od 3 milijuna eura. Prema sudskim spisima, za višemilijunsku štetu na račun Republike Hrvatske najodgovorniji je tadašnji ministar Dragan Primorac, aktualni predsjednički kandidat kojeg podržava HDZ.
Prvu, oslobađajuću presudu, dosad nismo spominjali u tekstovima o ovoj priči zato što je ona od manje važnosti. Nevažna je ponajprije zbog toga što su sve odluke poslije nje bile suprotne. Ali, čini se da je izrazito bitna kandidatu Primorcu. Krajem prošloga tjedna, nakon što smo objavili drugi tekst u kojem svjedoci tvrde da je Primorac naručio prostoriju za fitness i dobio ured od 100 kvadrata s tajnim sobama za odmor, garderobu i ličnu higijenu, on se u više izjava različitim medijima svaki puta vraćao na rečenu presudu.
“Presuda u prvom stupnju je nedvosmisleno bila u korist Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. Na nju se žalio tuženik, DORH je nastavio zastupanje Ministarstva (Republike Hrvatske) i na iznenađenje svih (iako tuženik nije podastro nikakve nove dokaze) drugostupanjska (pravomoćna presuda), Visokog trgovačkog suda je išla protiv odluke koju je u prvom stupnju donio Trgovački sud. Ova sudska odluka je paradoksalna, jer su sve činjenice govorile u prilog Ministarstvu koje je štitilo interese Republike Hrvatske”, rekao je Primorac najprije u izjavi Novostima, zatim novinskoj agenciji Hina i u intervjuu za Novi list
Prva presuda iz 2019. godine
Kad se čita bez adekvatnog konteksta, izjava bi mogla zbuniti javnost, potaknuti sumnju u potencijalno pravosudno beščašće ili korupciju na štetu ministarstva i Dragana Primorca.
Jer, ako je u prvoj presudi ministarstvo “nedvosmisleno” oslobođeno, a u zadnjoj “paradoksalno” osuđeno, možda je doista riječ o nečistim poslovima.
Stvarnost je, međutim, posve drugačija: osim činjenice da je “DORH nastavio zastupanje ministarstva”, nijedna, ali doslovno nijedna tvrdnja u ove tri Primorčeve rečenice nije istinita. Najkrupnija laž odmah je na početku: oslobađajuća presuda iz 2019. godine bila je “nedvosmisleno” u korist Ministarstva znanosti.
Upravo suprotno, i u njoj je utvrđeno postojanje nezakonitog ugovora između Primorčevog ministarstva i tvrtke Svetice-centar! Evo i ključne rečenice iz te prve odluke, kojom je ministarstvo najprije lišeno odgovornosti da isplati milijune Svetice-centru:
“Budući da za radove poslova prilagodbe, preuređenja i otpremanja poslovnog centra Mepling na adresi Donje Svetice 38, Zagreb nije proveden postupak javne nabave, a što među strankama nije niti sporno, a naručitelji, odnosno Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa kao i Agencija za znanost i visoko obrazovanje te Agencija za odgoj i obrazovanje su bili ga dužni provesti te da isti nije sklopljen u pisanom obliku sukladno članku 2. stavku 1. Zakona o javnoj nabavi isti je ništetan sukladno članku 164. stavku 1. Zakona o javnoj nabavi”.
Iako ministarstvo i Primorac od prvoga dana negiraju da su naručili radove – jer bi u protivnom priznali postojanje nezakonitog sporazuma - sudac ih je nazvao “naručiteljima”. I potom još napisao da je “naručitelj”, odnosno ministarstvo Dragana Primorca, prekršilo zakon zato što u naručivanju “poslova prilagodbe, preuređenja i otpremanja” zgrade nisu proveli postupak javne nabave. Nakon ovakve sudačke opaske nametnuo se jedini logični pravorijek: ministarstvo mora snositi financijsku odgovornost i podmiriti višemilijunski dug tvrtki Svetice-centar.
Međutim, sudac je citirani zaključak, do kojeg je sam došao, iskoristio kao dokaznu podlogu za obrnutu presudu: oslobodio je ministarstvo. Logika koja se nameće iz takve odluke bila je nevjerojatna: upravo zato što je ministarstvo nezakonito nabavilo robu i usluge, sve troškove treba snositi druga strana, tvrtka Svetice-centar. Da je ministarstvo poštivalo zakone Republike Hrvatske i provelo javnu nabavu, tek onda bi trebalo platiti milijune. Budući da nije, ministarstvo je zaslužilo sve benefite vlastitog bezakonja, a Svetice-centar sve troškove. Kriminal se, ukratko, isplati.
Visoki trgovački sud ukinuo je oslobađajuću presudu 2021. godine
Žaleći se na ovakvu presudu, odvjetnik Svetice-centra opravdano je primijetio kako se radi o odluci koja je “u suprotnosti s osnovnim načelima obaveznog prava”, jer je njome zaključeno “da ministarstvo ima koristi, da mu pogoduje vlastita greška” koju je prisiljen platiti privatni izvođač radova.
Znamo li sada argumente iz prvostupanjske oslobađajuće presude Trgovačkog suda, jasno je i da nitko iole upućen nije bio “iznenađen” njenim rušenjem na Visokom trgovačkom sudu. Osim možda Primorca. Štoviše, da je ona potvrđena, to bi zapravo bio “paradoks” i prvorazredni skandal. Analizirajući nepravomoćnu presudu, i tročlano sudačko vijeće Visokog trgovačkog suda primijetilo je u rješenju iz 2021. godine da je “prvostupanjski sud zaključio da je taj ugovor bio sklopljen, ali suprotno odredbama Zakona o javnoj nabavi, a iz čega se pak izvodi zaključak da je sklopljen u usmenom obliku”.
Detektirali su pritom točan trenutak u kojem je Trgovački sud zastranio. Nakon što je ustanovio da je konzumirani dogovor bio usmen, nezakonit i po definiciji ništetan, sudac Trgovačkog suda je trebao (a nije) primijeniti Zakon o obaveznim odnosima, odnosno “odredbu članka 323. Stavka 1. Zakona o obaveznim odnosima, prema kojoj tužitelj u slučaju ništetnosti ugovora ima pravo na isplatu odgovarajuće naknade za izvršene radove u novcu”. Da je to učinio, ni u jednom scenariju ne bi mogao donijeti oslobađajuću presudu.
Sudačkom autoru ovakve presude, koja je po Primorčevoj izjavi bila “nedvosmisleno” u korist ministarstva, Visoki trgovački sud poručio je da se rukovodio “pogrešnim pravnim pristupom” i da nije ispitao “odlučne činjenice” u ovoj priči, zbog čega je “počinjena bitna povreda” parničnog postupka. Utoliko, prva presuda je ukinuta zbog krivog i nepotpunog tumačenja zakona, a ne zbog drugih fantomskih razloga koje Primorac sugerira tvrdnjom da je došlo do njenog obaranja “iako tuženik nije podastro nikakve nove dokaze”.
I u ovom dijelu izjave Dragana Primorca pojavljuje se manipulacija. On njome sugerira da su postojala samo dva rješenja, odnosno presude: oslobađajuća koja je pretvorena u osuđujuću. No nakon ukinuća prve presude, i Trgovački i Visoki trgovački sud naredili su ministarstvu plaćanje višemilijunskog iznosa tvrtki Svetice-centar. U dodatnom priopćenju koji je objavio Jutarnji list, Primorac je ipak postao svjestan četiri (a ne dvije) različite presude. Ali je i tu činjenicu potom okitio neistinama i poluinformacijama. “Iako tuženik (nakon ponovljenog suđenja, op.a.) nije podastro nikakve nove dokaze, sutkinja 20. ožujka 2024. donosi odluku kojom djelomično potvrđuje, a djelomično preinačuje odluku Trgovačkog suda.”
S obzirom na činjenicu da je i niži Trgovački sud drugi puta donio odluku u njihovu korist, Svetice-centar nije trebao podastrijeti nove dokaze za postupak na Visokom trgovačkom sudu. Zašto bi dokazivali nešto što je već dokazano u nepravomoćnoj presudi? Opet u nedostatku konteksta, iz ove zadnje Primorčeve rečenice čitatelj bi mogao pomisliti i da je osuđujuća presuda prvoga stupnja “djelomično preinačena” zbog važnih detalja, možebitne nesigurnosti hrvatskog pravosuđa u odgovornost ministarstva do samoga kraja. Istina je puno banalnija: preinačenje u konačnoj pravomoćnoj presudi desilo se zbog pogrešnog izračuna kamata.
Konačna presuda iz 2024. godine
Primorac je činjenično posrnuo čak i u bazičnoj terminologiji. U svim dosadašnjim izjavama brkao je “tužitelja” s “tuženikom”. Suprotno njegovim istupima, tužitelj je cijelo vrijeme zapravo bio Svetice-centar, a tuženik ministarstvo. Premda se radi o omašci koja bi inače bila nevrijedna spomena, navodimo je zato što je ona jedna od rijetkih istina koje je Primorac nenamjerno izrekao. Jer “tuženik”, u stvarnosti ministarstvo koje je vodio, doista nije “podastrlo nikakve nove dokaze”. Nije ni moglo: od prvoga dana ovoga postupka, pokrenutog 2011. godine, dokazi obrane bili su takoreći nepostojeći.
Zastupao ih je DORH, koji je baratao argumentacijom dostavljenom iz ministarstva. Neugodno je, zapravo, čitati obrambenu strategiju ministarstva, odnosno DORH-a, tijekom cijelog 13-godišnjeg procesa, zato što ona izaziva sram i kod čitatelja. Na stranicama opsežnog sudskog spisa zabilježena je kronologija očiglednih i prozirnih pokušaja zataškavanja ili negiranja očigledne istine. U sažetku, ta je obrana glasila: “nema pisanog ugovora o nabavi namještaja i radovima na zgradi. Prema tome, dogovor nije postojao.” Unatoč obilju materijalnih dokaza i iskaza koji pokazuju suprotno.
Primorac stoga neistinito tvrdi i da su “sve činjenice govorile u prilog ministarstvu”. Najtvrđe njihove “činjenice” izrečene su u iskazu Stipe Mamića, Primorčevog pomoćnika, i u svjedočenju samog Primorca. Kao što smo već naveli u prethodnim tekstovima, u konačnoj presudi Visoki trgovački sud je nazvao Mamićevo svjedočenje “proturječnim” i “u suprotnosti” i s obiljem drugih dokaza. Primorac je prošao još gore: njegove tvrdnje nazvane su “nevjerodostojnima” i “u protivnosti” s ostalim dokazima.
U tim ostalim dokazima nalazi se i niz pokazatelja da je Primorac od Svetice-centra naručio izradu prostorije za fitness. “Ne postoji fitness centar” u zgradi ministarstva, odgovorio je Primorac krajem prošlog tjedna u Jutarnjem listu. Prije toga, Novostima je rekao da ista prostorija nikada nije bila ni planirana. Još jedna laž koju smo demantirali u prošlotjednom tekstu. Objavili smo originalni tlocrt adaptacije podruma: na njemu se nalazi soba za fitness. Citirali smo i izjavu izvođača radova, koji je rekao da je prostoriju za fitness osobno naručio Dragan Primorac. Publicirali smo i izlist dijela troškova za izradu “sanitarnog čvora uz fitness centar”, koji su zbog pravomoćne presude ove godine također plaćeni iz državnog proračuna. Prema našoj konzervativnoj procjeni, samo je plan o izgradnji prostorije za fitness koštao Republiku Hrvatsku minimalno 850 tisuća kuna.
Tlocrt za podrum u zgradi na Sveticama s ucrtanim prostorom za fitness
“Ne postoji luksuzni namještaj”, dodao je Primorac u prošlotjednom priopćenju, premda je po našoj procjeni, utemeljenoj na računima, namještanje i adaptacija samo njegovog ureda od 100 kvadrata, u kojem su izgrađene tri privatne prostorije iza “lažnih” vrata, ove godine koštalo Republiku Hrvatsku najmanje pola milijuna kuna.
Fascinantna je, zapravo, strategija predsjedničkog kandidata Primorca. Uporno se i ležerno brani neistinama, poluinformacijama i manipulacijama, premda smo od prvog teksta deklarirali da smo pročitali cijeli sudski spis od skoro dvije hiljade stranica. Primorac mora biti svjestan da ćemo bez naročitog truda provjeriti njegove izjave. Pa ipak, on odlučno maršira u tom retoričkom smjeru, nadajući se valjda da javnost neće primijetiti.
