Danas kontejneri, montažne i kamp-kućice na Baniji život znače. Hiljade kuća, ako nisu u potpunosti srušene, onda su napukle i opasne su po život. Na inicijativu mitropolita Porfirija i Mitropolije zagrebačko-ljubljanske, uz pomoć Srpskog narodnog vijeća, Grad Beograd je donirao 20 kontejner za unesrećeni narod na Baniji, a u pripremi su još deseci kontejnera koji će doći iz Srbije, odakle stiže jako puno pomoći Srbima na Baniji. Konvoj kontejnera posebno je obradovao petrinjskog paroha Sašu Umićevića, koji je i sam ostao bez parohijskog doma i brojnih hramova u kojima se zbog oštećenja nisu održala ni bogosluženja za Božić. Paroh Umićević, čija je porodica na sigurnom u Srbiji, svaki je dan na terenu, uz narod.

- Ja sam tu zajedno sa narodom. Kako je crkva uvek kroz vekove delila sudbinu svog naroda i u radosti i u žalosti, tako smo i sada ovde sa svojim narodom da podelimo ovu žalost i tugu koja nas je snašla, opet gledajući da im pomognemo u svakom segmentu. Sada je najpotrebnije da ljudima nađemo krov nad glavom, kao što su ovi kontejneri, kasnije da te kontejnere opremimo, a kad budu, da tako kažem, stacionirani, da im pomognemo i u obnovi domova. Onda će na red doći naši hramovi i parohijski domovi. Potpuno drugačiji Božić od svakog Božića do sada. Božići su se proslavljali i u ratnim vremenima, ali ovaj je nešto potpuno drugačije. Kad razgovaram sa narodom koja je razlika između ovoga što sada proživljavamo i nekih prošlih, ratnih vremena, kažu da je ovo gora situacija, jer se u to vreme znalo gde se moglo skloniti, a sada ljudi nisu sigurni apsolutno nigde - govori Saša Umićević.

Stevo Vranjanin ima 44 godine i živi s roditeljima i bakom na seoskom gazdinstvu u Luščanima, između Petrinje i Gline. Dvokatnica Vranjaninovih izgleda kao da će je srušiti malo snažniji vjetar, a sve gospodarske zgrade, štale i strojevi na imanju potpuno su izvan upotrebe.

- Sve jedan je otiša' objekat. Moji su roditelji bili tu u kući kad je to udarilo. Znači, šum, ispalenje, drmanje. To je za dva'est sekundi, a za pet sekundi to je bilo sve na koljenima. Znači, baba pala s kreveta, stari skače babu spašava, matera imala moždani udar prije tri godine, ne može se snaći... na svu sreću šta kuća nije padala, jer bi nas sve potrpalo. Ja sam bio u voćnjaku kad je počelo to da drma, to je bila borba... padaš vamo, napred, nazad... četiri ovce su bile mrtve odmah, jedno janje je bilo mrtvo, mene nije uhvatilo, ja sam se iščupa'. Kad sam pogledao ovdje, kao eksplozija C4, do temelja sve - prepričava nam Stevo.

Imali su 20 krava i 120 ovaca. Krave su se spasile jer su bale sijena zadržale krov štale koji se srušio po nesretnim životinjama. Vranjaninovi su dobili jedan od kontejnera iz Srbije i zahvalni su donatorima, ali...

- Malo će pomoći, ali za nas više nema pomoći, ni psihičke, ni materijalne, nikakve više. Ovo je počeo moj pokojni prađed, đed, ćaća, ja, i na kraju što se radi trideset godina, ode za pet sekundi - govori Stevo Vranjanin.

Stevin otac Milan na rubu je suza dok nam priča kako trgovci stokom, koje bi bilo pravilnije nazvati lešinarima jer iskorištavaju tuđu muku, haraju Banijom tražeći priliku da zarade.

- Bili smo primorani prodati krave za 350 eura, a moja krava vrijedi 'iljadu i po. Nemam čim musti, o'šlo sve, jel' vidite, sve o'šlo. Ona ide za mnom, bleji i curi joj mlijeko - govori nam Milan Vranjanin.

Milan Vranjanin na rubu je suza dok priča kako trgovci stokom haraju Banijom: "Bili smo primorani prodati krave za 350 eura, a moja krava vrijedi 'iljadu i po"

Rastanak od životinja koje život znače bio je posebno bolan za ćaću i sina.

- Ja i sin smo jaukali iz glasa, ja sam od toga živio... Vindija kupovala mlijeko... ostavio sam tri junića, eto ih tu, ako ih sad zatrpa, zatrpa, šta bih ja... ne znam ništa. Sad nešto razmišljam da odem otle, samo ne znam kamo. Kad bih znao da neće bit' potresa, iš'o bih. Jer uvuka' se stra', ja sam bio u kući kad se to rušilo i izvlačio mater, nemerem mamu '31. godište uvatiti, nju baca po sobi, a sinu počupalo tamo u štali, znate vi šta je to... ne daj Bože ikome - zdvaja Milan.

Ne znamo postoji li neki zakon kojim bi se moglo kazniti one koji lešinare i koji za male pare kupuju blago koje je ovim ljudima značilo opstanak, ali smo sigurni da bi, kao što u ratu treba kazniti ratne profitere, i tim "poduzetnicima" trebalo stati na kraj.

Kontejner je u Luščanima dobila i porodica Krivokuća. Vladimira Krivokuću zatekli smo ispred kuće u kojoj se više ne može živjeti jer su temelji popucali.

- Popucalo sve, slomljeno je sve. Unutra je katastrofa, nijedne čaše nema, a kamoli neš' drugo. Nema ništa - govori nam Vladimir Krivokuća.

Kontejneri će, naravno, dobro doći.

- Fala Bogu, dobri ljudi, dobra organizacija, nešto je došlo, da se ima, da se malo pruži čovjek, jer danima i noćima ne spavamo, tako da je ovo dobro došlo - zaključuje Vladimir.

Kontejner je dobila i porodica Martinović iz Donje Mlinoge kraj Petrinje. Iako vidimo da je hrvatska javnost preko noći postala osjetljiva na brojanje krvnih zrnaca, moramo primijetiti da je lako zaključiti tko živi u tom selu jer je prilazna cesta u takvom stanju da bi, ako dolazite po kiši nekim boljim automobilom, možda bilo pametnije da posjetu odgodite. Rupa na rupi jasno će vam dati do znanja da u tom selu većinom žive Srbi.

Porodica Martinović ima pilanu i zapošljava 12 ljudi. Odnosno, tako je bilo do potresa. Sada će, umjesto u svojoj kući u kojoj ne smiju ni boraviti a kamoli spavati, noći provoditi u kontejneru, gdje će ih spavati petero. Baka, koja je prije tri godine pretrpjela moždani udar, sinovi Matej i Petar, snaha Nina koja je u trećem mjesecu trudnoće i Renata i Miloš Martinović. Imanje je loše prošlo.

- Dvorišne zgrade gdje je pilana, to nam je skoro uništeno, palo. Podbočili smo malo kuću, ali ne vidimo da bismo se mogli useliti i vratiti nazad - govori Miloš Martinović.

Renati ne silazi osmijeh s lica dok nam priča kako Banijom lutaju razni humanitarci. Neki stvarno pomažu, a neki stvaraju zbrku. Tako im je jedna žena gurala desetke boca vode u ruke, iako su joj rekli da imaju vodovod, drugi su im dijelili pelene, iako će se dijete roditi za pola godine... Ipak, Renatin osmijeh i vedar duh ne mogu sakriti dramu koju su proživjeli.

- Kad se ruši nešto što stvaraš dvadeset godina, nije baš lijepo. U nekom trenu nam je i smiješno, a u nekom baš i nije. Im'o si sve, a sad nemaš faktički ništa. Mora se ić' dalje. Bila sam u kući kad je... ništa, ne možete pobjeć'. Znači, stajala sam tamo, svekrva je upravo ručala, ona je nepokretna. Htjela sam doći do nje, ne ide. Ne može, tlo vam ide pod nogama... samo smo stali i gledali šta će sad bit' - opisala nam je trenutak potresa Renata Martinović.

Video reportažu koju je snimio Jadran Boban možete pogledati ovdje.