Knjaz Nikola Petrović, želeći da unaprijedi Crnu Goru, dovodio je u nju sposobne i obrazovane ljude koji su mu svojim radom u tome pomagali. Čuvši za uspjehe Steve Čuturila u pedagoškom i novinarskom radu, uputio mu je poziv da dođe u Crnu Goru, što je ovaj s oduševljenjem prihvatio. Čim je 1876. Čuturilo došao na Cetinje, počeo je da uređuje ‘Glas Crnogorca’, zvanični list knjaževske vlade. List je izlazio do 1. oktobra 1877. kada je obustavljeno njegovo dalje izdavanje na zahtjev Beča zbog članka u kome je objavljena istina o sramnoj ulozi Austro-Ugarske u ratu Crne Gore s Turskom. Autor spornog članka bio je Stevo Čuturilo.
1878. god. Čuturilo postaje glavni školski nadzornik u Crnoj Gori. Za kratko vrijeme osposobio je za rad većinu osnovnih škola koje su za vrijeme rata bile pretvorene u vojne magacine i bolnice. U Knjaževskom pansionatu, srednjoj školi koju su pohađala djeca iz plemićkih kuća- Kućići i Odžakovići, obavljao je dužnost privremenog upravitelja i za potrebe učenika napisao ‘Praktični pravopis srpskog jezika’ i ‘Praktičnu gramatiku njemačkog jezika’. Svog prijatelja Simu Matavulja, s kojim je radio u Srpskoj pomorskoj školi u Herceg Novom, pozvao je da pansionatu predaje francuski jezik, što je ovaj s radošću prihvatio. Uočivši ranije Matavuljev pripovjedački dar, tu ga je stalno podsticao da se počne baviti pisanjem.
- Zar ti, Simo, ne bi mogao napisati ono, što nam tako lijepo ispričaš? - govorio mu je često. Na nagovor Steve Čuturila, knjaz Nikola pristao je da Knjaževski pansionat preinači u Realnu gimnaziju koju će moći pohađati svi učenici bez obzira na klasni položaj roditelja.
Stevo Čuturilo bio je učitelj prijestolonasljedniku Danilu kojeg je, pored srpskog i njemačkog jezika, učio viteškom i plemenitom ponašanju. Dok je bio u Crnoj Gori, Stevo Čuturilo je učestvovao u pripremama i proslavi najvećeg školskog praznika Savindana. Uvijek je naglašavao da mu je Sveti Sava bio uzor u prosvjetiteljskom radu.
Stevo Čuturilo se bavio i književnim stvaralaštvom. Na Cetinju je napisao prvi dio trospjeva ‘Kćeri Lazarove’, kratke poučne priče i pjesme, koje je unio u čitanke. U njegovoj književnoj zaostavštini nalazi se prevod pjesme Knjaza Nikole ‘Onamo, namo’ na njemački jezik. Za vrijeme knjaza Nikole na Cetinju je najbolje organizovana školska institucija bio Djevojački institut ruske carice Marije Feodorovne. O stručnom i pedagoškom radu Instituta brigu je vodio Stevo Čuturilo. U djelu ‘Bilješke jednog pisca’ Simo Matavulj kaže za Čuturila da je bio pedantan do krajnosti.
Stevo Čuturilo je od samog dolaska na Cetinje bio s uvažavanjem i poštovanjem prihvaćen na crnogorskom dvoru, gdje je prisustvovao brojnim zvaničnim i porodičnim svečanostima, i sam, na molbu knjeginjica, često pjevao uz njihovu klavirsku pratnju. Bio je smatran dvorskim licem. Volio je Crnu Goru kako sam kaže, ‘i srcem i dušom’, ali je zbog ljubavi prema Anki Komić iz Nove Gradiške, s kojom se vjerio u Trstu još 1882. godine, a koja nije bila po volji dvorskim ličnostima, podnio ostavku na sve dužnosti ‘zahvalivši se na hljebu i povjerenju’.
Otišao je iz Crne Gore u Srbiju 1882. god, a na svim dužnostima zamijenio ga je Matavulj, koji u svojim ‘Bilješkama’ kaže da su svi žalili što je Stevo otišao iz Crne Gore, a najviše knežević Danilo koji je iskreno volio svog dobrog učitelja. Za učešće u ratu Crne Gore sa Turskom Stevo Čuturilo odlikovan je 1879. Spomenicom rata za oslobođenje 1875-1878, a za zasluge na prosvjetnom polju Crne Gore 1879. i Danilovim krstom IV reda.
Stevo Čuturilo se sa vjerenicom Ankom krajem 1882. doselio u Veliko Gradište gdje je bio postavljen za direktora Niže gimnazije. U Srbiji je svoju dužnost, kao ranije u Austro-Ugarskoj i Crnoj Gori, obavljao pošteno i savjesno, zbog čega je često dolazio u sukob s vlastima, pa je već školske 1883/ 84. premješten u Kragujevačku gimnaziju. Kada je izbio Srpsko-bugarski rat 1885., bio je postavljen za administrativnog upravnika vojne bolnice u Kragujevcu. Pošto je uvidio da je jedan od uzroka poraza Srbije u tom ratu nedovoljna obučenost vojnih obveznika u rukovanju oružjem, bio je inicijator osnivanja streljačkih društava u Srbiji koja su imala zadatak da mladiće nauče toj vještini. Sam je bio izvrstan strelac, a na takmičenju u streljaštvu dobio je od kralja Milana pisaći pribor koji se i danas čuva u porodici.
Srbiju su u zadnjim decenijama XIX vijeka razdirala stranačka neslaganja i partijske zavade. Da bi se ta nesloga ublažila i stišala, Stevo Čuturilo je predložio da se po cijeloj zemlji osnivaju društva s imenom Svetog Save, jer je dobro proučio ulogu i značaj ovog sveca koji je izmirio zavađenu braću za srpski narod. Zbog svojih političkih opredjeljenja i javno iznošenih stavova, Stevo je 1888/ 89. premješten iz Kragujevca u Leskovac, a iz Leskovca u Paraćin. Poslije godinu dana odlazi u Beograd gdje predaje u Prvoj gimnaziji, a sljedeće školske godine predaje pedagogiju u Ženskoj učiteljskoj školi i istoriju filozofije u Beogradskoj bogosloviji. Kao otvorenog protivnika prvoaprilskog prevrata Aleksandra Obrenovića, vlasti su ga 1893. penzionisale, a ubrzo potom i vratile u službu. Godine 1895. na lični zahtjev odlazi u penziju. Te godine posjetio je rodni Dabar i obišao brata Stojana koji je imao četiri sina, od kojih je Stevo školovao najstarijeg Petra i najmlađeg Mihaila. 1896/97. se ponovo aktivirao i predavao u Breogradu, a godinu dana kasnije postavljen je za nadzornika za Niški okrug. On je tada uveo u škole praktičnu nastavu čime je postignuto vidno unapređenje školstva u Nišu. Ukazom kralja Aleksandra, Stevo je 1899. naimenovan za kraljevog poslanika u Narodnoj skupštini.
U septembru 1901. ponovo je penzionisan, jer je otvoreno istupao protiv ženidbe kralja Aleksandra Obrenovića Dragom Mašin i progonstva kralja Milana iz zemlje. Po nalogu kralja Aleksandra Obrenovića poslije godinu dana vraćen je u službu i ubrzo odlikovan ordenom Svetog Save petog reda. Stevo je konačno otišao u penziju 1904. u pedeset sedmoj godini života, ali ne prestaje s radom i političkom i društvenom aktivnošću. Za vrijeme Balkanskih ratova živio je s Ankom u Paraćinu gdje je bio predsjednik Narodne odbrane.
Tu su dočekali početak Prvog svjetskog rata, a onda su krenuli sa srpskom vojskom koja se povlačila i ostali u Trsteniku zbog Ankine bolesti. Kao tumač u komandi mjesta zahvaljujući znanju njemačkog jezika, ali i istinskom rodoljublju, spasio je brojne Srbe zatočeništva.
U dom Čuturila uselila se 1915. Milka Kostić, mlada djevojka koja je rano ostala bez roditelja, koju su on i njegova supruga Anka usvojili. Anka je umrla 1916. u Trsteniku, a Stevo poslije završetka 1. svjetskog rata s poćerkom odlazi u Ćupriju gdje prihvata mjesto direktora privatne gimnazije. Tu podučava ruske emigrante srpskom jeziku.
Milka, Stevina poćerka udala se za ruskog emigranta Andreja Litvinjenka. Stevo je živio kod svojih bratanaca u Beogradu, a kasnije je odlazio i kod svoje poćerke u Novi Sad. Tu se susretao s brojnim kulturnim radnicima i stvaraocima.
Stevo Čuturilo upokojio se četvrtog marta 1939. godine u Novom Sadu u 93. godini, a sahranjen je u Beogradu, na Novom groblju.
Prvi dio feljtona pročitajte ovdje, a treći ovdje.
