U Rijeci je, u 85. godini života, kupanog suzama radosnicama i suzama patnicama, preminuo pjesnik i književnik Jovan Savičin Prica.

Rođen je 27. 9. 1936. godine u Drenovom Klancu, kao najmlađe dijete majke Dmitre i oca Savice, u mnogobrojnoj i čestitoj obitelji, čija je misao vodilja uvijek bila: poštenje, nesebičnost i dobrota uzdignuta visoko iznad mraka i kala u okruženju. Cijelim je putem nosio u srcu ljubav i praštanje, te tako neokaljan stigao do vječne kuće. To je bogatstvo za život s obje strane groba, koji nikakvi ponori ni vjetrovi ne mogu ugasiti.

Jovan je imao samo pet godina kad je stigla crna i nesretna 1941. i počelo stradanje koje će se urezati u njegov život i pamćenje. Teško je riječima opisati koliko je boli i gubitaka doživjela porodica Savice i Dmitre u te četiri godine rata. Smrt braće Dušana i Danila, te sestre Ane koje je odnio vihor rata i tragičnu pogibiju brata Ilije 1949. godine, nosio je do kraja života kao najdublje rane. Bila su to teška vremena puna tuge i neimaštine, ali s vjerom u neko bolje i vedrije sutra.

Nakon završene osnovne škole u Brlogu i školovanja u internatu u Otočcu, završava studij hrvatskog jezika i geografije u Gospiću, a svoje prvo službovanje započinje u OŠ Brinje. Sa voljenom Ankom 1959. godine, tada mladom učiteljicom u Brlogu, zasnovao je obitelj, da bi naredne godine postao i otac svojoj jedinoj kćerki Marini. S obitelji se 1971. godine preselio u Rijeku gdje je do mirovine radio kao učitelj u OŠ Gornja Vežica.

Radom, znanjem i ljudskim postupcima, stekao je visoki ugled među kolegama i učenicima. Generacije djece pamte ga do današnjih dana, kao vrsnog i divnog učitelja koji ih je usmjerio prema istinskim ljudskim vrijednostima. Svoje je učenike volio srcem, učio razumom, pomagao dušom i rukom. Današnja djeca najbolje su ga upoznala kroz tekstove i stihove lista za svu djecu, nagrađenog nagradom Grada Rijeke, časopisu kojem je "kumovao" dajući mu ime Bijela pčela.

"Ko je rođen ima pretke, davnu curu, davnog momka, a ko rađa sreću žudi u pojavi svog potomka" - pisao je Prica, pa i doživio rođenje unuka i praunuka, kojima je do posljednjeg daha ulijevao beskrajnu ljubav i nježnost. Bili su njegov smisao i inspiracija, te im je u amanet ostavio najdivnija slova i stihove o ljubavi koju je prema njima gajio, a brojne knjige, tekstove, pjesme i poeme, svima nama i budućim generacijama.

Prica odlazi čist, neokaljan ni blatom, ni zlatom, pridružen sjenama časnih predaka, tamo gdje za pravednike i nesebične patnike nema tame groba. Samo svjetlost s obadvije strane i pamćenje koje vječno traje. Mi ga nosimo ga u srcu pjesme i u suzi tuge, u pupoljku nade i pahulji nježnosti. U razboru smisla i svjetlosti vida. Otpočini i Ti, naš Jovane. "U suprotni smjer okreni što u prošlost ravno gleda, na kružnom ćeš putu sresti, svoga dragog čukundjeda. Idi nećeš zalutati, lako ćeš ga prepoznati..."