Građani Izraela prvog dana studenog će po peti puta izaći na birališta u tri i pol godine. Od travanjskih izbora 2019. Izrael je u neprekidnoj političkoj krizi koja učestalo dovodi od prijevremenih parlamentarnih izbora. Predizborne teme su manje-više zadane, uvijek se govori o izraelsko-palestinskom odnosu (pri čemu trenutačno nisu visoko na ljestvici jer ama baš nitko ne očekuje oživljavanje mirovnog procesa i nastavak pregovora s PLO-om), sigurnost (a ona će sigurno biti visoko na ljestvici, posebno zbog iranskog nuklearnog programa), ekonomija, odnosi sa susjedima, a na izborima u studenom važna tema mogla bi biti i obrazovanje. Pet tjedana uoči početka školske godine izraelsko ministarstvo obrazovanja objavilo je da u zemlji nedostaje 5.600 nastavnika. Prije rješavanja tog problema ministarstvo će žurno morati riješiti još neke hitnije probleme. Kraj prošle školske godine obilježen je djelomičnim štrajkom nastavnika i pregovorima o novom kolektivnom ugovoru. Dogovor nije postignut i moguće je da djeca 1. rujna neće krenuti u školu jer će nastavnici štrajkati, a štrajk nije ništa drugo nego najvidljiviji znak erozije izraelskog obrazovnog sustava. Izrael u obrazovanje ulaže goleme svote (od 2009. do 2019. izdvajanja su gotovo udvostručena, s 9,2 na 17,9 milijardi dolara), a učenički rezultati su veoma loši s tendencijom da, ne riješi li se nastavnička kriza, budu još lošiji. U izraelskim medijima proteklog je tjedna objavljeno više tekstova u kojima se upozorava da stanje u obrazovanju izravno ugrožava budućnost zemlje.
Temeljni problem su niske plaće. Prosječna nastavnička plaća u Izraelu je oko četiri tisuće dolara, dok je prosječna plaća oko 3.700 dolara. Međutim, nastavnik početnik može računati na plaću tek nešto veću od 2.100 dolara mjesečno i to ako ima punu satnicu što je rijedak slučaj.
Većina ih nema punu satnicu i radi za 1.700 dolara. Slabe plaće nastavnika početnika i onih s malo radnog staža posljedica su sustava koji favorizira nastavnike s tridesetak godina staža, a koji mjesečno zarađuju oko 6.800 dolara. Stariji nastavnici mogu računati na posebne bonuse koji nisu povezani ni s kvalitetom njihova rada ni s povećanim radnim angažmanom. Mladi, s malo staža, osim što rijetko mogu računati na punu satnicu, ne mogu računati niti na te bonuse. Rezultat nije teško predvidjeti: stariji vremenom odlaze u mirovinu, a mladi se ne žele zapošljavati kao nastavnici u školama. Posebno su kritični, piše Haaretz, STEM područje i engleski jezik.
Tu nije kraj izraelskim mukama po obrazovanju. Tamošnji učenici bilježe nazadak ina PISA testiranjima. Posljednje je provedeno 2018. i izraelski su učenici nazadovali i ostvarili u sve tri kategorije (pismenost, matematika, prirodoslovlje) rezultate ispod prosjeka OECD-a plasiravši se pri dnu ljestvice razvijenih zemalja. Osim ispodprosječnosti (što se zapravo odnosi na učenike, ne učenice koje ostvaruju rezultate nešto veće od prosjeka OECD-a) rezultati ukazuju i na rekordno velike razlike između škola s najuspješnijim učenicima i škola s najmanje uspješnim učenicima. A najneuspješnije škole su one koje pohađaju Arapi i čiji su rezultati lošiji barem 25 posto od nacionalnog prosjeka. Objava rezultata PISA testiranja izazvala je, barem kod nekih, zabrinutost. Ajman Saif, bivši pročelnik uprave za ekonomski razvoj u sektoru za manjine u uredu premijera, inače ekonomist s velikim iskustvom rada u vladi i na razvojnim projektima, upozorio je da su ti rezultati prijetnja kako za arapsko tako i za izraelsko društvo i ekonomiju. S takvim rezultatima teško će mladi Arapi biti integrirani u izraelsko tržište rada, a mnogima će dobro plaćeni poslovi ostati nedohvatni. Saif je naveo tri razloga za tako veliko zaostajanje arapskih učenika za prosjekom: novac, odnosno odvajanje mnogo manje svote po arapskom učeniku nego po židovskom, zastarjele obrazovne metode i dalje raširene u školama koje pohađaju Arapi te općenito slabija kvaliteta nastavnika.
