Za Božić sam išla kod svojih autobusom. Avionske karte bile su preskupe, a otkrila sam da postoji direktna FlixBus linija Zagreb-Marseille. Činilo mi se to najpraktičnijim i najekonomičnijim rješenjem (sve je relativno), pa sam se odvažno odlučila za taj potez. Osamnaest sati u autobusu – mogu ja to, mislila sam, prisjećajući se svojih ne tako davnih studentskih putovanja: 24 i više sati od Pariza do Beograda ili Zagreba Lastom, Čazmatransom, Croatiatransom ili kojom god od tih kompanija koje su postojale prije nego što ih je FlixBus prožderao. Noge mi u međuvremenu nisu narasle; spavat ću u busu, mogu ja to, nadobudno sam si ponavljala.

I mogla sam, očigledno, kad sam i dalje ovdje da vas time davim, ali nije bilo pretjerano ugodno iskustvo. Između ostalog, zato što na povratku skoro nijednom nismo stali. Odnosno, stali smo da iskrcavamo i ukrcavamo putnike, ali nikada dovoljno dugo da zadovoljimo našim vozačima očito suvišne ljudske potrebe poput odlaska na WC ili punjenja flaše vode. Za vas koji ste se već zabrinuli oko higijenskih uvjeta u FlixBusu: autobus je, naravno, imao svoj unutrašnji WC, ali ne trebam vam crtati zašto to nije nimalo zamamna opcija.

I zato, kad je vozač oko sedam ujutro najavio: "Trst, deset minuta pauza!", bilo je to svjetlo na kraju tunela. Zapjevao je hor anđela, a ja sam istrčala brže-bolje zadovoljiti gore spomenute vodene ljudske potrebe. Na vlastitu odgovornost, ispostavilo se, jer autobus je skoro otišao bez mene. Sva sreća što nisam imala i suludu ideju popiti kavu. Ali pustimo sad to, poenta ovog teksta nije knjiga žalbi FlixBusu (iako bi se i tu imalo šta reći).

Da, a šta je uopće poenta ovog teksta, pitate se s razlogom. Vratimo se na ono "nijednom". Naime, autobus jest stao u Toulonu, Nici, Genovi, Bologni i tako dalje. Ali do Trsta, kao da nije. Jer i da su nas pustili van dovoljno dugo, nema na tim autobusnim kolodvorima u gluho doba noći ama baš ničega. Možda negdje koji WC, ako se usudite tražiti po mraku, možda koji automat za čips i limenke, ali kafića ni kioska nema.

I zato je kolodvor u Trstu svjetlo na kraju tunela, mjesto gdje se čuje hor anđela – jer je prvi "pošteni", ljudski autobusni kolodvor na samoj granici Zapada, jer je, iako službeno u Italiji, zapravo prvi jugoslavenski kolodvor. S čistačicom WC-a, s kioscima, s ljudima posvuda, s otvorenim šalterima i s prekrasnim starinskim bifeom. I evo što je ustvari ovaj tekst s predugačkim uvodom: ljubavni pjev kolodvorima generalno, a posebno kolodvorskim bifeima, kafićima i kafanama na prostoru bivše Jugoslavije.

Jer upravo sada, kad nestaju suludom brzinom raspojasanog liberalnog kapitalizma, trebali bismo ih još više cijeniti. U Francuskoj se velik broj kolodvora pretvorio u shopping centre: možete kupiti parfeme, odjeću i suvenire, možete kupiti hranu i kavu za van u nekom lancu brze hrane (jedino ako ste u većem gradu, podrazumijeva se, inače vam ostaje već spomenuti automat), ali kafić u kojem se može na miru sjesti? Taj ćete eventualno pronaći izvan kolodvora, ne više i u njemu.

A u svim većim kolodvorima posljednjih su godina ugradili automate za čitanje karata na ulazu na peron, da vas ne bi slučajno roditelji, ljubavnici ili prijatelji ispratili, zagrlili i poslali vam poljupce kroz prozor; da ne bi slučajno bilo tih izljeva prljave ljudskosti koji su, zna se, samo isprika za lakše švercanje.

Sjećam se neprežaljenih stanica u Beogradu, autobuske i željezničke, i njihovih kafana. Dolaska u zimsko noćno popodne, leda i snijega, ulaska u zadimljenu toplinu, kariranih stolnjaka i polutišine (jer u pravoj staroj kafani, rekli su mi, ne pušta se muzika s radija). Sjećam se divne ljetne terase željezničke kafane; prijatelja koji su me otpratili ili dočekali, i onih koje sam ja otpratila ili dočekala.

Sjećam se kako smo često znali namjerno krenuti ranije nego što je trebalo, da popijemo još jednu na stanici. I da nije bilo važno koliko ljudi koji su me trebali pokupiti kasne, jer u Beogradu vrijeme teče drugačije: imaš ih gdje čekati. A kad bi stigli, još bismo malo sjeli, jer se moglo, jer je bilo ugodno. Novu željezničku u Beogradu još nisam posjetila, a u novoj autobuskoj sada je bezlični samoposlužni kafić, doduše sa stolovima (ludilo!), ali ne i s terasom.

Sjećam se i kafića na autobusnom kolodvoru u Karlovcu, koji je tada (ne znam je li preživio) izgledao kao da su i dalje sedamdesete: onaj tip kafića gdje vas stara konobarica zove "djeco", "mladići" ili "pile moje". Sjećam se kako sam, stigavši usred noći, dočekala zoru na stanici u Ulcinju uz tursku kavu i rakiju.

Sjećam se brojnih buđenja poslije noćne vožnje, ledenih ili već uznojenih, ali uvijek uz okrepljujuću kavu. Sjećam se začaranog prvog dolaska u Boku, tada još bez kruzera: Boku, čiji prvi dojam je za mene bila freska prove broda u zvjezdanoj noći na zidu oronule kuće preko puta perona. Sjećam se kako sam jednom ostala zatvorena u WC-u na željezničkoj stanici u Sutomoru i kako mi je mlada čistačica pomogla popeti se preko vrata.

U tim kafićima na kolodvorima naučila sam i da nije strašno ako vlak kasni. Da nije strašno ni ako sljedeći autobus dolazi tek za tri sata (istina, bila sam na odmoru), ako ga imaš gdje pričekati. Da je sjesti negdje uz piće i samo promatrati kako vrijeme prolazi sasvim prihvatljiva i zadovoljavajuća zanimacija. Sjećam se koliko puta sam ostavila ruksak kelneru da se odem umiti ili prošetati, bez ikakvog straha od toga da bi se meni ili mojim stvarima moglo nešto dogoditi.

I zaista, nikad se ništa i nije desilo. Jer u tome je poenta: nema veze kada stižete ili odlazite, čak i usred noći bit će neko osvijetljeno mjesto gdje možete sjesti i popiti nešto među suputnicima i supatnicima, neki zadimljeni, možda i zamagljeni prostor, među umornim i/ili pijanim licima, ali koji vam ipak ulijeva osjećaj topline i sigurnosti.

"Just a clean, well-lighted place", kaže stari usamljeni čovjek koji želi što duže ostati u kafiću u istoimenoj Hemingwayevoj kratkoj priči. Istina, bifei na kolodvorima možda i nisu uvijek najčišći, ali oni su upravo to. Neki komad svjetla i topline za ljude na putu, neki međuprostor gdje se može ostati čovjek, a ne samo roba u tranzitu.

I zato, dok nam dolazi vrijeme automata i sterilnih lanaca u kojima se sve obavlja stojeći, cijenite ih i posjećujte dok još postoje, te bifee, kafiće i kafane na kolodvorima. Uživajte u čekanju, u uzalud potrošenom vremenu, u prvoj, još nerazbuđenoj kavi, u samotnoj pivi popijenoj iz dosade ili uzbuđenja, u sigurnosti i ljudskosti koje pružaju ta mjesta. Ta (ne)čista, topla, osvijetljena mjesta.