Kad se 23. listopada 1873. godine prvi vlak na pruzi između Karlovca i Rijeke zaustavio na maloj stanici u Moravicama, negdje na pola puta između svoje polazišne i odredišne točke, malo je bilo naznaka da će se to gorskokotarsko mjestašce uskoro razviti u jedno od najvećih željezničkih čvorišta - kako u tadašnjoj monarhiji, tako u jugoslavenskoj kraljevini te poratnoj socijalističkoj zajednici. Kakogod, kroz više od stotinu godina u Moravicama i okolici nije bilo domaćinstva u kojem bar jedan član nije svakidašnji kruh zarađivao na željeznici; neposredno prije ratova 1990-ih, samo je tamošnje čvorište zapošljavalo više od tisuću radnika. Danas svega pedesetak ljudi održava dvadeset kolosijeka čije su tračnice uglavnom zahrđale od neupotrebe.
- Pruga koja povezuje Zagreb i Rijeku je u renovaciji, pa vlak po njoj vozi i po pet sati, što za putnike nije baš 'popularno', pogotovo kad se autocestom iz metropole do Kvarnera spuste za manje od dva. Ipak, vjerujem da će se s vremenom i to promijeniti nabolje, pa će kroz Moravice opet dnevno prometovati više od pet putničkih vlakova koliko ih, mahom slabo popunjenih, prođe danas – zorno nam moravičku željezničarsku i svaku drugu zbilju opisuje šef stanice Branko Puškarić.
Zamjenik gradonačelnika Vrbovskog Đorđe Busić upoznaje nas s dvojicom pružnih veterana. Georgije Jakšić i Mihajlo Matić proveli su cio radni vijek na željeznici i možda ponajbolje, bolje od novovjekih stručnjaka iz udaljenih uprava i ureda, poznaju burnu povijest ovdašnjeg čvorišta.
- Na željeznici u Moravicama počeo sam raditi s jedva navršenih osamnaest, davne 1958. Vrlo sam brzo postao otpravnik vlakova, a sa mnom su radili kolege iz Ogulina, Delnica i brojnih drugih mjesta i sela, prehranjujući svojim radom cijele porodice, školujući djecu, gradeći svoje kuće. Tadašnja je Hrvatska imala čak 18 željezničkih čvorišta, a samo na ovom moravičkom bilo je zaposleno nas više od hiljadu. Sve mi se čini da će broj od današnjih pedesetak radnika uskoro još više biti reduciran, jer popularnost vlakova i vozova enormno opada: evo, za primjer, putničkog prometa vlakom između Zagreba i Beograda gotovo uopće nema, a nekad je ta trasa bila puna vagona i ljudi. To je stvarno velika, možda i nepopravljiva šteta, iako se još nadam da će odgovorni za promet shvatiti koliko se izgubilo neobnavljanjem željeznice, njezine mreže i pruga – kaže Georgije.
Mihajlo je u Moravicama počeo raditi u veljači 1964., čim je završio gimnaziju u Ogulinu. Bez prekida radnog staža među kolosijecima je proveo punih 38 godina, radeći i turobnih devedesetih, pa je u zasluženu mirovinu otišao 2001.
- Sve je tada bilo drugačije, rekao bih i bolje. Što se željeznice tiče, no ne samo nje, država je svima koji su to željeli omogućila da se školuju uz rad, pa su ljudi učili i polagali ispite, napredujući brzo u poslu. Tako je petnaestak naših sumještana, podjednako Hrvata i Srba – jer se u to vrijeme o nacionalnim pripadnostima nije razmišljalo a kamoli da bi ih se javno i službeno spominjalo, završilo višu školu u Beogradu, stekavši ondje zvanje prometnog inženjera željezničke struke. Budući da je moj otac Nikola još od 1920-ih bio strojovođa parne lokomotive, i ja sam po toj porodičnoj tradiciji završio na ovom području, kao i stotine drugih ljudi iz gorskotarskoga kraja – sažima nam Matić svoje radno i životno iskustvo.
Kako je Oluja u ovom dijelu Gorskog kotara bila tek relativno blagi 'lahor' a ne destruktivna vojnoredarstvena akcija koja je stubokom promijenila živote ljudi svih nacionalnosti, oba naša sugovornika provela su te mračne hrvatske godine ovdje, u Moravicama. Završetak ratova i sukoba to je mjesto, baš poput Vrbovskog i drugih u bližoj okolici, dočekalo neoštećenih spomenika antifašizmu i partizanima, ali i neoskvrnutih crkvenih zvonika i hramskih kupola; možda najvažnije, nijedna kuća u cijelome kraju nije opljačkana i devastirana, a jedini pucnji koji su dopirali iz gustih okolnih šuma uglavnom su bili oni lovaca, doduše ponekad i krivolovaca. To zasigurno ne bi bilo tako da već 1992. skupina razumnih političara nije inicirala jedinstveni i potpisima potvrđeni mirovni dogovor. Njega su još razboritiji, mudri i odvažni mještani objeručke prihvatili, pa onda i revnosno sproveli u djelo.
- Sjećam se dobro tih dramatičnih dana. Došao mi je ondašnji ministar unutrašnjih poslova Josip Boljkovac i obavijestio me da radikali počinju oduzimati oružje građanima srpske nacionalnosti. Obojica smo shvatili da to neće izaći na dobro, jer su Gorani u velikom broju šumari, lovci i lugari, dakle puni oružja; oduzimanje bi shvatili kao napad na svoju slobodu, a znali smo da Hrvatske više nema ako bi tu došlo do pobune. Odmah smo predsjedniku Tuđmanu objasnili da su tamošnji ljudi razboriti i da im oružje treba ostaviti. To je bio početak dogovora o miru, koji je nešto kasnije konačno i postignut – objašnjavao je ta zbivanja Stjepan Mesić, predstavnik posljednjeg Kolektivnog predsjedništva SFRJ, kasnije i predsjednik RH. Tih se događanja svojedobno prisjetio i Milorad Pupovac, koji je u to vrijeme predvodio Srpski demokratski forum.
- Pridružili smo se naporima koji su već postojali, jer je bila riječ o kraju čijim je stanovnicima bilo iznimno važno da ne izbije rat; uz policiju i Josipa Boljkovca, presudnu ulogu u očuvanju mira imali su pripadnici srpske zajednice Gorskoga kotara. Tako su ljudi shvatili da se njihovom problemu pristupa ozbiljnije, osjetili su se sigurnije i tu se rodila spremnost za zaključenje mirovnog dogovora – govorio je za Novosti utemeljitelj i čelnik današnjeg SNV-a.
O tome što je nekada, u širim okvirima za sve državne zajednice i društvene sisteme koji su se izmjenjivali na gorskokotarskom tlu, predstavljalo željezničko čvorište u Moravicama i koliko je ono, ne samo na simboličkoj razini, značilo za brojne generacija Gorana hrvatskoga i srpskoga podrijetla, svjedoči spomen-ploča usred stanice, postavljena na zgradu tik do prometnog ureda. Zastanu li pred njom, sve rjeđi putnici i prolaznici kroz opustjelo čvorište na tom će spomeničarskom obilježju moći pročitati da je upravo u tom zdanju rastao i odrastao veliki glumac Pero Kvrgić. A to Moravičani nekim čudom još pamte. S ponosom.
