Ova 2020. godina niti na svom kraju ne odustaje od uzimanja najboljih među nama. U srijedu je, u njegovoj 94. godini, odnijela i istinsku glumačku legendu Peru Kvrgića. Nabrajati koje je sve nagrade dobio, u kojim kazalištima je glumio, koliko je filmskih i televizijskih uloga ostalo iza njega, ovdje nema smisla. Svatko od nas, pa čak i oni kojima kazalište ne spada među životne prioritete, i da ga se probudi usred noći znao bi izdeklamirati barem one najpoznatije poput vječnih „Stilskih vježbi“, legendarnih izvedbi u djelima Marina Držića, nezaboravnu epizodu u jednom od najboljih jugoslavenskih filmova "H8" Nikole Tanhofera…
Osnovne crtice kažu da je Pero Kvrgić rođen u tadašnjim Srpskim Moravicama, u Gorskom kotaru, 4. ožujka 1927. godine. "Neki su pucali u tablu s natpisom, pa su je poslije toga skinuli. Moje mjesto je u Gorskom Kotaru, blizu Delnica, i iako tamo ima mnogo Srba, tamo nikada nije bilo nikakvih problema. U Drugom svjetskom ratu tamo su pomagali Srbi Hrvatima, a Hrvati Srbima. Pa i ženili su se međusobno. I jako je čudno da se to desilo. To su bili prolaznici, to nisu bili Gorani", rekao je u jednom intervjuu.
Godine 1944., kao sedamnaestogodišnji mladić, pridružio se partizanskim kazališnim skupinama "Ivan Goran Kovačić" i "August Cesarec" o čemu je često i rado pričao, ne zaboravljajući niti u olovnim vremenima spomenuti svoju sklonost antifašističkoj ideji.
"Mama mi je bila je Austrijanka pa je ušla u Sloveniju, pa su se moji u Karlovcu oženili. Kad je počeo rat, oca su odveli, ustaše su ga odvele. Bio je u svojoj restauraciji, a ja sam mu rekao: 'Ajde tu je šumica, pobjegni'. Rekao je: 'Nemam ja zašto bježat kad nisam kriv'. I odveli su ga. Najprije u žandarmerijsku stanicu, pa onda u kolonu jednu, pa su ga stavili u neki stočni vagon među druge ljude. I onda je otišao. Jedino sam njegov posljednji pogled vidio kroz rešetke vagona. Ne znam gdje je poginuo… Ali, ja uvijek kažem da u nesreći ima sreće: od tad, ja u svoje tragikomične uloge lako unesem gorčinu zato što je ona zapravo prisutna u meni. Tu je, zbog mog oca."
Od 1950. do 1954. član je ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, nakon čega odlazi u novoustrojeno Zagrebačko dramsko kazalište, danas "Gavellu", da bi se potom vratio u HNK gdje je dočekao mirovinu. U natuknici na „Gavellinim“ internetskim stranicama stoji da je, prema nekim podacima, u kazalištu tijekom karijere odigrao blizu 200 uloga. "Stilske vježbe" Raymonda Queneaua vjerojatno su među svjetskim rekorderima po dugovječnosti, s obzirom da se u istom sastavu (Lela Margitić i Perko Kvrgić) igraju od 1968. godine.
"Gluma je život i život je gluma, to je jedinstven fenomen. Neposredno promatranje života jedna je od bitnih glumačkih osobina. Danas je drugačije vrijeme i drugačiji teatar, promijenila se terminologija. Ne govori se više o predstavi nego o projektu. Glumac je danas izvođač, izvođač radova (smijeh), kao građevinar. Režiser je preuzeo ingerenciju autora, koji se mijenja, dodaju se tekstovi, oduzimaju i bacaju. Promatranje životnih detalja jako je važno, jer kažu: 'Bog je u detalju i đavo je u detalju.' Preko detalja se otkrije osoba i tako sam ja pristupao. I onda sam u detalju otkrivao pojedine osobe i unosio ih u uloge. Danas glumac služi režiseru kao izvođač radova ili kao njegov rukopis", kazao je u jednom od intervjua koji je dao našem tjedniku.
Uz to je glumio u više od 50 filmova i u TV-drama. Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima su ističemo nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo. Bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić odlikovao ga je Redom kneza Branimira za izniman i dugogodišnji doprinos kulturi Republike Hrvatske.
