Novinarka Mira Šuvar podsjetila nas je na intervju koji je još 1999. godine napravila s nedavno preminulim glumcem Perom Kvrgićem za beogradski list Blic. Kvrgić je u razgovoru govorio o djetinjstvu, odlasku u partizane, glumačkoj karijeri, ali i ispričao niz manje poznatih detalja, poput onog kad je 1996. godine odbio primiti odlikovanje od predsjednika Franje Tuđmana, kako ga je HDZ pokušao izmanipulirati uvrštavanjem u stranački počasni odbor bez pitanja, te reakciji na hajku početkom 90-ih na Miru Furlan i Radu Šerbedžiju. Intervju prenosimo u cijelosti:
Pero Kvrgić, živa legenda hrvatskog teatra, po mnogima najbolji hrvatski glumac, dobitnik brojnih značajnih nagrada, među kojima i pet Sterijinih, pet MESS-a u Sarajevu, Dujšinove nagrade, dubrovačkog "Orlanda", splitskog "Marula" itd., u "običnom" je životu veoma jednostavan i skroman čovjek koji, kako kaže, od nagrada "nikad nije pravio veliku misu". I u ovim turbulentnim vremenima uspio je sačuvati vertikalu.
Nakon stotinu osamdesetak odigranih uloga zna se našaliti da "mimo kazališta i nije imao nekog života", da je "u biti više glumio nego živio". Iako je prešao sedamdesetu, još uvijek neumorno igra, i dalje vrlo zahtjevne uloge. Ovih je dana oduševio zagrebačku publiku glavnom ulogom u komediji "Nemoćnik u pameti", koju je režirao čuveni Jiri Menzel, a sa tom je predstavom ovog ljeta doživio ovacije i na Dubrovačkom festivalu. Njegova supruga Nevenka Stipančić također je glumica, a kćerka Ana nova glumačka zvijezda u Riječkom kazalištu.
Imate tako zanimljivu biografiju da moramo poći od nje. Rodili ste se u Srpskim Moravicama, mjestu u Gorskom kotaru koje je kroz historiju više puta mijenjalo ime.
Da. Za vrijeme Austro-Ugarske zvale su se Komorske Moravice, za vrijeme stare Jugoslavije Srpske Moravice, za vrijeme Pavelićeve NDH Hrvatske Moravice, za vrijeme Titove Jugoslavije ponovo Srpske Moravice, a sada samo Moravice. Moj je otac na željezničkoj stanici imao restoran i ja sam kao dijete dočekivao i ispraćao vlakove, očekujući da ću dočekati i ispratiti i nekog poznatog. Bila je to svojevrsna godoovska situacija.
Koju su na tragičan način prekinule ustaše 1941. godine.
Imao sam četrnaest godina kada su ustaše uhapsile mog oca, zajedno sa svim ostalim Srbima i Židovima iz mjesta. Strpali su ih u stočni vagon i odvezli u nepoznatom pravcu. Nikada se nije saznalo gdje su ubijeni. Oduzeli su nam i kuću i restoran, pa smo se (majka, sestra i ja) preselili u neku drvenjaru na kraju Moravica, koja je kasnije (1943. godine) izgorjela. Sjećam se da sam uspio spasiti samo jednu zdjelu kukuruznog brašna, što je za ondašnje prilike značilo mnogo.
Kako ste i sa koliko godina otišli u partizane?
Prvi sam put pokušao kada sam imao oko 16 godina, ali me nisu primili jer sam bio kržljav i slabo obučen, a dolazila je zima. Uspio sam naredne godine kada sam se priključio jednoj partizanskoj glumačkoj družini sa kojom sam prošao mnoge krajeve, igrao, recitirao, i na kraju dospio čak do Trsta. Tamo sam prvi put vidio jedno profesionalno kazalište i jednu operu („Carmen“ G. Bizeta). U kazalištu su nas gledali kao neka čudovišta, tako smo valjda izgledali (smijeh).
Jeste li nosili partizansku uniformu?
Da, ali sam je skinuo po dolasku u Zagreb, kada sam demobiliziran i kada sam krenuo u glumačku školu. Direktor glumačke škole bio je poznati pjesnik Drago Ivanišević, a profesori čuveni Mihovil Kombol, Bratoljub Klaić, Ljudevit Jonke i drugi.
Profesionalnu ste glumačku karijeru započeli u Hrvatskom narodnom kazalištu, ali ste slavu stekli u Zagrebačkom dramskom kazalištu.
Nije mi bilo lako kada sam veoma mlad (još sam mutirao) došao među glumce Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, u profesionalni teatar. Situacija se bitno promijenila kada sam (1953.) prešao u novoosnovano Zagrebačko dramsko kazalište (današnje kazalište "Gavellu"). Idejni tvorci osnivanja tog kazališta bili su Branko Gavella (prvi umjetnički direktor), Kosta Spaić i Mladen Škiljan, a ideju su podržali i neki značajni književnici. U glumačkoj su ekipi bili uglavnom mladi glumci, kojima se nije sviđao repertoar HNK, koji su željeli igrati nešto novo i drugačije. Počeli smo igrati i Becketta i Ionescua, što je u ono vrijeme bila hereza. Dobili smo priliku da igramo uloge koje smo do tada mogli samo sanjati. Ja sam na primjer sa 27 godina igrao Kir Janju. Ostao sam vjeran toj kući više od trideset godina.
I u neku ruku postali njen "zaštitni znak".
Imao sam sreću da sam živio u to vrijeme i da sam se našao u takvoj ekipi režisera i glumaca. Bio je to veoma uspješni period hrvatskog kazališta. Tome su uvelike pridonijeli nenadmašni Branko Gavella, pa mladi, neobično talentirani režiseri Kosta Spaić, Dino Radojević, Božidar Violić i drugi. Osim toga, svima je bilo jako stalo do toga kako će ispasti neka predstava, uvijek je vladala neka groznica, iščekivanje. Čini mi se da danas nije tako, da se predstave izvode u jednoj čudnoj ravnodušnoj atmosferi, valjda zato što je i okruženje tako. Neki dan me zapanjilo kada sam u devet sati uveče, nakon predstave "Stilskih vježbi" (koju Kvrgić igra već 31 godinu i odigrao ju je do sada čak oko tisuću puta – n.n.). u Studentskom centru, naišao na potpuno pust, prazan prostor. A tamo je nekada od ljudi vrilo kao u košnici!
Gavella je zapamćen i po "specifičnom" načinu rada s glumcima, o čemu postoje mnoge anegdote.
Bio je fascinantna ličnost, najveća koju sam sreo u teatru. Volio je glumce, ali je istovremeno znao biti vrlo grub prema njima, tražeći maksimum. Jedan je od njegovih klasičnih štoseva bio da nekog glumca u toku probe prvo "nagradi" sa dva dinara, a kada se kasnije na njega naljuti, traži da mu "nagradu" vrati: "Vrati natrag, ništa ne valja"! Kada smo pripremali Krležinu dramu "U logoru" Gavelli je smetalo što glavnokomandujući Valter ima čin oberlajtnanta (natporučnika), mislio je da bi trebao imati viši čin. I onda je nazvao Krležu telefonom i pitao ga, zašto glavnokomandujućem nije dao viši čin. Krleža mu je, opet u svom zafrkantskom stilu, odgovorio da neka nazove cara Franju Josipa i preporuči mu unapređenje u viši čin!
Koga režisera, od onih s kojima ste radili, osim Gavelle, posebno cijenite?
Kostu Spaića, Gavellinog asistenta, koji je kod njega ispekao zanat. Gavella i Spaić su bili najznačajniji režiseri u zlatno doba Zagrebačkog dramskog kazališta. Spaić je bio režiser koji je imao osjećaj za glumca, koji je sa dvije-tri riječi znao precizno sugerirati što želi, izvući od glumca ono najbolje.
Ime Koste Spaića vezano je i za zlatno doba Dubrovačkih ljetnih igara, ali se posljednjih godina i ta činjenica uglavnom prešućuje.
Nekada su Dubrovačke ljetne igre bile svjetske, na njima je vladao veliki polet, a Kosta je vodio dramski ansambl nekoliko godina (od 1964. nadalje) kada su Igre bile na vrhuncu. Njegova je zasluga bila i otkrivanje novih otvorenih prostora za predstave, imao je ideju ambijentalnog teatra, izbacio je kulise, sve se igralo na otvorenom, u prirodnom ambijentu. Nastupala su mnoga poznata jugoslavenska i svjetska imena, dolazili su i poznati svjetski režiseri i ansambli...
Što mislite o sadašnjoj kazališnoj situaciji u Hrvatskoj?
Vlada centralistički koncept kulture, pa i kazališta. Sve je koncentrirano u Zagrebu. Kazališta u Rijeci, Splitu, Osijeku i drugim gradovima ipak su na periferiji. Osjeća se jedna klaustofobija, a i razvrstavanje na podobne i nepodobne. Jedan Slobodan Šnajder nije mogao proći za direktora riječkog kazališta iz ideoloških razloga, bio je nepodoban. Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, centralna teatarska kuća, nikada nije bilo tako loše. Postalo je kazalište za "promidžbu". Kao najdržavnija, najnacionalnija kazališna kuća u kojoj se održavaju i kojekakve svečarske predstave, slave razni kultovi, sve liči na neku vrstu novog socrealizma.
A što je s manjim kazalištima i privatnim kazališnim družinama?
Rade u nemogućim uvjetima, muče se, tavore, žive i rade u bijedi. U nekim kazalištima glumci mjesecima ne primaju ni svoje bijedne plate od otprilike 2.000 kuna (oko 500 DEM), od kojih inače ne mogu preživjeti (tročlana obitelj u Hrvatskoj za minimalne troškove života treba oko tisuću DEM mjesečno – n.n.). Na dodatne zarade i angažmane mogu eventualno računati samo glumci iz Zagreba, jer oni iz unutrašnjosti ne mogu ni doći do Zagreba. A i oni koji rade – honorare čekaju mjesecima, jer nema novaca ili su računi blokirani. Radi se o bijednoj, ponižavajućoj situaciji. Glumci moraju puno raditi da bi malo zaradili.
Da li i vi još radite zato jer od mirovine ne možete živjeti, ili zato što želite i dalje raditi?
I jedno i drugo. Želim da radim dok mogu, ali i da zaradim da bih mogao preživjeti. Od mirovine, koja iznosi 2.200 kuna (oko 560 DEM), ne bih mogao živjeti (prosječna je plaća u Zagrebu oko 850 DEM – n.n.).
Zar ne dobivate neki "umjetnički" dodatak na mirovinu?
Postoji neki dodatak (od 200 do 500 kuna), ali ga ja nisam htio tražiti. Što ako ga (smijeh) nisam zaslužio!
Jeste li od predsjednika Republike dobili neko odlikovanje?
Dobio sam jedno, prije tri godine, ali ga nisam htio primiti. Službenici Ministarstva kulture, koja me nakon nekog vremena nazvala i pitala da li ću ga ipak preuzeti, rekao sam da neću, da ga vrate.
Prije dvije godine napravili ste još jedan hrabar potez. Javno ste u oštrom tonu reagirali kada su Vas, bez pitanja, stavili u počasni odbor HDZ-a za izbor predsjednika Republike.
Bio sam uvrijeđen i morao sam upozoriti da se radi o manipulaciji, o nepristojnom i neciviliziranom postupku. Na žalost, neke moje kolege, čija su imena također bez njihovog znanja i pristanka bila uvrštena u taj predizborni odbor, zbog straha nisu reagirali. Nisam mogao odšutjeti ni na hajku koja se svojevremeno bila digla na Miru Furlan i Radu Šerbedžiju. I tada sam javno reagirao, izražavajući elementarnu ljudsku solidarnost prema nepravedno optuženim i progonjenim kolegama.
(Intervju je objavljen u beogradskom “Blicu” objavljen 7. 12. 1999. godine pod naslovom “U teatru nikada nije bilo lošije”)
