Prometnik vlakova Zvonko Vrsaljko (61) decenijama je odlazio zadovoljan na svoje radno mjesto. Dočekivao je i ispraćao putničke i teretne vlakove prema Kninu i Zadru na stanici u Benkovcu. Davao je, kako se to stručno kaže, odobrenje za početak i završetak manevriranja. Dnevne i noćne smjene su mu bile ispunjene tutnjavom, škripom tračnica i glasovima putnika. Pruga Knin-Zadar, dugačka 95 kilometara, bila je bučna i živa od 1967., kada je puštena u rad nakon gotovo 20 godina intenzivne izgradnje na masovnim radnim akcijama. Spajala je unutrašnjost s obalom, nevidljive dijelove Bukovice i Ravnih kotara sa središtima, a putnicima je pružala prizor jedan ljepši od drugog, svaki je bio kao razglednica.
Sve je naprasno stalo 2014. Uprava HŽ-a je procijenila da je neisplativo tuda tjerati vlak za ono malo preostalog stanovništva u selima poput Ostrovice i Kožlovca. Bukovica i Ravni kotari, područja devastirana u zadnjem ratu, jednim neodgovornim potezom su srozana još niže. Ukidanjem prvo putničkog, a odnedavno i zadnjeg teretnog vlaka, Zvonkov opis posla je doveden do apsurda. Redovno odlazi u svoj ured na pruzi, ali više nema što regulirati i nadgledati.
Njegovu borbu s uskraćivanjem osnove svrhe radnog mjesta posebno je primijetila kćer Melita, tridesetogodišnja novinarka Faktografa i nekadašnja televizijska reporterka Al Jazeere Balkans. U lošoj situaciji svog oca uočila je dokumentaristički potencijal, ali i šansu da kroz priču o pruzi predstavi političke promašaje u odnosu prema ovdašnjim ljudima. Tako je nastao Melitin debitantski petnaestominutni film "Knin-Zadar". Dokumentarac se našao u konkurenciji regionalnog programa ZagrebDoxa, međunarodnog festivala dokumentarnog filma, u produkciji Tene Gojić i Tene Trstenjak (Dinaridi film).
- Dok sam radila na televiziji shvatila sam da želim snimiti taj film. Svidjelo mi se ići na snimanja, donijeti svašta s terena pa otići u montažu, satima pregledavati materijal i praviti priču. Ideja je nastala u tom periodu, ali oduvijek sam imala potrebu ispričati nešto o svom kraju. Znala sam u kakvom je stanju moj stari i da nije sretan. Htjela sam da napravimo nešto po čemu će on pamtiti zadnje dane pred odlazak u mirovinu. Film nije pretjerano informativan, više je opservacijskog karaktera, iako smo uključili jedan dio arhive. Dosta sam se informirala, ali nisam htjela napraviti klasičan televizijski dokumentarac. Cilj ovog filma je da izazove emocije. Faktografiju svatko može pronaći - govori Melita.
Obitelj Vrsaljko ima dugu povijest vezanu uz ovu željezničku trasu. Melitina baka upoznala je u Škabrnji djeda iz Zagorja koji je u ono vrijeme radio na izgradnji pruge. Vjenčali su se i dobili Melitinu majku Vesnu koja je ljeti odlazila u Škabrnju. Ona je tamo krajem 1980-ih upoznala Zvonka, mladog radnika na pruzi. Zvonko je Melitu kao dijete čuvao na poslu. Kasnije je u srednju školu putovala vlakom od Benkovca do Zadra.
- Moje sjećanje iz 1990-ih je zapravo početak kraja željeznice. Tada su stvari krenule odumirati sukladno tranzicijskoj realnosti. Godina kada je napravljena pruga Knin-Zadar u Hrvatskoj se uzima kao početak zaostalosti pruga kod nas. To se događalo i u zapadnoj Europi, ne samo u Jugoslaviji. Mi smo i danas ispod prosjeka EU po pitanju dvokolosječnih pruga i po pitanju elektrificiranih pruga. Kada je napravljena ta pruga, vlak je išao 100 kilometara na sat. Zadnji vlakovi 2014. su vozili tek 45 kilometara na sat - objašnjava Melita. Dodaje da je vlak zamijenjen putničkim autobusom privatnog prijevoznika, no i to je propalo.
U filmu je najprodornija tišina napuštene stanice. Zvonko kratko sažima da ta grobna tišina govori sve i nada se da će gledatelji primijetiti koliko je ona iritantna, pa čak i agresivna. Sve zabilježeno u filmu nema veze s nekadašnjim vremenima.
- Bilo je lijepo raditi, dolazio sam na kolodvor i kad nije bila moja smjena. Poslije dvije noćne smjene dva dana si slobodan. Kog ću vraga sjediti doma, odem dolje vidjeti što ima. Ukinuli su vlak bez razumnog objašnjenja. Rekli su da nema putnika, ali njih bi bilo, ja to znam. Kad bismo se time rukovodili, ukinuli bismo sve vlakove koji su putnički nerentabilni. Možda bi ostao samo vlak u zagrebačkom prstenu. To nije dobar argument, mislim da je tu zakazala i lokalna samouprava, ne samo država. I grad bi trebao participirati u financiranju lokalnog prometa. Ako ćemo gledati čistu isplativost, trebalo bi ukinuti svaku ambulantu ili školu na otoku. A treba voditi i socijalnu politiku. Pa da je jedan putnik, zbog njega treba postojati vlak. Mislim da je srpska populacija u ovim krajevima najviše pogođena s tim što vlak ne vozi, pogotovo sela od Benkovca do Knina. Sad ljudi nemaju s čim ići. Pojavili su se taksi lešinari koji deru ljude - objašnjava Zvonko Vrsaljko.
Na benkovačkoj stanici danas je više u svojstvu čuvara. Od kuće ponese škare, sjecka granje i kosi travu jer ne može gledati tu zapuštenost. Naglašava da to ne smatra poslom i da se nije pomirio s tim što više nije koristan.
- Osjećam to kao mrlju u svom radnom vijeku, a ja to nisam izazvao. Tko može tako funkcionirati, svaka mu čast. Ja ne mogu. U firmi me znaju kao sindikalca, a sindikalna prava nisu ništa drugo nego ljudska prava. Sve se tu probalo. Sindikat prometnika vlakova je pokušao pomoći, dolazili su na naše skupove razni političari, ali nitko ništa na kraju. Čim se pojede onaj ketering, svi zaborave na obećanja - opisuje Zvonko. Pitamo ga da li postoji nada da će vlak opet krenuti i što je potrebno za to: samo dobra volja ili enormna ulaganja?
- Postojeća pruga može funkcionirati. Prije deset godina obnovljena je pruga od Ostrovice do Knina. To je bilo za vrijeme Milanovićeve vlade. Onda dolazi Tomislav Karamarko i sve staje – čudna slučajnost. Zamislite koliko je tu novca ubrizgano. Od Knina do Ostrovice vlak bi mogao voziti malo brže, poslije se smanji brzina i ide koliko ide. Ne treba ništa, samo treba staviti vlak na šine. Postoji drugi problem, a to je osoblje. Na ovoj pruzi već 15 godina se događa, kako se to kaže, prirodan odljev ljudi. Kresalo se u sistematizaciji, kud god su mogli, sjeklo se k'o salamu. Sad je upitno da li ima osoblja. Treba nam bolja uprava. Kad je vlak ukinut, ja sam vodio putničku blagajnu. Samo je na našem kolodvoru bilo evidentirano 26 đačkih mjesečnih pokaza za vlak - govori Zvonko. Za kraj iznosi nepobitnu činjenicu i ključni argument – ljudi više vole putovati vlakom nego autobusom.
Od ideje do realizacije Melitinog filma prošlo je više od tri godine. Imala je, kaže, svakakve dileme. Bilo joj je važno kako će prikazati oca, da se on otvori pred kamerom snimatelja Jurice Markovića, da povjeruje da ga neće prikazati u lošem svjetlu. Smišljala je razne verzije filma, u montaži je eksperimentirala s drugačijim formama uz pomoć pokojnog Martina Semenčića, montažera i vrsnog dizajnera zvuka.
- Zvuk je u filmu možda i najbitniji, doprinosi stvaranju atmosfere zapuštenosti te postaje. Hrvoje Radnić i Nikola Mrkša su snimali zvuk, a Martin je to umiksao u mini remek-djelo. Dio njega je utkan u taj film, to mu je bio jedan od zadnjih projekata. Zato bih htjela da što više ljudi vidi taj film – zaključuje Melita Vrsaljko.
