Sjedneš na kavu na terasu kafića, pustiš uho na ispašu i sadržaj za novinsku rubriku nudi ti se sam od sebe. "Samo" odaberi, pokupi, obradi i isporuči neki fragment priče s potencijalno potentnom dozom šire društvene relevantnosti.
Mjesto radnje tipičan je riječki kvart, tek "kat" poviše centra i Korza, što ga drži na sigurnoj distanci od turističke vreve i stvara preduvjete, a presjek profila gostiju u birtiji nudi uporište za tvrdnju da mjesto možemo tretirati kao autentičnu lokalnu destinaciju. Protagonisti radnje dva su sredovječna muškarca, očito frendovi koji su se po dogovoru našli na prijepodnevnoj subotnjoj kavi. Razgovor im tipično luta, sadržaja ne manjka, skače se s teme na temu, a aspekti politike, pa tako i one lokalne, ne mogu se izbjeći. U jednom trenutku priča im je dobacila do prostornog preuređenja šireg centra grada koje je već odavno započelo, a tome trend, profil i tempo iz pozadine bitno određuje i zadaje – premda Grad rukovodi radovima – famozni Lürssen, investitor o kojem se već podosta pisalo i govorilo, pa ponešto o tome znaju svi koji to žele znati.
A posebno znaju oni kojih se to najviše tiče, Riječani i Riječanke koji će, generalno rečeno, po većini izbjegavati frontalnu konfrontaciju s neugodnim akterima ekonomsko-političke moći, što ne znači da iz zaleđa neće potiho negodovati protiv istih. Tako će i dva junaka ovotjedne natuknice u razgovoru dobaciti do tih tema, požaliti se jedan drugome da u gradu manjka prostora za rekreativne šetnje i slične aktivnosti, te kako bi uskoro moglo postati i gore, nakon što "onaj" – a vi zaključite tko je "on" – do kraja preuzme Molo Longo i Žabicu.
Krešendo je ipak uslijedio netom nakon dijagnoze stanja stvari, kada je jedan od frendova poentirao, "šta ćeš, tako je moralo ispasti, kad ovi nisu imali nikakvu ideju šta bi s gradom". Ako je jasno tko je "on", još je jasnije tko bi bili "ovi", odnosno "oni". Nezadovoljstvo radom gradske Uprave, a i gradonačelnika, nije nikakva novost u Rijeci, te je u ovom kontekstu sumirana dobro poznatom tezom o rasprodaji obiteljskog srebra u bescjenje. O jeftino isporučenom javnom dobru grada – koje, istina, već decenijama sistematično trune, propada zbog nedostatka vizije i ideje što bi deindustrijalizirana Rijeka u postindustrijskoj epohi s time mogla napraviti – privatnom investitoru.
Ali nalazimo još nešto simptomatično u citiranoj izjavi. Formulacija opravdane kritike lokalnim stanjem stvari – "ovi nisu imali nikakvu ideju" – ukazuje na percepciju pozicije odgovornosti za nastalu situaciju koja je odnarođena, odnosno izmještena iz sfere javnog, društvenog, zajedničkog nam i dijeljenog, pa prema tome ne osjećamo nikakvu obavezu u vidu direktne akcije, aktivizma i angažmana. To su navodno igre moći između "njih", a mi smo tek promatrači koji plaćaju cijenu svega toga.
