Mogu se ja voziti u autu, autobusu i brodu, ne bi me bilo strah ni u avionu, ali u vlak me ne stavljaj, tu vožnju sigurno neću podnijeti - kaže nam 94-godišnja Darinka Bajić iz Donje Brusovače koju su u svibnju 1942. kao 13-godišnjakinju ustaše utrpale u teretni vlak za Lajpcig, da bi je njemački nacisti istim prijevoznim sredstvom vratili u NDH. Više od dvije tisuće kilometara vožnje u stočnim vagonima duboko se urezalo u dušu i srce djevojčice s Korduna, pa je jednolični zvuk kretanja vlaka po tračnicama uspijeva zlokobno metaforički transportirati u najgore dane njezina dugog života.
- S početkom maja 1942., tik prije partizanskog proboja na Biljegu, ustaše su par stotina zarobljenih žena, djece i staraca odveli na željezničku stanicu u Vojniću: u toj kilometarskoj koloni bili smo majka Dragica, četverogodišnji brat Žarko i ja, a oca partizana ubili su koji mjesec ranije. Po velikoj smo kiši prenoćili na otvorenom, da bi nas drugog jutra stočnim vagonima otpremili u Staru Gradišku. Prvo što smo ugledali nakon cjelodnevne vožnje bila je mutna Sava: svi smo pomislili da će nas u njoj odmah podaviti - prisjeća se Darinka.
Nakon torture u Staroj Gradiški, Kordunaši su u lajpciškom logoru dobivali hranu, krevete, pidžame i – toplu vodu
Zarobljenike su nakon iskrcavanja doveli na veliku ledinu ograđenu četverometarskim zidom. Posred polja se uzdizala visoka zgrada od kamena: u njezinim vlažnim podrumima spavat će na golom betonu, bez slamarica i pokrivača, po pedesetak ljudi naguranih u istu prostoriju.
- Ne znam uopće kako to preživjesmo, mjesecima smo bili u totalnom mraku. Samo bi nas jednom dnevno, obično prijepodne, puštali po par minuta na svjetlost dana. Uglavnom smo gladovali, a kad bi do nas stigao kazan s hranom odvratnog okusa, gutali bismo na silu, tek da preživimo. Jedino je voda valjala, ali su i na njoj škrtarili. Nakon gotovo tri mjeseca svakodnevne torture, izveli su nas par stotina na ledinu, pa počeli birati koga će poslati na rad u Njemačku. Tu su nas razdvojili: mamu i mene u grupu za Njemačku a Žarka nekamo odveli s drugom malom djecom. Dan-danas čujem majku kako za njim zapomaže – govori Darinka drhtavim glasom. Njih sedamdesetak žena, djece i starčadi utrpali su ustaše ponovno u stočne vagone, pa poslali preko Austrije prema Njemačkoj.
- Gladni, žedni i izmučeni dugim putovanjem k'o stoka, stigosmo u austrijski Linc, gdje nas ustaše predadoše Nijemcima. Bili smo iznenađeni koliko su se oni otpočetka prema nama odnosili. Smjestili su nas odmah u nekakve pristojne prostorije i pošteno nahranili; jedan mi je stražar čak donio svježeg kruha kad je primijetio da se mučim sa starim i tvrdim! No poslije tri dana takvog predaha ponovno se nađosmo u vagonima, pa pravac za njemački Lajpcig – prisjeća se naša sugovornica detalja putovanja koje joj je obilježilo život.
Iza višednevne stiješnjenosti u dupkom punoj kompoziciji teretnog vlaka, naši Kordunaši završavaju u lajpciškom logoru gdje, na još veće iznenađenje od onog u Lincu, dobivaju hranu, krevete, pidžame i – toplu vodu.
Željeznička kompozicija na karlovačkom kolodvoru
- Nekoliko smo mjeseci bili u tom prihvatnom centru, koji nam se u odnosu na ustaški logor u Staroj Gradiškoj činio gotovo poput raja ili, danas bi kazali, najluksuznijeg hotela. No jednog dana dođe do nas neki oficir, pa nam uz pomoć prevoditelja reče da nas vraćaju nazad, našim kućama: kad smo to čuli, počeli smo zapomagati i moliti da ostanemo, bili smo sigurni da nas opet šalju u Staru Gradišku. Nitko Nijemcu nije vjerovao da nas vraća kući. Neki su čak vikali da bi radije da ih ubiju nego transportiraju u ustašku državu, no nacisti se ipak nisu obazirali na takve želje, nego opet s nama u stočne vagone. Tako za par dana stigosmo u Zagreb, pa u Karlovac iz kojeg nas sedamdesetak nekakvi vojnici povedoše pješice prema Petrovoj gori. Nije nam ništa bilo jasno sve dok do nas nije stigla skupina partizana s dvojicom zarobljenih njemačkih oficira za koje su nas zamijenili. Nakon razmjene, mama i ja odosmo kući, gdje ćemo dočekati oslobođenje; što se dogodilo s malim Žarkom, koji je ostao u Staroj Gradiškoj, nikad nismo doznale – završava storiju o svojoj neželjenoj životnoj avanturi Darinka Bajić.
Ubrzo nakon oslobođenja, u poraću, mlada se žena udala za svog Vladimira čije prezime nosi i nakon njegove smrti. Otišao je zauvijek prije desetak godina. Od tada samuje, ali je bar Milena i Ljubica, njene kćeri koje sa svojim obiteljima danas žive u Zagrebu i Nizozemskoj, s vremena na vrijeme posjete. Njezina mjesečna primanja iznose svega 120 eura, koliko socijalne pomoći dobiva. Ipak, radnici Centra za socijalnu skrb redovito je obilaze, baš kao i komšije, pa nekako prebenda samotnjačku svakodnevnicu. O zdravlju nerado govori, kao što se ni na druge teškoće neće žaliti, radije se još jednom prisjeća traume ratnih godina.
- Kad sam prije par godina posjetila ostatke starogradiškog logora, prisjetila sam se svega kao da je jučer bilo: ni sama još ne znam kako sam preživjela. Sve sam nekako u ovih osamdesetak godina uspjela potisnuti, ali me zlokobni zvuk kloparanja vlaka, čujem li ga na javi ili u snu, začas prebaci u najgoru noćnu moru koju sam doživjela.
