Pjev ptica u splitskoj Sjevernoj luci ovih dana obilježio je izvještaje o zaustavljanju svih radova u tamošnjem škveru. Nisu ih tamo čuli još otkako je Brodosplit uopće otvoren, a sad je utihnuo prvi put u povijesti, i to uslijed obustave proizvodnje zbog netom započetog predstečajnog postupka. Njegov je vlasnik tu nevolju najavio još prije četiri mjeseca, proglasivši se prvom kolateralnom žrtvom napada Rusije na Ukrajinu. Tad je navodno ostao bez podrške ruskih banaka koje su kreditirale brodogradilište, e da bi se uskoro požalio i na gubitak državne potpore.
Konačno, početkom je proteklog tjedna na Trgovački sud u Splitu pristigao popis tražbina prema škveru s ukupnom cifrom od pet i pol milijardi kuna. Još jednom: pet i pol milijardi kuna, dakle, dužan je Tomislav Debeljak, vlasnik Brodosplita, raznoraznim vjerovnicima. Točnije, dužne su Brodosplitove mnogobrojne sestrinske adrese, kao i krovna firma, pa je među tražbinama i Debeljakova osobna, za pozajmicu u visini oko 417 milijuna kuna. Država pak zahtijeva preko milijardu kuna, a i spomenute banke bi željele da im se vrati posuđeni novac, ne samo ruske – Addiko traži oko 116 milijuna.
Upada u oko podatak da nisu banke dužne Brodosplitu, po čemu ni Debeljak nije nikakva žrtva, kamoli ratna, nego on duguje njima. Također, pokazalo se da je vječita kritika kojom je taj metalurški tajkun iz Samobora izlagao državu, puka taktika s izvrtanjem teze naglavce radi marketinškog efekta. Odgovorna je za to ponajprije država, sjetimo li se s koliko su obzira tetošili Brodosplit, održavali ga iznad vode čak i nakon gotovo desetgodišnjeg lošeg iskustva. Prisjetimo se zato nekih kritičnih momenata, jer sad vremena za reminiscenciju imamo napretek, dok cvrkuću ptice, a radnici škripe zubima.
Prvo se Debeljaku išlo na ruku uoči privatizacije, dok ga je sustizao imidž kontroverznog poduzetnika koji nema veze s brodogradnjom, ali zna kako državi utajiti porez i slično. Obranio ga je tadašnji Vladin prvi potpredsjednik Radimir Čačić, jer je izvršnoj vlasti prioritet bio to da s ulaskom RH u EU privatiziraju brodogradnju pošto-poto. U cijenu valja ubrojiti približno milijardu i pol javnih kuna za tzv. restrukturiranje i rasterećivanje poduzeća od ranijih obaveza. Mnogi su povjerovali da se trošak svejedno isplati ako se njime spase radna mjesta i sama brodograđevna djelatnost.
Kalkulacija se pokazala fatalnom; Brodosplit je nastavio bilježiti državne povlastice u vidu kreditnih jamstava i narudžbi službenih plovila, ali nije pomoglo. Kroz desetak je godina škver proizveo samo jedan veliki brod, duži od stotinu metara, a koji je financijski opravdan. No takav jedan morao je graditi svake godine, uza sve pomoćne posle na proizvodnji sekcija trupova za strane naručitelje, dijelova morskih brana ili segmenata mostova. Sva ostala, u međuvremenu sagrađena plovila, naime, bila su manja, kakva grade puno manji hrvatski škverovi, ili su pretrpjela greške i kašnjenja u izradi.
Povrh svega, Debeljak je poput strastvenog recidivista nastavio s praksom drastičnog zakidanja javnih financija. Pored nabranog duga od 244 milijuna kuna državi za kreditna jamstva, samo je Carinskoj upravi ostao dužan oko 82 milijuna. Ipak, nije to ništa spram onoga što je učinio radnicima, proslavivši se po inovativnim oblicima njihova maltretiranja o kojima su mediji pisali u više navrata. Sad ih je ostalo formalno manje od tisuću, od nekadašnjih preko tri tisuće, pa im država isplaćuje garantirani minimalac, a o svemu ostalom ionako već dugo u škveru i ptice pjevaju.
