Nakon dugo vremena, sredinom rujna sastalo se Radničko vijeće 3. maja. Više stotina radnika u trećemajskoj je kantini od uprave htjelo čuti što u skorije vrijeme mogu očekivati po pitanju plaća i ugovaranja novih poslova za brodogradilište. Predsjednik Radničkog vijeća Predrag Knežević istaknuo je da sve više radnika napušta 3. maj i odlazi na bolje plaćene poslove. U zadnjih mjesec dana otišlo ih je 15, pa se broj radnika smanjio na 714. Uprava je sa svoje strane poručila da postoje potencijalni poslovi i narudžbe, ali u posljednje vrijeme niti jedan ugovor nije sklopljen. U srpnju je Vlada odobrila jamstva za kredit za završetak još jednog broda za kanadsku tvrtku Algoma, ali jasno je da za brodogradilište kapaciteta 3. maja život ne znači tek jedan brod.
- Ništa se nije promijenilo. I dalje čekamo da neki poslovi budu ugovoreni. Priča se nešto i o dogovoru za dvije jahte za talijansku firmu Benetti, ali još uvijek ne znamo je li to potpisano. Radnici i dalje odlaze. Najčešće odlaze proizvodni radnici, oni koju su najpotrebniji - govori za Novosti Slađan Pejić, sindikalni povjerenik SMH-IS u 3. maju.
Pejić nam priča i kako su radnici trenutno u pregovorima oko povećanja plaća, čiji se iznosi nisu mijenjali od 2017. godine. Stanje je od ove godine sve gore jer im inflacija doslovno otima hranu sa stola.
- Kod nas je preko 20 strukovnih zanimanja pa plaće variraju ovisno o tome i o broju radnih sati. U pravilu su ispod prosjeka. Škverani su po plaćama u rangu zaposlenih u trgovačkim lancima, s time da zaposleni u Lidlu vjerojatno imaju bolje plaće od nas. To govorim bez podcjenjivanja ijednog zanimanja jer bi svi trebali imati za dostojanstven život. U Italiji radnici u brodogradnji imaju minimalno dvostruko veću plaću od nas, a u Njemačkoj čak i tri puta veću - kaže Pejić.
Direktor 3. maja Edi Kučan nedavno je kazao da je svjestan da su troškovi života drastično porasli i da ih plaće u 3. maju, niske i ispod prosjeka u branši, ne prate. Na to je dodao da se u 3. maju mogu "pokriti samo s prihodima koje imaju", a nove poslove je teško sklapati ako država ne stoji iza brodogradilišta. Ministar gospodarstva Davor Filipović komentirao je na to kako država "stoji uz brodogradilište, no ne može ga svako malo spašavati od propasti", a od vodstva 3. maja zatražio je "radikalan zaokret u upravljanju". Filipović je kazao da je država više puta ranije stala uz 3. maj i da je sada u planu izrada plana restrukturiranja brodogradilišta. Ministarstvo gospodarstva dobilo je prvu verziju, ali ga je vratilo na doradu.
Predsjednik Nadzornog odbora 3. maja Juraj Šoljić rekao je da je za 7. listopada sazvana sjednica NO-a, na kojoj će se konkretnije razgovarati upravo o programu restrukturiranja.
- Što se tiče izjave da moramo radikalno promijeniti nešto u firmi, tu se slažem. Evidentno je da nam ovako baš i ne ide. Što se tiče države, mi ne tražimo poklone. U malo kojoj državi svijeta brodogradilišta funkcioniraju bez podrške države. Ne znam zašto Hrvatska misli da može drugačije. Vani postoje banke koje prate brodogradnju, država koja stoji kao jamac, a na brodogradilištima je da posao naprave u plusu koliko mogu. Nigdje se brodovi ne rade u velikom plusu. Plus je to što radnici dobivaju plaće, što se plaćaju doprinosi, što školujemo djecu. I naravno, u ovom poslu treba postojati dobra kontrola. Ne smije biti kao što je bilo do unazad nekoliko godina, kada su se izdavala jamstva bez kontrole - komentira nam Pejić.
Ne treba nam po pitanju strateškog podržavanja brodogradnje čak ni ići do Kine i Južne Koreje. Više su puta Novosti pisale o primjeru Italije u kojoj se uspješna brodogradilišta nalaze u vlasništvu države. Pisali smo i o uništavanju Brodarskog instituta, koje je između ostalog rezultiralo time da usluge koje je 3. maj ranije mogao naručivati u Zagrebu sada mora skuplje naručivati u inozemstvu. Najnovija dešavanja u 3. maju još su jedan u nizu podsjetnika da je privatizacija škverova bila greška, jer kao i privatni pothvati ovise o ispomaganju javnim novcem, a pritom se svi na duže staze raspadaju i radnički osipaju.
Uz kvalitetno upravljanje i nadzor, financijsku podršku kakvu strateška djelatnost zaslužuje i povezivanje s drugim domaćim industrijama, brodogradnja je u Hrvatskoj mogla opstati. Umjesto toga, posljednjeg desetljeća svjedočimo intenzivnom raspadu na svim frontama, čak i kod onih kojima su mediji bezrezervno davali vjetar u krila, kao što je slučaj poduzetničke epopeje Tomislava Debeljaka i Brodosplita ("Ima onih koji ne mogu preboljeti naš uspjeh", objašnjavao je Debeljak u Jutarnjem listu).
Nevažni u čitavoj stvari nisu ni sindikati, odnosno – ne bi smjeli biti. Kad se osvrnemo unatrag, teško je konstatirati da su sindikati u brodogradnji dali sve od sebe, naročito kad je u pitanju Sindikat metalaca Hrvatske, koji ima brojno članstvo i infrastrukturno prisustvo diljem zemlje. Industrija je propadala, SMH se koprcao s povremenim priopćenjima i prijetnjama, ali u ovom sektoru nikakvu masovnu sindikalnu akciju nije iznio. Dapače, od štrajkova su iz SMH-a prvi odustajali, kao što je slučaj bio u Uljaniku prije tri godine, kad je vodstvo SMH-a odlučilo prekinuti štrajk, a štrajkati su nastavili članovi Jadranskog sindikata i Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije. Trenutni pozivi na razgovore o 3. maju, nažalost, djeluju podjednako mlako – nikako da poprime onu važnost kakvu realno imaju.
