Različite ideologije roje se i prepliću na Baniji posljednjih tjedana. O njihovu međusobnom ogledu neće ovisiti samo budući izgled te pokrajine čiji već i naziv predstavlja točku nemale političke napetosti. Na stvari je opći ulog po čitavu ovu zemlju i njezine paradigmatske vrijednosti. Upravo će Banija, izuzetnom snagom drame koju proživljava, odrediti novi izgled društvenog lica Hrvatske. Bolji ili gori, to još nije jasno, ali svakako vidno drukčiji, a zavisan o diskursima koji se formiraju baš u ovom času. Potres nije razdrmao i naložio novu projekciju samo zgrada i komunalne infrastrukture. Kušnja se neminovno tiče arhitekture i procesa najšire zajednice.
Sve je počelo vansistemskom samoorganizacijom društva, pogonjenom elementarnom, bezinteresnom solidarnošću. Primjeri impresivne nesebičnosti i požrtvovnosti su brojni, svjedočimo im svakodnevno. Takva je reakcija uvjetovana dijelom i nekakvom predsviješću o faktu da nam država fatalno zakazuje. Bolno smo već proživjeli njezin djelomični kolaps u kontekstu epidemije. Uvjetovan je forsiranjem stranačkog interesa čiji simptom jest i konfrontiranje države s volonterima u potresu. Organizam vlasti jasno je očitao presudnu dinamiku sveobuhvatne inicijative odozdo. Neke vitalne funkcije države preočito su se pokazale odumrlim, ali narod se ipak snalazi.
Među ideološkim tendencijama koje se pritom razvijaju, prva linija potječe iz državnog lena. Reprezentira je premijer Andrej Plenković kad ovih dana napada svoje kritičare da ruše državu, ili eurozastupnica Dubravka Šuica. Ona pokazuje na kakvim je temeljima građena dosadašnja ideološka prinuda. Neprijateljima države proglašava sve koji Baniju još nisu nazvali Banovinom. Prije desetak godina kidisala je na medijsku javnost zbog nazivanja Jadranke Kosor, tadašnje premijerke, Jacom. Ozbiljno je predlagala da je svi počnemo zvati Jadre, lagano po dubrovačku, ako ne znamo bolje, samo da ne zvuči srboidno. Tako i danas, nemajući pametnijeg posla, naša briselska Duca krsti jariće i prekrštava regije.
A tome je ideološki srodna akcija Hrvatske radiotelevizije s domoljubnim spotom Doris Dragović. Česti su prigovori da je posrijedi neprimjerena gesta, jer se njome falsificiraju motivi solidarnosti i pozadina tragedije. No ovakva država i njezin javni servis nemaju drugi prostor imaginacije. Otkrili su nam to glavni urednik svih HRT-ovih programa Bruno Kovačević i šefica pripadajućeg informativnog servisa Katarina Periša Čakarun. On je dakle izabrao dotičnu Tutić-Gibonnijevu pjesmu za ovu svrhu, jer mu je 2016. na Olimpijskim igrama to bila "postala uspavanka". Taj patriotski vapaj puštao si je tad "svaku večer prije spavanja". Periša se Čakarun složila s izborom, kazavši tek da ima "knedlu u grlu".
Nije sve bilo ni upola tako neugodno, međutim, dok se zatim nije ukazala Nina Badrić. I to ne sama, nego s Big Bandom Hrvatske liječničke komore, te s pjesmom "Dat će nam Bog". No koliko god nakaradni bili svi ti primjeri nadinterpretiranja, oni su daleko od bezazlenog. Jednom kad netko uspostavi iole prijemčivu artikulaciju ovako prevažnog događanja, on njime i upravlja. A u nabrojanim primjerima za krizno rješenje nude se znana uporišta najveće hrvatske stranke, domovina-nacija-bog.
Za ekstremni iskaz te struje pobrinuo se Hrvatski tjednik naslovnicom s tekstom: "Potres razotkrio tko je tko u RH – branitelji, navijači i građani spašavaju Hrvatsku, a hrvatsko-srpska koalicija, jugosrpski mediji, udruge i ženturače uništavaju je, razaraju, truju i dijele". Ipak, koliko god bio atraktivan, riječ je o desperatnom, vidno deplasiranom ispadu. Opasniji je atak koji podržavaju mainstream novine i portali, a koji dolazi od kapitala. Država, njene vrijednosti, one godinama proklamirane odozgo, u regresiji su. Kapital se pak okitio uzletom inicijative nastale u bazi, on sad tumači spontani građanski pokret kao – privatnu poduzetnost.
Druga linija kriznog ideologiziranja kreće se stoga onuda kud se privatluk može okoristiti evidentnom disfunkcionalnošću države. Nije dugo trebalo za pojavu teze da se na poprištu banijske kataklizme ustvari sukobljavaju javni i privatni sektor. Za to su iskorišteni ugostitelji koji su se na Baniji pojavili kao volonteri. Odmah je temeljem njihova angažmana uslijedio zahtjev Hrvoja Bujasa iz Glasa poduzetnika da se restoranima dopusti nastavak rada. Ne na Baniji, nego u RH generalno, jer su se dokazali u potresu, a država nije.
I ne treba čuditi takva zamjena teza, kao da je prijetnja korone nekakav državni hir. Banija, rekosmo, scena je za najvažnije političke procese, i mnogi tu neće birati sredstva. Ekonomski analitičar Andrej Grubišić vjerno je odrazio isti stav. "Ako želimo biti s nekim solidarni", rastumačio je ovu situaciju, "uslugu može dati i privatni sektor." I zatražio manje poreze i trošarine, privatizaciju državnih kompanija, te liberalizaciju zdravstva, školstva, mirovinstva.
Naspram države se tako nameće tržište kao jedina alternativa. Ne društvo i demokratske institucije te procesi, jer društvo za kapital ne postoji, postoji samo zbir pojedinaca. Otuda izvire i potenciranje značaja filantropije tj. dobročinstva u ovakvom času. One privatne inicijativnosti, drugim riječima, koja ovisi o pojedinačnom raspoloženju, i ne tiče se sustavnih mehanizama pomoći. Najviše je po tome u oko upalo paradiranje poduzetnika Tomislava Debeljaka. On je po Baniji pred kamerama dijelio unesrećenima banknote od tisuću kuna.
No premda se tako ne čini na prvi pogled, država i kapital se u bitnim momentima ovdje itekako susreću. Ugostitelji su dosad obroke dijelili bez pitanja, ali državni predstavnici najavljuju da će slijediti glasoviti kapitalistički princip da "nema besplatnog ručka". Pa će se hrana navodno uskraćivati "onima koji to ne zaslužuju", baš kao da je na djelu prežderavanje horda pohlepnika koji su uočili dobru šansu. Nadalje, isti rezon država i privatnici slijede kad npr. odbacuju novi prijedlog Radničke fronte za uvođenje besplatnog interneta. Takvo bi nešto i Baniji sad koristilo, ali nema šanse da prođe.
Slično privatno-poduzetničko rezoniranje u izvedbi stranačkih povlaštenika presudilo je i obnovi banijskih kuća nakon rata. Onoj za koju se sad ispostavlja da je bila kriminalna, mada se to znalo i ranije. Općenito, sama država je slaba onoliko koliko je dobrano iznutra nagrižena privatnim interesom, nipošto javnim. Oni koji njome upravljaju u pravilu su upravljani interesom kapitala, tek onda eventualno javnim na koji potonji reži. Treba stoga pomno lučiti razloge njezinih slabosti i ciljeve njezinih politika.
U ovoj fazi možemo konstatirati, prvo, da kapital nastoji privatizirati narodnu solidarnost. Drugo, država želi neutralizirati pritisak iz baze, a to je ovoj vlasti dugoročno bitno. Oni demokratizacijska strujanja obostrano podrivaju, pri čemu treba uočiti važnost suradničke im uloge medija. Čitav kompleks naturanih stajališta koja smo ovdje predstavili stvara politički krajnje toksičnu sliku i poruku. Ako se jednom budemo pitali kamo je nestala veličanstvena energija opće solidarnosti, dovoljno će biti poći tim tragom. No još nije sve izgubljeno, još su žive sve te autentične progresivne reakcije na potres i stradanje Banijaca. I dalje su aktivni univerzalizam, socijalnost, nekomercijalnost.
Banijske akcije udruga s lijeve strane političkog spektra, poput zaklade Solidarna ili platforme Sloga, nisu u medijima slavne poput navijačkih. Neće to postati ni proglas objavljen na internetskoj stranici Transbalkanska solidarnost koji supotpisuje dvadesetak organizacija. Tim se tekstom apelira na bezuvjetnu solidarnost namjesto uobičajenih politika obnove i prioriteta humanitarne industrije. I podsjeća se na recentne užase u izbjegličkom kampu Lipa u Bosni i Hercegovini, nadomak Baniji. Gotovo je nepoznato u hrvatskoj javnosti da je i posljednjih dana policija žestoko odbijala pokušaje očajnika da tuda pređu u RH. Prilike će za prakticiranje solidarnosti uvijek biti, samo ako je ne preprodamo čim je zaživjela.
