Obustavljena je glavnina proizvodnje u Brodosplitu, oko tisuću i pol radnika poslano je kući na tzv. čekanje. Vijest je stara tjedan dana, a otad se i vlasnik škvera javno konfrontira sa sektorskim ministrom, ali nikakav rasplet još nije izvjestan. Nadajmo se da ishod neće biti konačno zatvaranje navoza, iako ni to nije sasvim isključeno. Nije da bismo požalili zbog kopnjenja daljnjih mrsnih vlasničkih dividendi, kakve odatle izvlači dotični poduzetnik Tomislav Debeljak, nego bi krah najvećeg domaćeg brodogradilišta značio socijalnu katastrofu za Split.
Brodosplit je najveći tamošnji privredni subjekt prema broju zaposlenih i obrtaju sredstava, a s tim je na umu država donedavno i bila nešto više popustljiva spram njega. Radna aktivnost svedena je na minimum u trenutku kad je ruska banka VTB prestala s isplatama dijelova ranije ugovorenih kredita ovom poduzeću, od preostalih 60 milijuna eura. Gazda je Debeljak zatražio da u nastali vakuum uskoči državna Hrvatska banka za obnovu i razvoj, na što mu je ministar gospodarstva Tomislav Ćorić poručio da to baš i nije tako jednostavno. Možda zato što je država za Brodosplit uskakivala puno puta otkad je privatiziran, a da se još nije osamostalio.
Kao što prenosi kolega Damir Tolj u Slobodnoj Dalmaciji, riječ je o milijardama javnog novca, najprije za restrukturiranje, i zatim u vidu kreditnih garancija ili raznih poticaja. Nemojmo zaboraviti narudžbe brodova za potrebe vojske i policije, koje su mogle biti usmjerene i na tržište, pa da država prođe jeftinije, ako je već izašla iz brodogradnje. No ta vrsta podrške domaćoj industriji nije sporna, naprotiv, dok samo poslovanje Debeljakovo ipak jest. Najavljivao je puste nove poslove, ono što se u brodogradnji jedino priznaje, razne vrste brodova s mnogo dodane vrijednosti, ali je omanuo, što nije propustio primijetiti ni ministarski mu imenjak.
Vlasnik splitskog brodogradilišta za to vrijeme nije naročito savjesno plaćao doprinose i poreze, a i dobavljače je izmučio. Desetke sestrinskih firmi je slao u stečaj, račune vodio preko stanovitih egzotičnih otoka, čak i hrvatski javni novac primao na njih. Sad je u škripcu zbog napada Rusije na Ukrajinu, i bit će da kreditno baš i nije jako sposoban, s obzirom na to da opet zaziva upomoć državu, ili se jednostavno naviknuo. No treba razumjeti Debeljaka, njemu je pozicijski na umu prvenstveno njegov profit, ne valjda nekakav opći interes.
Razumijevanja utoliko ne treba imati za državnu politiku koja mu je omogućila, njemu i sličnima, da uzmu škverove u posjed i navale iz njih crpiti dobit, iako nisu u stanju poslovati samostalno. Nije to više kadra nijedna moderna brodogradnja, pa su mnoge i nacionalizirane, da ne ulazimo u podrobnosti o kojima smo ranije ovdje dosta pisali. Bez države i njezina obimnog intervencionizma ne ide, a mi smo to učili na teži način, iako je poučnih primjera uokolo već bilo napretek.
Na inzistiranje Europske komisije i bankovnog sektora, privatizirali smo taj sektor 2013. godine pri ulasku u EU. Jedini razlog je bilo skidanje čitave industrije s javnih subvencija, i privatizacija njezine i popratne aktivne vrijednosti. Nije se potom svejedno promijenilo suštinski ništa, osim što privatnik izvlači osobnu materijalnu korist na opisane načine, a brodogradnja se i dalje urušava. Neće se promijeniti ništa ni ubuduće, bar ne tako skoro, jer je država Tomislavu Debeljaku osigurala mogućnost savršene ucjene nad samom sobom, i sad je upravo perverzno suodgovorna za sudbinu Brodosplita.
