Vijesti iz Brodosplita izgledale su sve tamo do potkraj ožujka sasvim vedro. U pravilnim razmacima informirani smo o najnovijoj fazi gradnje mosta kod Stona, zatim o pristiglim izbjegličkim obiteljima radnika iz Ukrajine, pa o audiciji za basove u splitskoj klapi koja nosi ime škvera. Promoviran je i električni jedrenjak, a nisu se štedjele fanfare. Ujedno smo doznali da je najinovativniji dio te blistave škune s tri jarbola ustvari projektiran ekskluzivno po ideji Tomislava Debeljaka, vlasnika Brodosplita i grupacije Div. Onog istog samoborskog proizvođača šarafa koji je onomad zagovarao gradnju splavi od leda. Sjećamo se još, zamisao mu je sinula dok se s djecom igrao kockicama leda u sudoperu.
I tek što smo čuli da je kod električnog jedrenjaka ključan propeler s dva moguća odnosa prema brodskoj energetici, potrošnim i proizvodnim, uslijedio je zaokret. A taman smo bili spremni da proslavimo krunidbu ovog neočekivanog Rimca-na-moru. No došlo je do zastoja u podizanju mosta, navodno zbog financijskih jamstava grčkog partnera u projektu. Prije toga je, doduše, javljeno da se radi o prejakoj buri koja, hirovita kakva inače jest, umije zatvarati i neizgrađene mostove, ne samo one dovršene. Onda je filantropa Debeljaka, angažiranog oko Ukrajine kao i ranije u potresu na Baniji, stigla nova neugodna objava. Kooperantska firma iz Pule optužila ga je da pune dvije godine ne plaća svoje ukrajinske radnike, nego dug pokušava nadoknaditi ta druga tvrtka. Ustvrdili su da je tako do ruba gladi dogurao desetke obitelji iz te nesretne zemlje već i prije rata.
Zaredali su dakle problemi za splitsko brodogradilište, kako na poslovnoj, tako i na javno-reputacijskoj razini. Ne znamo što je bilo s onim klapskim basovima, ali preostali indikatori ukazali su na nestabilnost daleko širu od one koja se rješava ugađanjem melodijskih harmonija.
Epilog je poznat: za Brodosplit je neki dan traženo otvaranje predstečaja, ali je to zasad sudski odbijeno zbog manjih proceduralnih teškoća koje će se vjerojatno ubrzo raspetljati. Istodobno je odobren predstečaj za grupu Div. Oba su poduzeća zaglavila u dugovima, čak pritom i međusobno vezanim, dok je Debeljak ponajprije za situaciju optužio rat u Ukrajini, sankcije nad ruskim bankama koje ga kreditiraju, te hrvatsku državu koja ovaj put nema puno mogućnosti da ga spasi.
Ispostavit će se, međutim, da je gazda Samoborac dužan svima i svakome, a pogotovo tamo gdje priča da se duguje njemu. Jer, kad on veli da mu Rusi ne uspijevaju isplatiti iduću tranšu već dijelom realiziranog kredita, zaboravlja se da bi im u ovom trenu morao vratiti prethodno posuđenih 82 milijuna eura, itd.
Slično izgleda relacija Brodosplita s grupom Div o kojoj se prvo kazalo da je preopterećena spašavanjem škvera. Pažljiviji pratitelji zbivanja u Debeljakovu imperiju pamte da je škver posuđivao stotine milijuna kuna samoborskoj centrali, što upućuje na kudikamo složenije međuovisnosti od onih koje paušalno otkriva sam vlasnik. Priznat će to na koncu i Vlada RH kroz izjave svojih ministara Zdravka Marića i, dojučer, Tomislava Ćorića. Njih dvojica odvojeno su uprli prst na činjenicu da je Debeljak zapao u nevolju preko svake mjere, ili barem one koju bi oni mogli sanirati.
Budući da govorimo o najjačem brodograđevnom pogonu u Hrvatskoj, i privredniku koji zapošljava najveći broj ljudi u Splitu, njih oko 2000 bez kooperanata, taj udes nipošto nije samo njegov. Ne računajući kreditore, Debeljak je u dugu preko 40 milijuna kuna dobavljačima, partnerima, poreznom sustavu, a svakako i radnicima.
No, ako ništa, suočeni smo s neizbježnom pauzom u proizvodnji, pa možemo prigodno rekapitulirati ovu dramatičnu priču. Za to je potrebno da se vratimo 10 godina u prošlost, u doba kad se pripremala opća privatizacija državne brodogradnje. Upravo je Brodosplit tu bio glavni subjekt, s obzirom na raniju prodaju pulskog Uljanika nekolicini većih i značajnoj množini manjih dioničara-radnika.
S člancima ovdje publiciranim samo o splitskom škveru u proteklom razdoblju, lako bi se dala izdati danas i monografija. Mogli bismo je nasloviti nečim poput "Desetljeće potapanja hrvatske brodogradnje – studija slučaja", i ne bi posrijedi bilo nikakvo pretjerivanje, naprotiv. Štoviše, ako bismo pridodali gašenje Kraljevice, prepuštanje Brodotrogira tajkunu Danku Končaru, te izručivanje 3. maja posrnulom Uljaniku, takva bi crna knjiga zapasala puno više od uobičajenog case study formata. Ipak, samo ukratko evocirajmo uspomene: sve je započelo olako prihvaćenim privatizacijskim diktatom Europske unije uoči pristupanja Hrvatske njezinu članstvu. Ispravno je pritom procijenjeno jedno, naime to da hrvatska privreda više ne posjeduje potencijal za podržavanje široko transsektorski utemeljenog karaktera iole obimnije brodograđevne proizvodnje.
Grubo je pak zanemarena i sama pretpostavka da bi se takav obuhvatniji ambijent mogao ili morao iznova uspostaviti. Hrvatskoj je jednostavno namijenjen ekonomski profil uslužno-industrijske slobodne zone i uvozno-potrošačkog tržišta, financijskog i materijalno-robnog. Tome je smjerno vodila, dotad već etablirana, specifična nacionalna monetarna, bankovna i fiskalna politika. Debeljak, a ne zaboravimo ni Končara, u političkim je krugovima prihvaćen kao idealan strateški partner države. Na prigovore da je riječ o tzv. kontroverznim poduzetnicima, nije se previše obaziralo. Kad jest, onda je to redovno bilo nalik onoj čuvenoj reakciji Radimira Čačića, onodobnog prvog potpredsjednika Vlade RH.
Na primjedbu da je balkanski kralj šarafa iz Samobora, Knina i Svrljiga dokazano sklon zašarafiti i državu po pitanju poreza i obaveznih doprinosa na radničke plaće, Čačić je autoritativno zaključio da to nije nikakav problem. Ono su jedni pravni subjekti, tako smo saznali, a ovo drugi, i nećemo valjda suditi prema liku i djelu pukog fizičkog nositelja biznisa kroz čiju se osobu slučajno povezuju ti posli.
Razdvajanje financijske i kaznene odgovornosti, pa i političke, prema bezličnim pravnim osobama namjesto fizičkih, naravno, stari je genijalni trik kapitalističke organizacije poslovanja. Debeljak je zvanično umiven od grijeha, bez obzira na upadljive rizike. Potom je u Brodosplit ukrcano gotovo milijardu i pol javnih kuna za nazovi-restrukturiranje. A čak godinu dana prije toga prenijeli smo vijest o svjedočenju Debeljakova glavnog menadžera u kninskoj tvornici šarafa koji je slučajno otkrio da mu se pola dohotka isplaćuje na crno.
U istom trenu, više je europskih većih ekonomija prolazilo kroz obrnut proces vraćanja brodogradnje pod državnu kapu. Znalo se i ovdje za ishod njihova protržišnog eksperimenta s industrijom koja očito ne podnosi dominantno privatizacijski rezon, ali se hajalo baš i nije. Sve to bjelodano otkriva izuzetnu odgovornost državne politike za sudbinu hrvatske brodogradnje koja se s krahom splitskog brodogradilišta pokazuje u punom svjetlu klasične tragedije. Nije stoga čas za trijumfalne a-šta-smo-vam-govorili istupe, ne dok tisuće škverana drhte nad egistencijalnim ponorom, pri čemu jedan Debeljak zasigurno neće lično završiti s gaćama na štapu.
Svejedno ima smisla prozvati najveće medije koji su mu tih 10 godina odreda držali i vreću i svijeću. Podrška je bila neupitna, rekosmo, sve do komplikacija s ruskim bankama. Nije se dovodilo u pitanje ni to što su stalno bili dostupni javni podaci o živopisnom maltretiranju škverana, iznurivanju dobavljača, zakidanju javnih financija, pa i državnim kreditnim jamstvima te narudžbama zauzvrat.
No također ovdje treba izdvojiti primjer Slobodne Dalmacije koja nas je bar u ciklusima vjerodostojno obavještavala o realnim problemima u škveru. Tako i posljednjih godinu dana, dok je kriza tamo ubrzano eskalirala. Tu ekscesnu pojavu u krilu medijske grupacije izrazito odane krupnom kapitalu, tumačimo primarno neusporedivim organskim značajem dotičnog škvera za splitsku društvenu zajednicu. I nije nam poznato može li se zato reći npr. da Brodosplit živi vječno, ali nas bodri makar to što vidimo da se ne da udaviti posve krotko.
