Brodotrogir više gotovo uopće da i ne gradi velike brodove, nego umjesto njih proizvodi nove tzv. sestrinske firme. Niču takve u škveru svako malo, po njima se pretače ono malo preostalog ljudstva i financija, a zatim ih nakon par sezona već nema. Umjesto njih u isti ciklus kreću neke druge, i tako redom. Stare ne stiže ni dohvatiti ruzina, no već skončavaju u rezalištu. I čini se da je taj model ambalažiranja poslovanja naročito omiljen u hrvatskoj brodogradnji. Samo malo dalje, u još većem splitskom škveru događa se još veća slična aktivnost stalnog prekivanja tvrtki-satelita.
Ali, hajde, držat ćemo se ovom prilikom Trogira, jer odatle nakon dužeg vremena dopire i jedna pozitivna vijest. Država će brodogradilištu Danka Končara potpisati kreditna jamstva od preko 60 milijuna eura, za gradnju naručenih dvaju polarnih kruzera. To je dakle ta pozitiva koja će ublažiti agoniju škvera, a do kraja ćemo teksta, nažalost, nastaviti s drugim vijestima s iste adrese, sve crnjima od crnjih.
Državna jamstva u načelu su poželjan moment u brodogradnji, čak uvjet, za sve škverove koji mogu održavati proizvodnju. U svijetu nema iole potentnije nacionalne brodograđevne djelatnosti bez ovakve ili onakve, no svakako spasonosne pomoći države. Pustimo sad pitanje zbog čega je ova ili neka druga država uopće morala privatizirati brodogradnju kao navodno pretežak uteg za javne financije, ako će je i dalje potpomagati. Dok se čeka ishod spomenutog aktualnog jamstva, radije promotrimo u kakvom su stanju trogirski navozi danas. A i zbog toga što postoji određena razlika između Končara i Tomislava Debeljaka, vlasnika Brodosplita. Potonji uporno forsira poslovni optimizam bez mnogo realnog pokrića, osim što je ipak riječ o stanovitom industrijalcu-metalurgu. Pa makar bio i kralj šarafa umjesto tankera ili kruzera. Danko je Končar pak više investitor općeg tipa, što se dalo osjetiti i na stanju Brodotrogira.
Uglavnom, nije sasvim jasno kojoj će točno firmi u Trogiru država povjeriti svoje garancije za kredit. Nije jasno ni gdje će tad službeno biti uposleni oni još nerazjureni radnici. Porazgovarali smo o tome s nekima od njih, ali imena im nećemo objaviti. Končar im redovito isplaćuje minimalce s osjetnim zakašnjenjem, i malne svaki mjesec pokreće se tamo postupak mirenja, kao već samo formalni ritual obavezne zakonske procedure. Isto se zbivalo i u proteklim mjesecima nakon primanja državne krizne pomoći tvrtkama za radničke plaće.
Nakon objave podatka o državnoj potpori uslijedio je odnedavno novi val interne selidbe ljudstva, no možda je najbolje da taj proces ilustriramo prethodnim njegovim izdanjima. Recimo, prije četiri godine bili su još na okupu takoreći svi škverani koje je Končar zatekao pri kupnji Brodotrogira, tri godine ranije. Prvih pet godina trošila su se naime pogolema javna sredstva za restrukturiranje nakon privatizacije. Monitoring efekata restrukturiranja još traje, i Europska komisija bi ga trebala nadzirati do 2022. godine. Ali to navodimo samo za one koji svemu usprkos i dalje vjeruju u dobre namjere izvršne vlasti EU-a kad je posrijedi hrvatska brodogradnja.
U ono vrijeme svih je približno tisuću radnika bilo zaposleno u istoj krovnoj firmi Brodotrogir d.d. Te godine 2016. osniva se u njezinu sklopu d.o.o. imena Trogir Piping u koji biva preseljen manji dio radnika, no Piping uskoro zapada u probleme. Naredna godina porađa Brodotrogir Outfit d.o.o. dok Piping odlazi u stečaj, da bi se isto namjeravalo 2019. i s Outfitom. Ali već 2018. osnovan je Brodotrogir Hull d.o.o.
Sad je na redu Hull, mada još nije prihvaćen prijedlog za otvaranje predstečajnog postupka nad njim, no radnicima se naturaju novi ugovori, i planira se njihova selidba u najnoviju sestrinsku firmu Brodotrogir Usluge d.o.o. Ako je netko dobio morsku bolest već zbog iščitavanja ovolikih pretumbavanja, međutim, bolje je da se odmah iskrca s ove medijske rute, jer mu u nastavku plovidbe neće biti bolje, naprotiv. Tek dolazimo do potresnijih njezinih detalja.
Prilikom svakog zatvaranja neke sestrinske firme i otvaranja nove, s palube biva spran određeni iznos prikazanih novčanih gubitaka, a bogme i dio radnika. Ovaj ćemo najmučniji dio skratiti: danas u Brodotrogiru d.d. ima još oko 50 zaposlenih, u Hrvatskoj brodogradnji Trogir d.o.o. oko 120, u Hullu oko 80. Ako se tome pridoda oko 80 radnika u firmi Brodotrogir Cruise d.o.o. koja nije izravno vezana za temeljni Brodotrogir d.d. nego je dio Končarove glavne tvrtke Kermas, dolazimo do ukupnog broja od oko 340 preostalih škverana. Sad su na trećini od broja zatečenog u trenutku privatizacije.
Ta privilegirana trećina danas skapava u iščekivanju svakog idućeg minimalca, te se suočava s pritiskom oko potpisivanja novih ugovora. Jer upravo je izmjena radnih prava i obaveza jedan od bitnih smislova tog pretakanja iz firme u firmu. U novim ugovorima koje smo dobili na uvid ima i novih detalja tih prava, ustvari više – obaveza. Ali, da i to kažemo, nismo ih dobili od uprave kojoj smo se obratili, i koja se ni ovaj put nije osvrnula na naš upit – adresiran lično na direktora Matea Tramontanu – ni suhoparnom odbijenicom. Svedimo i bez njih odnose na bitno: od radnika se traži da pristanu na bezuvjetni rad na terenu. U zemlji ili inozemstvu, prema svakom poslovnom cilju gazde Danka. A toga je bilo i ranije, ne nužno u brodogradnji i povremenoj kooperaciji s drugim brodograditeljima ili vršiteljima remonta, npr. na sjevernom Jadranu, nego i s građevinskim radovima koje Končar provodi na svom turističkom kompleksu Medena u Trogiru.
Možda je baš takva kombinatorika razlog druge nove ugovorne obaveze koja se pojavljuje u kontekstu nasukavanja Hulla. Od radnika se najednom traži da kao tajne čuvaju informacije o poslovanju poduzeća i kad jednom odu iz škvera. Ne traži se to od menadžera ili inženjera, nego od zavarivača i cjevara, instalatera i bravara. S druge strane, možda se misli i na detalje poput onog što ga je krajem prošlog mjeseca obznanila jedna škveranka-sindikalistkinja. Ona je na društvenim mrežama kratko otpisala trogirskom gradonačelniku Anti Biliću koji se netom pohvalio donošenjem novog gradskog prostornog plana. U kojem između ostalog, veli on, ni za milimetar nije promijenjena namjena prostora škvera. Ali ona ga je zatim priupitala što onda na škverskoj opremnoj obali rade novosagrađeni pontoni i vezovi s – jahtama. A dobro je znana Končarova strast prema svakom biznisu u vezi jahti. Nije skrivao da bi njima, njihovom remontu i marinama, rado podredio gradnju velikih brodova kao onaj primarno propisani, obvezujući core business Brodotrogira.
Gradonačelnik je radnici odgovorio da slučaj slobodno prijavi nadležnim inspekcijama ako tu nalazi nešto nezakonito. Ipak, nije spram škverskog radništva cinična samo trogirska gradska vlast, niz hrvatskih vlada ili Europska komisija. Suštinski nije drukčije ni vodstvo Sindikata metalaca Hrvatske, vodeći radnički predstavnik u hrvatskoj brodogradnji koji kronično prepasivno svjedoči propasti te djelatnosti u ovoj zemlji već jako dugo, i ne pokazuje nikakvu namjeru da se promijeni.
Tako ni njima nije poznato gdje će završiti preostali radnici iz Hulla i Hrvatske brodogradnje Trogir d.o.o. kojoj se navodno isto sprema gašenje. Dio će valjda otići u Cruise, dio će se zavesti pod Usluge, a dio poslati na ulicu. A potom se ne zna ni tko bi više bio nositelj koncesije na brodograđevnu luku, ako se ugasi Hrvatska brodogradnja Trogir kao dosadašnji koncesionar. Ali u ovoj su se zemlji i ovoj nesretnoj brodogradnji već uplaćivala jamstva, te razna druga javna sredstva, čak na račune kvazisestrinskih firmi registriranih na Kajmanskim i Djevičanskim otocima. I nikoga očito ni ubuduće neće zasmetati ovakvo lagano potapanje Brodotrogira, samo dok nije naglo i politički burno.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
