Svaki dan nekoliko desetaka do par stotina radnika tiho izlazi preko porte Uljanika, i tako danima. Još samo to da riješimo, i nema ih više, još samo njih 1118. Ispraćamo ih baš onako kao što se ispraćaju oni koji odlaze da se više nikad ne vrate, ispraćamo ih zauvijek. Kao mrtve, više-manje. Stečajem otpisan Uljanik vidno je prazniji između svake dvije informativne emisije plasirane na javnoj radioteleviziji u prigodničarski korotnom tonu. Ovaj put se prazni bez ostatka, do dna štive.
Susjedni te vezani 3. maj još pokazuje znake života. Tamo se i dalje motaju Kinezi, a na oku ga drže Talijani. Pa i riječki škver napuštaju radnici, doduše zasad ne svi. Njih je nešto manje nego onih u Puli, nekih osamstotinjak. Ali da vidimo što se za to vrijeme zbiva u preostala dva domaća brodogradilišta. Ne računajući Lenac koji služi samo za remont. U dalmatinska dva, dakle, jednome manjem i jednome većem. Od trogirskog s također oko 800 radnika, do splitskog s preko dvije tisuće.
Vijest iz Trogira jedva se provukla u rubrike uslijed egzodusa u Puli. Nitko ne zna je li tajming slučajan, malo tko u to vjeruje. Danko Končar, vlasnik Brodotrogira, odlučio je upravo sad razvrgnuti kolektivni ugovor s radnicima, uz dosta eksplicitnu službenu notu: ‘Nedostatak likvidnih sredstava doveo je poslodavca u tešku materijalnu situaciju uslijed koje nije u mogućnosti ispunjavati svoje dospjele obveze. Navedena situacija kulminirala je blokadom svih poslovnih računa, u kojoj se poslodavac kontinuirano nalazio od 8. siječnja 2019., te konačno podnošenjem prijedloga za pokretanje predstečajnog postupka s ciljem uređivanja svog pravnog položaja i odnosa prema vjerovnicima, te održavanja djelatnosti i nastavka poslovanja.’
Sindikati uopće ne vjeruju da mu je namjera ikakvo održavanje djelatnosti. Barem ne što se tiče velikih brodova. Končar bi također zadržao samo remont, a pravio bi eventualno jahte. No sindikalisti svjedoče da se odlazi i iz Brodotrogira. Jedan u dnevnom tisku konstatira da više ‘nema dovoljno meštara i radnika koji bi mogi raditi ozbiljnije poslove’. Drugi dodaje da su plaće tamo sve manje. Radnici reagiraju na signale uprave da ih je u svakom slučaju još uvijek previše.
Do predstečaja u kojem se danas nalazi, Brodotrogir je nakon petogodišnjeg nazovi-restrukturiranja gurnut u kaljužu od poslovanja. Končar se bavio ponajviše pretakanjem vlasničkih udjela u vezanim poduzećima-kćerima. Početkom ove godine mediji su prenosili kako više ustvari niti nije razaznatljivo tko je tu vlasnik čega, a ni koliko zaista još ima Danka Končara u posjedu nad vezovima i dugovima. Ništa čudno, ta i on sam je lani izrijekom javno pridonio nedoumici. Graditi je velike brodove u međuvremenu uglavnom prestao. Jedine aktivnosti i ulaganja državnog novca koji je dobio, ogledaju se na ponekim sadržajima za marinu i remont. A nije da se tu može govoriti o nekom iznenađenju.
Otkako je prije ulaska Hrvatske u EU odlučeno da se škverovi privatiziraju, upozoravamo da neće opstati. Da će s njima na bubanj i tisuće radničkih obitelji. Nije na to odmah upućivalo dnevno poslovanje, nego njegova buduća struktura koja im je tad namijenjena u dosluhu s Europskom komisijom. Inače, još par godina zatim očito se moglo donekle šminkati ruzinu za tajkunski poljubac smrti. Naročito zahvaljujući ranije stečenim i održavanim pozicijama najvećih hrvatskih izvoznika.
Pisali smo da po udjelu zatečenih ugovora u knjigama narudžbi do 2015. godine, izraženo u kompenziranim bruto registarskim tonama planiranih brodova, RH zauzima i dalje pristojno sedmo mjesto u Europi. Nema veze što je, ne tako davno, bila na vrhu kontinenta. Prema porinutoj vrijednosti, neke velike europske brodogradnje – ruska, nizozemska, poljska – gledale su nam i dalje u krmu. No sve je upućivalo na to da neće dugo.
Naši moćni pogoni prestajali su naime postavljati kobilice za ugovorene gradnje, a radnici su već naveliko otpuštani. Držao se u početku jedino Uljanik, dok nije isisao vrijednost iz 3. maja kojeg je trebao spasiti. E, to je već bilo iznenađenje. Uljanik je niz godina istican kao uzor-škver, primjer kako privatizirana brodogradnja ipak može uspjeti. Štoviše, kako uspjeti može isključivo ona privatizirana. Ali činjenica da su hvalospjevi kulminirali baš dok je – saznat ćemo - Uljanik već propadao, krije u sebi najvažniju istinu o brodogradnji. Točnije, o (ne)mogućim vidovima njezina postojanja i rada.
Takva neočekivanost oko nagle propasti pulskog škvera, i pravi razlozi samog propadanja, u izravnoj su vezi. Nismo imali pojma zbog toga što se Uljanik izolirao u svakom smislu – od države koja mu je i dalje manjinski suvlasnik, od riječkog partnerskog škvera, od ostatka brodogradnje u Hrvatskoj, a da ne spominjemo od ukupne privrede. Zato propadaju škverovi, i nije to samo ovdje tako. U redu, znamo da je tamo bilo nemilo mnogo korupcije i šlampavosti, no to su tek posljedice, ne prvotni uzroci stanja. Temeljni problem bio je odvajanje od države. I prethodno odustajanje države od brodogradnje.
Nama najvidljiviji primjeri ukazuju na to da brodogradnja nije održiva bez regulirane umreženosti s ostatkom privrede. To podrazumijeva državnu ispomoć, kako bi škverovi poput tegljača – mada su po sebi niskoprofitni – povukli druge industrijske grane. Riječ je o zakonitostima iz bukvara, ne o hermetičnoj ezoteriji za birane pomazanike ekonomske teorije. Kinezi tako postupaju, kao i Talijani. Amerikanci i Rusi također. Poljaci i Francuzi su pokušali okrenuti paradigmu, ali nije išlo.
Da ne zaboravimo Brodosplit, međutim: splitski škver ostaje jedini aktivan. Rečena javna televizija protekli mu je vikend otpjevala nove laude o porinuću polarnog kruzera i ugovaranju slične nove gradnje. Porinuća brodova postala su tako rijetka da svako novo dira u srce. Stoga oprostimo HTV-u dio patetične neobjektivnosti na ime takvog osjećaja. No imat ćemo poteškoća da ga sasvim aboliramo od krivnje za neistinite opise stanja u tom škveru. Ne mislimo samo na izostavljanje podatka da je državni HBOR navodno isplatio kredit za taj kruzer na račun jedne Brodosplitove tvrtke-kćeri na Maršalskim otocima. Jasno, da bi Debeljak izbjegao ovdašnji viši porez.
Da, točno je da Brodosplit danas najbolje radi, ali samo zato što jedini još radi. Ni on nije sjena onog starog, otprije dolaska Tomislava Debeljaka i potrošnje golemog javnog novca za restrukturiranje, pa ipak radi. Glavni proizvod su mu ovih godina bile limene ustave za morske brane pred Venecijom, i tek poneki brod. Veću bravariju ova zemlja nije vidjela. I tamo kasne plaće, evo prošli mjesec čitali smo o tome. Ovih dana pak Brodosplit oglašava zapošljavanje na tridesetak radnih mjesta. Sve profile zapošljavaju, od strojomontera do čistačice, od inženjera do vatrogasca, od stolara do referenta nabave. Ipak, to je samo pokazatelj privremene naravi poslovanja. Radnici se uzimaju na određeno vrijeme, dok traje usamljeni pojedinačni projekt gradnje. Zatim opet bravarija.
Prisjetimo se jednog otrežnjujućeg izvještaja Državne revizije o restrukturiranju hrvatske brodogradnje koje smo platili milijardama kuna: ‘(…)Najznačajnija odstupanja su utvrđena u realizaciji Ugovora o prodaji i prijenosu dionica Brodograđevne industrije Split d.d.; (…)Navedeno brodogradilište primljenu potporu ne koristi namjenski, ne ostvaruje unos vlastitog doprinosa(…), nema dovoljnu zaposlenost kapaciteta s poslovima za koje je osigurana financijska konstrukcija i koji bi osigurali pozitivan financijski rezultat, te odstupa od organizacijskog i kadrovskog restrukturiranja predviđenog Programom restrukturiranja i Ugovorom.’
To je danas naše najbolje brodogradilište. Svejedno, gucat ćemo ježa i kad njegove radnike budu otpravljali zauvijek. A možda ih Debeljak i zadrži još malo na okupu; dio stalnijeg kadra. Šarafa će uvijek trebati, gigantskih lopata za brane također, i pogotovo segmenata za tuđe gradnje. Samo neka iz bravarije i dalje kucka nešto živo. Uz kakav više slučajan brod tu i tamo, dok ovdje ima još ikoga tko ih praviti umije.
