Dok su vodeći hrvatski mediji prošli tjedan frenetično slavili dopuštenje da prvi put stupe u tvornicu Mate Rimca u Zagrebu, teško je bilo izbjeći makar usputno podsjećanje na ostatak domaće materijalne proizvodnje, i nekadašnje i preostale. One koja nije bila fizički tako besprijekorno čista – jer to im je bio glavni dojam iz Rimčeva pogona – mada se puno lakše moglo iskazati što točno stvara. No, gle vraga, baš su zadnji dani nekako iznova protekli u njezinu znaku. Ne toliko s naslovnicama i udarnim prilozima, niti praćeno euforijom laudatora, nego više s nelagodom, donekle čak jetko. Pomalo onako kao da je u bajku o hrvatskom neoindustrijskom čudu neočekivano stupila već zaboravljena stara i zla vještica, zaprijetivši svima hibernacijom i recesijom.
A ništa ta jadna, prezrena ovdašnja proizvodnja nije sad nikome skrivila, osim što se još ne pušta samo tako ugasiti. Dvije njezine čuvene vedete, jedna sa sjevera i jedna s juga zemlje, stoga su agonijskim grčem stresle čitav nervni sustav Hrvatske, koliko god i mediji i političari o tome nerado govorili, pokazivali da uopće primjećuju što se tu zbiva.
Prva je kutinska Petrokemija, vrh naše kemijsko-industrijske pameti, razvojni zamašnjak čitave jedne regije i strateško uporište nacionalnog agrara, barem dok je od njega još nešto bilo. Već godinu dana ona uglavnom ne radi, a za dalje je neizvjesno. Zastoj u proizvodnji uvjetovan je ponajprije stanjem na tržištu plina koji predstavlja glavnu sirovinu u sintetiziranju mineralnih gnojiva koja su poskupjela toliko da im se potrošnja u Europi doslovce strmoglavila, ali potom i previranjima u vlasničkoj strukturi poduzeća. No pođimo u razgled ove tvornice od propitivanja današnjega manjinskog joj suvlasnika, države Hrvatske, da bismo zornije prikazali kako je tako potentan ekonomski resurs zapravo dospio u ovako desperatno stanje.
S državnim je kvarnim ekonomsko-političkim stajalištem tu sve ovo i započelo. Publika bolje memorije, uz dostatnu životnu dob, zacijelo pamti zbivanja s kraja devedesetih godina 20. stoljeća, kad je tadašnja vlada sa zamahom rasprodaje državne imovine naumila liferovati Petrokemiju po modelu kuponske privatizacije. Umjesto prodaje, slijedila je pokazna vježba najžilavijeg preostatka zdravog sindikalnog rezona i organiziranosti po kojima će upravo Kutina do danas ostati u RH praktično nedosegnutim uzorom borbe za radnička prava i javni interes.
Postindustrijski krajolik već je gotova stvar, ako se provede zacrtani kurs, i neće nam više probleme stvarati ni Split ni Kutina. Još imamo more, pa ćemo njega masovno gnojiti, i to prirodnim tvarima
Pozicija i riješenost tamošnjeg radnog kolektiva nije se zasnivala primarno na apstraktnim ideološkim pozicijama, nego je inzistirala na superiornom industrijsko-političkom računu. Povrh toga su radnici zaprijetili državi blokadom prometa i sličnim akcijama, dok je na spomen oružane reakcije vlasti uzvraćeno nedvosmislenom porukom da i Kutina ima dovoljno vatre za uzvrat. Vlada se povukla s prve crte, pa i daljnjih, odustavši od privatizacije većinskog udjela. Suprotstavljena joj logika pokazala se neoborivom: privatno vlasništvo te izloženost slobodnom tržištu u dirigirano bi kaotičnim tranzicijskim okolnostima po tu industriju naskoro rezultirale fatalnim ishodom. U narednih par decenija sve vladine postave zaigrat će orkestrirano na kartu polaganog iscrpljivanja, uz medijsko oslikavanje Petrokemije kao beznadnog gubitaša.
O svemu tome smo u ovim novinama pisali još od pretprošlog desetljeća, pa se ovom prilikom zadržimo na kratkom pregledu ključnih momenata i aspekata. Vezanost kutinske tvornice za državu zloupotrijebljena je nametanjem dobave kudikamo skuplje domaće sirovine od one koja se mogla kupiti iz inozemstva. Ne zbog toga što je taj naš plin imao realno višu cijenu po samoj proizvodnji, koliko zato da bi Ina – ubrzo kriminalno izručena mađarskom partneru – u Kutini ostvarila ekstraprofit. Mora se pritom znati da je Petrokemija, nakon HEP-a, najveći hrvatski potrošač plina, uz činjenicu da na životu održava i teretni segment Hrvatskih željeznica, HŽ Kargo, te izvozno-prekrcajnu Luku Šibenik. Naročito je strateška njezina važnost bila, i sve donedavno ostala, za hrvatsku poljoprivredu, onako kao što značajna domaća proizvodnja umjetnih gnojiva biva u svakoj iole suvisloj nacionalnoj ekonomiji. Uslijed pritiska te vrste, Petrokemija se dijelom okrenula jedinom mogućem alternativnom dobavljaču, Prvom plinarskom društvu. No poslije toga su Ina i PPD godinama zajednički bilježili neminovno rastuća svoja potraživanja, do trenutka kad su im ona upisana u suvlasnički udio, na koncu i većinski. Unisonom zahtjevu da se tvornica privatizira su se priključile i banke. Mada to poduzeće nije imalo problema s kreditnim obavezama, uskratile su mu i one kratkoročne, neophodne za sezonalno određen plasman robe, zahtijevajući privatizaciju. U suvlasništvu nad Petrokemijom su već bili i bankovni obavezni mirovinski fondovi drugog stupa, to notorno kukavičje jaje globalne financijske industrije.
I dolazimo tako do prezenta u kojem ni mađarski vlasnik Ine ni gazda PPD-a Pavao Vujnovac, inače miljenik ove sadašnje vlade, ne znaju što bi dalje radili u Kutini, jer im ona nije kor-biznis, nego tek prolazna stanica u tržišnom obrtaju vrijednosti. Još lani se činilo da je izlaz nađen u prijenosu većinskog paketa dionica na turski Jildirim. S ovom godinom se ispostavilo da suvlasnici u trokutu Ina-PPD-država kane tom izglednom kupcu natovariti jednu vanrednu obavezu, skupu nadogradnju sustava po modernim ekološkim standardima, a koju su po svemu sudeći morali prethodno sami odraditi.
Sad je opet sve zapelo, pa su se Turci zatekli u čudu, a radnicima je priušten novi dežavi, što među njima isključuje mogućnost svake začuđenosti, ali im zauzvrat upućuje na buđenje neke stare, očito ne i zastarjele forme otpora. Otud aktualna poruka njihove ispostave Sindikata energetike, kemije i nemetala, da će poduzeti sve dostupne aktivnosti kako bi okončali to stanje, pa i one generalno nepoželjne. A kad takvo nešto kažu sindikalisti iz Kutine, znano je da ne pričaju uprazno. Bit će zato u najmanju ruku interesantno pratiti rasplet ove najnovije ujdurme izvršne državne vlasti i njezinih povlaštenih ortaka nad sudbinom Petrokemije.
Brodosplit – misterioznih 23 milijuna eura za još jedan spas u zadnji čas (Foto: Milan Šabić/PIXSELL)
Za to vrijeme, na spomenutom jugu ove zemlje, točnije u Splitu, odvija se ne manje kardinalna drama u jednoj drugoj grani, ne manje strateškoj – bar do jučer – a posrijedi je, dabome, brodogradnja. Ta se djelatnost do privatizacije lomila ciljano po dvije osnove, s krovnom svrhom opće rasprodaje i napuštanja materijalne proizvodnje u korist industrije usluga ili makar informatičkih tehnologija i srodnih podsektora, kakav je uostalom i onaj s početka ovog teksta. Brodogradnja je najprije podvrgnuta, kao i sve izvozne djelatnosti s izuzetkom turizma, monetarnoj i tečajnoj politici striktne vezanosti kune za marku, potom euro, koja će se pokazati devastirajućom po ovdašnju proizvodnju. Zauzvrat su profitirali trgovci-uvoznici i banke, u međuvremenu sanirane ogromnim javnim sredstvima i jeftino prodane stranim kupcima.
Stoga uvijek iznova treba napominjati da je odustajanje od domaće materijalne privrede u biti startalo izlaskom države van financijskog sektora, e da vlastito znanje i ekonomsku suverenost ne bismo više sretali ni u Hrvatskoj narodnoj banci. Brodogradnja je domalo ostala bez ambijenta koji je dotad jamčio njezinu isplativost i održivost u nacionalnom okviru, jer nigdje ona ne može opstati ako domicilna privreda u njoj ne nalazi tržište za proizvodnju metaloprerađivačku, strojarsku, elektroindustrijsku itd. Osim toga, dobro je uočiti da je brodogradnja po definiciji više-manje izvozna grana, za razliku od proizvodnje umjetnih gnojiva koja se u Hrvatskoj poželjno realizirala najviše na domaćem tržištu.
Druga linija prepuštanja brodograđevne industrije propadanju odvijala se po inerciji, što je u prvom redu značilo imenovanje nekvalitetnog kadra na menadžerske položaje u škverovima, uz parazitiranje nebrojenih privatno-kooperantskih subjekata. Kad je s vremenom o njima stvorena predodžba uhljebsko-gubitaških žarišta, sasvim je lako u javnosti prošao imperativ Brisela da se škverovi do jednog privatiziraju, te čak ograniče svoju proizvodnju na krajnje uvredljiv gornji limit. Ovo posljednje nije ni bilo potrebno, jer su brodogradilišta od Splita i Trogira do Rijeke i Pule već bila na koljenima, skupa s Brodarskim institutom u Zagrebu. Rješenje je nađeno u poduzetnicima tipa Danka Končara i Tomislava Debeljaka, koji definitivno nisu bili format željenog poster-boja nalik Rimcu, ali ni brodogradnja više nije bila naširoko voljena poput IT-sektora, naprotiv. Jedva se dočekalo da preuzmu škverove i milijarde kuna subvencija za njihovo tzv. restrukturiranje, a dalje ih se ništa nije mnogo pitalo. Slijedilo je pretakanje vrijednosti iz jedne firme-kćeri u novoosnovanu drugu i treću i desetu, pa tako unedogled, s izvlačenjem novca i nabiranjem duga u svim zamislivim smjerovima.
Končar se nije dugo trudio održati iluziju posvećenosti brodograđevnoj djelatnosti, okrenuvši se podosta transparentno nekretninama i marinama i hotelijerstvu, a Debeljak se nešto više zabavio igricama u sudoperu s dječjim modelima plovila, čak i prema vlastitom iskazu. Baš kao da se ruga politici koja mu je omogućila ulazak u nekoć prevažnu domaću industriju, sveo je vladu na stranu u sporu oko isporuke manjih vojnih brodova za Hrvatsku ratnu mornaricu. I nikako da se dogovore što bi te brodice sve trebale imati i moći.
Mora biti da se tako već i gordi knez Domagoj u svojoj modroj grobnici okreće poput brodske propele, vidjevši na što su ovdje spali i lađari i lađotvorci. Nikoga drugog kao da nije briga, izuzmemo li preostale škverane, njihove obitelji i prijatelje. Tragove bliskosti koja je u širem krugu vezivala čitave gradove i regije, vidimo još povremeno u splitskim novinama Slobodna Dalmacija koja malo što u novije doba prati odgovorno te sadržajno kao situaciju u Brodosplitu. Javna radiotelevizija, recimo, osjetno je više nekritički zastupala reklamni interes Tomislava Debeljaka, ne propitujući mnogo dalje od toga.
Kako bilo, splitskom je škveru račun bio u blokadi duže od pola godine, sve do prije nekoliko dana iščekujući stečaj, a onda se niotkud pojavilo 23 milijuna eura, i Debeljak se vratio za timun. Ne zna se odakle taj novac, ali se strahuje da je u poslovni odnos uveden izvjesni američki hedž fond, što bi značilo daljnje zaduženje po bitno nepovoljnijim uvjetima i od ranijih koje Brodosplit nije mogao pratiti.
Radnici, međutim, u brodogradnji općenito nisu organizirani na visokoj razini, pa se nad njima iživljavalo – ne samo u Splitu – onako kao što u jednoj Petrokemiji nikad nijednoj vladi niti drugom suvlasniku nikad nije ni palo na um. Njihova će egzistencijalna dobrobit ostati nezaštićena i ubuduće, nažalost. Debeljak će im samu pravnu osobu poduzeća navodno preseliti u Zagreb. U konačnici, oni će tako vjerojatno pasti na braniku nove hrvatske privrede, udaljene od materijalne proizvodnje, u ime turističkog i informatičko-tehnološkog boljeg sutra, ali koje mahom nadziru inozemni partneri i kreditori. Hrvatskoj je u kontekstu Europske unije namijenjena prvenstveno uloga tržišta za skupu robu proizvođača iz centralnog dijela konfederacije, uz imidž kontinentalnoga primorskog odmarališta.
Postindustrijski krajolik već je gotova stvar, ako se provede zacrtani kurs, i neće nam više probleme stvarati ni Split ni Kutina. Još imamo more, pa ćemo njega masovno gnojiti, i to prirodnim tvarima. Osim, naravno, ako oni borbeni kutinski sindikati šire za sobom ne povuku nekakav bolji refleks, koji s obzirom na društveni okoliš nije posebno izgledan, ali ga je kroz povijest još manje bilo preporučljivo olako prekrižiti.
