Tvornica umjetnih gnojiva Petrokemija trebala bi u dogledno vrijeme, po svemu sudeći, dobiti novog većinskog vlasnika. Svi iole značajniji postojeći suvlasnici pokazuju jasne znakove apsolutnog odustajanja od te kompanije, čemu je u presudnoj mjeri kumovalo enormno poskupljenje plina u pandemiji, inače osnovne sirovine za proizvodnju gnojiva. No to je samo jedan aspekt priče o ovoj po mnogočemu izuzetnoj kutinskoj tvornici, ali i grubo izuzetoj iz državne ekonomske politike. Zato nema smisla svjedočiti novim previranjima oko nje, ako se u vidu nema znatno širi kontekst.
Sadašnji joj većinski vlasnici, Ina i Prvo plinarsko društvo, to su postali kao njezini dugogodišnji ekskluzivni dobavljači plina, uza sve povlašteni najvišom cijenom u Hrvatskoj. Točnije, isti je propisani namet trpjela i Hrvatska elektroprivreda, još veći privredni subjekt u državnom vlasništvu. Ne zaboravimo ni da su to dva najveća hrvatska potrošača plina, čime postaje jasno o kakvom je ekstraprofitu bila riječ. A kad je dugovanje Petrokemije dobavljačima postalo krajnje nepodnošljivo, država ga je pretvorila u većinski vlasnički udio pa izručila Ini i PPD-u.
Još nešto treba evocirati: prije toga su banke u posjedu fondova drugog stupa mirovinskog sustava, manjinski suvlasnici tvornice, ucjenjivale ionako bijednu hrvatsku Vladu. Zahtijevale su privatizaciju Petrokemije kojoj su radi jačanja pritiska uskraćivale kredite nužne za normalno poslovanje. Ina je pak već ranije predana Mađarskoj, dok se o PPD-u oduvijek i mnogo javno priča da faktično pripada ruskom kapitalu. Nedugo potom zatekli smo se u globalnoj krizi izazvanoj pandemijom i ratom, s rekordno visokim cijenama i niskom potražnjom umjetnih gnojiva.
Glavni interesent za kupnju Petrokemije danas je turska grupacija Yildirim, ali Vlada je nakon dubinskog snimanja prije nekoliko dana poručila da treba pričekati javni natječaj. Naspram te hiperlegalističke geste stoji povlačenje Petrokemije s burze, dakle, u dodatno zasjenjenu pregovaračku zonu. Istodobno, vrijednost Petrokemije opada uslijed gašenja pogona za ureu i amonijak, uvjetovanog stanjem na tržištu. Prodaja državnoga kontrolnog paketa dionica uz većinski udio Ine i PPD-a, o čemu se dosta govori, predstavljala bi konačni bijeg hrvatske politike od kutinske tvornice i neizravno još ponečeg.
To drugo je čak bitno veće od Petrokemije; ne samo da ona ne može opstati bez hrvatske poljoprivrede, nego ni potonja ne može bez nje. Preciznije kazano, bez integralnog agrara, planski osmišljenog i realiziranog, gdje povoljna dostupnost gnojiva ima sistemsku poziciju, kao i gradnja infrastrukture ili razvoj ciljanih podsektora. Hrvatski agrar i Petrokemija devastirani su simultano, ali za nekakav oporavak teoretski ima šanse sve dok nisu totalno privatizirani. No ratna situacija mogla bi biti iskorištena za mučko povlačenje države iz još jednoga strateškog sektora, kemijsko-industrijskog.
Paradoksalno je pritom to što će se od rata u obzir uzeti samo dimna zavjesa, ne i prehrambeno-sigurnosna prijetnja kakva bi nalagala aktiviranje zanemarenog potencijala. Isto bi se očekivalo na relaciji prema Ini, premda nema indicija da će premijer Andrej Plenković ispuniti ni to svoje predizborno obećanje. On će se valjda i dalje pridržavati kroničnog ufanja u Bruxelles, usput i u dobru sreću na tržištu, uz alibi-set javnih poticaja. Odbacivanje kutinske Petrokemije trebao mu je odraditi ministar državne imovine Darko Horvat, ali vjerujemo da će za tu potrebu valjati i Ivan Paladina.
