Prema onome što je izišlo iz službenih izvora do zaključenja ovog teksta u srijedu poslijepodne, trojica ljudi uspjela su u najviše dvije godine oštetiti naftnu kompaniju Inu za nešto više od milijardu kuna ili za oko 130 milijuna eura, a sebi su pritom namakli više od 800 milijuna kuna. Premda i dalje zvuči nevjerojatno da se tolika količina novca u tako kratkom razdoblju mogla izvući iz Ine a da to nitko ne uoči, Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala sumnjiči Damira Škugora, direktora Inine Službe za trgovinu prirodnim plinom i ponosnog člana HDZ-a, da je omogućio tvrtki OMS Upravljanje – osnovanoj sredinom 2020. s jednim jedinim zaposlenim – da od Ine kupuje prirodni plin iz domaćih izvora, jer Ina proizvodi 30 posto plinskih potreba Hrvatske, po fiksnoj cijeni od oko 20 eura po MWh, e da bi zatim ta firma isti plin preprodavala i za deseterostruko veći iznos. Za usporedbu, jedan MWh prirodnog plina na europskom tržištu danas košta oko 290 eura.

OMS Upravljanje osnovali su zagrebački odvjetnik Josip Šurjak, predsjednik Hrvatske odvjetničke komore blizak ljudima iz vodstva HDZ-a, i Goran Husić, manje poznati zagrebački poduzetnik upitne poslovne reputacije, i promptno dobili odobrenje Hrvatske energetske regulatorne agencije (HERA) za poslove trgovine plinom. Pod kojim je okolnostima i zašto HERA tako brzo dala dozvolu za poslovanje firmi s jednim zaposlenim i bez ikakvih referenci, firmi čiji su osnivači ljudi bez ikakvog iskustva u poslovima koji se tiču energetike? Na to pitanje još nije stigao odgovor, no teško je vjerovati da se to dogodilo bez intervencije nekog politički utjecajnog, a propisi su postavljeni tako da je regulatoru ostavljen veliki prostor arbitrarnosti u odlučivanju.

Šurjak i Husić tvrtku su napravili samo zbog toga da bi im Ina, zahvaljujući Škugoru i vidjet će se da li još nekome iz višeg menadžmenta Ine, prodavala plin po fiksiranoj cijeni bez klauzule o promjeni ugovora u skladu s tržišnim kretanjem. Ideja o osnivanju OMS Upravljanja morala je doći od Škugora, Šurjakovog prijatelja, jer je samo Škugor mogao biti upućen u to kakve su mu ovlasti u sklapanju ugovora o prodaji Ininog plina i kako može izvesti takvu operaciju mimo spuštanja rampe s više razine korporativnog upravljanja. Uostalom, najveći dio ilegalne zarade – oko 500 milijuna kuna – završio je na računu Dane Škugora, oca Damira Škugora, pri čemu ne znamo je li dio tog novca trebao biti proslijeđen još nekome ili nekima uključenima u pljačku, ako je bilo takvih; nije, naime, baš logično da 500 od 800 "zarađenih" milijuna kuna pripadne Škugoru, mada je on svakako najzaslužniji za kriminalni pothvat o kojem govorimo, odnosno bez njegovog sudjelovanja i njegove ovlasti da više-manje samostalno ugovara prodaju plina u vrijednosti do 20 milijuna eura – ne bi ni bilo posla.

Plin je Šurjakovoj i Husićevoj firmi jedno vrijeme po istoj cijeni prodavala i Plinara istočne Slavonije iz Vinkovaca, tvrtka u suvlasništvu Vukovarsko-srijemske županije i jedne Inine firme, ali zasad se čini da osumnjičena HDZ-ovka Marija Ratkić, direktorica tog poduzeća, nije osobno profitirala u tim transakcijama. Tek se treba otkriti što je bio njezin motiv da preprodaje Inin plin po fiksnoj i jako niskoj cijeni, ne ostvarujući pritom nikakvu financijsku korist ni za sebe ni za tvrtku kojom je upravljala više od dvadeset godina.

Damir Škugor, direktor Inine Službe za trgovinu prirodnim plinom i ponosni član HDZ-a (Foto: Slavko Midžor/PIXSELL)

I na mnoga druga logična pitanja još uvijek nema odgovora. Kako je moguće da se nitko nadređen Škugoru nije zapitao zašto se uopće sklapa posao s tek registriranom firmom, kad postoji čitav niz etabliranih kompanija zainteresiranih za kupovinu Ininog plina, kompanija s kojima Ina godinama uredno posluje? Da, direktor Službe za prodaju prirodnog plina mogao je potpisivati ugovore teške do 20 milijuna eura, ali to ne znači da se radilo o njegovim privatnim ugovorima u koje je mogao upisati što mu god padne na pamet. Zar zaista nitko nije uočio smiješnu cijenu po kojoj Ina prodaje veoma ozbiljnu količinu plina nepoznatoj tvrtki, i to u vrijeme kad je cijena plina jedna od centralnih tema na globalnom nivou? Ako zaista nitko ništa nije primijetio tokom gotovo dvije godine, odnosno ako Škugor uistinu nije imao suučesnike ili pokrovitelje na višim instancama Ine, kako to onda funkcioniraju stvari u jednoj od najvećih kompanija u Hrvatskoj, u tvrtki u kojoj država ima 44 posto vlasništva?

Čemu unutarnje kontrole i vanjske revizije, čemu pravni i računovodstveni odjeli, čemu izvršni direktori i njihovi pomoćnici, čemu mnogočlana uprava i nadzorni odbor? Je li moguće da je Damir Škugor uživao toliku autonomiju i da je u tolikoj mjeri bio "eksteritorijalan"? Ako je to bilo moguće, onda postoje samo dva objašnjenja: ili u strateški važnoj Ini – zbog nezainteresiranosti i neozbiljnosti Republike Hrvatske i mađarskog MOL-a kao suvlasnika – vladaju konfuzija i kaos u kojima svatko radi što hoće, ili je definitivno politički protežiranom Škugoru naprosto s viših razina osigurano da se, bez straha od posljedica, bavi nevjerojatnim kriminalnim aktivnostima.

Prema onome što je objavljeno iz službenih izvora, alarm je oglašen iz jedne od banaka u kojima je bio račun Dane Škugora kad su na taj račun počele stizati vrtoglave količine novca, pa su se potom uključili nadležni državni mehanizmi i otkrili o čemu se radi. No kako je moguće da nitko nigdje nije primijetio ništa neobično u činjenici da tek utemeljena firma OMS Upravljanje, s jednim zaposlenikom na minimalnoj plaći, odjednom ima prihode i dobit koji se mjere u stotinama milijuna kuna? Zar nikome nigdje nije bilo sumnjivo ili barem zanimljivo da tvrtka s takvim karakteristikama odjednom ima tolike prihode? Što ćemo, osim toga, s odgovornošću upravljačkih i nadzornih tijela u poduzeću Plinara istočne Slavonije u kojem HDZ-ova Vukovarsko-srijemska županija ima 60 posto vlasništva, dok Ina posredno ima 40 posto? Kako to da nitko nije pitao zašto se Plinara istočne Slavonije najednom počela baviti preprodajom Ininog plina drugim preprodavačima, bez ikakve zarade na tim transakcijama? Kako je moguće da nitko nije uočio nagli porast količina plina koje idu Plinari istočne Slavonije i da nitko nije pitao zašto se to zbiva?

Pod kojim je okolnostima i zašto HERA tako brzo dala dozvolu za poslovanje firmi s jednim zaposlenim i bez ikakvih referenci? Na to pitanje još nije stigao odgovor, no teško je vjerovati da se to dogodilo bez intervencije nekog politički utjecajnog

Premijer Andrej Plenković odlučio je, u skladu s dosadašnjom praksom, minorizirati ovu aferu i pokušati da je što više odmakne od sebe, odnosno od vodstva Vlade i HDZ-a, premda dvoje osumnjičenih posjeduje člansku iskaznicu HDZ-a, što je itekako važno za njihove karijere, dok je jedan osumnjičeni premijerov dugogodišnji dobar poznanik, ako ne i više od toga. Plenković nije razumio da u ovom slučaju nije riječ o običnom HDZ-ovskom kriminalu nego o rijetko viđenoj kriminalnoj besramnosti, da nije riječ o običnoj firmi, jer Ina je trajnožareća afera s dominantnim utjecajem politike već najmanje trideset – uglavnom HDZ-ovih – godina, i da nismo u običnim vremenima: može biti da mu je to počelo dolaziti do pameti nakon što je u ponedjeljak temeljito izviždan na otvaranju Europskog prvenstva u vaterpolu u Splitu, koliko god se lojalni mediji – a takvih je velika većina – potrudili da što više sakriju taj simbolički početak vjerojatnog političkog padanja Andreja Plenkovića. Kad kažemo da nismo u običnim vremenima, mislimo ponajprije na inflatorni udar koji građani već jako osjećaju na svom standardu i na egzistencijalnu neizvjesnost koju donosi predstojeći enormni porast cijena struje i plina.

Hoće li mu ova afera zakomplicirati karijerne planove? – Andrej Plenković (Foto: Goran Kovačić/PIXSELL)

"Dobro je da pravna država funkcionira, da institucije i Ministarstvo financija funkcioniraju, da su sredstva u blokadi te da se tako osiguralo što manje financijske štete. Čestitam svima koji su sudjelovali u razotkrivanju", rekao je Plenković u pokušaju da poraz pretvori u pobjedu, da se svrsta na stranu pravne države, iako je upravo on, premijer i predsjednik HDZ-a, u proteklih šest godina kadrovski i strukturno presudno dizajnirao i Inu i cijelu državu na način da ne postoji politička i moralna odgovornost te da je jedino važno biti odan nepogrešivom vođi koji se intenzivno duri na nezahvalnu javnost što ne pada ničice pred njegovim zaslugama za Hrvatsku.

Umjesto da smjesta smijeni ili natjera na ostavku sve hrvatske članove Uprave i Nadzornog odbora Ine, koji su u ta tijela imenovani isključivo zato što je tako poželio on ili netko od onih koji mu sufliraju, predsjednik Vlade čestita institucijama jer su – zamislite tu istražiteljsku genijalnost! – rasplele kriminalnu priču u kojoj se na bankovnom računu jednog umirovljenika u vrlo kratkom roku pojavilo pola milijarde kuna. Kako da Plenković smijeni Niku Dalića, vječnog člana Uprave Ine, kad bi mu to zamjerila Martina Dalić, bivša potpredsjednica Vlade s ključnom ulogom u "operaciji Agrokor", u poslu koji je donio milijune i milijune ili osobnu satisfakciju nekim premijerovim prijateljima? Kako da smijeni Damira Mikuljana, predsjednika Nadzornog odbora Ine, kad je riječ o istaknutom HDZ-ovcu i predsjedniku Suda časti HDZ-a?

Plenković je samoga sebe doveo u situaciju da nikoga ne može smijeniti, da se nikome važnom ne može zamjeriti i da ništa suštinski bitno ne može popraviti: pod egidom "stabilnosti" i "agilne prilagodljivosti", on želi očuvati status quo u svakom smislu, pri čemu ga ponajmanje zanima da promijeni korupcijsko-klijentelistički model funkcioniranja partije kojoj je na čelu. Plenkovićeva je ambicija da po inerciji i bez turbulencija pronađe način da se u pravom trenutku vine na briselsku plaću, no krađa u Ini, ipak, nije samo još jedna afera koja će biti zaboravljena za najviše sedam dana; ako je nastavi podcjenjivati, moglo bi se dogoditi da mu se realizacija karijernih planova ozbiljno zakomplicira.