Država je konačno prodala većinski udio u Petrokemiji, oko 54 posto suvlasništva, njezinim dobavljačima te vjerovnicima Ini i Prvom plinarskom društvu. Dug prema njima i nagomilani gubitak u poslovanju narasli su zahvaljujući činjenici da su ta dva poduzeća godinama kutinskoj tvornici isporučivala plin, osnovnu sirovinu za proizvodnju umjetnih gnojiva, po cijenama daleko višim od tržišnih. Takva sumanuta ekonomska perverzija bila je moguća ne samo zbog pohlepe dobavljača, nego najprije zahvaljujući riješenosti države da potonjima istrčava ususret.
Kad kažemo država, međutim, imamo na umu zapravo sve političke stranke na vlasti kroz posljednja dva desetljeća, otkako traje nastojanje da se tvornicu pošto-poto makne iz kletog državnog portfelja. I dobro, sad je to izvršeno, evo, pa uskoro očekujmo nagli pad cijene plina za Petrokemiju, u skladu s rashodovnim prilikama u ostatku privrede, ako se njezini novi vlasnici Ina i PPD o tome uspješno dogovore s njezinim starim dobavljačima Inom i PPD-om. Štoviše, izvjestan je i dramatičan pad enormnih cijena transporta u izvedbi državne firme Plinacro, a koje su dugoročno također dozlaboga iscrpljivale kutinsku kompaniju.
Istodobno će se općoj idili pridružiti privatne banke koje već odavno odbijaju kreditirati Petrokemiju, neskriveno uvjetujući nove kredite privatizacijom, premda se ona u otplatama svojih rata nikad nije pokazivala problematičnom, naprotiv. Nama pak ostaje samo još da joj zaželimo mirnije poslovanje i razvoj u budućnosti, za dobrobit radnika, infrastrukturne perspektive i državno-budžetskih uplata koje to poduzeće obilato ispostavlja u ulozi jednog od najvećih hrvatskih proizvođača te izvoznika.
Drugim riječima, nadajmo se da mađarski i ruski vlasnici neće u nekom trenu zaključiti da im se više isplati da posve unište Petrokemiju, radi npr. prosperiteta nekih drugih proizvođača u njihovim domicilnim sredinama i radi mogućeg drukčijeg rezona ukupnog njihova profita s obzirom na tržišne okolnosti. Dotad, podvucimo crtu i na širem, jednako crnom ekonomsko-političkom planu: Petrokemija je bačena na koljena baš da bi je ugrabili privatni liferanti sirovine, brodogradnja kako bi se resursa dokopali proizvođači šarafa, dok za banke i telekom nekoć nije trebalo ni toliko – prepušteni su konkurenciji budzašto, ali u dobrom stanju. Pa kad ekonomski analitičari i investitori ponovno zalaju na državu da kinji jadne poduzetnike, znajmo da je na stvari samo prijesna podvala jer oni su u suštini priče na istom zadatku.
