Čim je turska grupacija Yildrim nedavno preuzela većinsko suvlasništvo nad kutinskom Petrokemijom, buknuo je sukob između nove uprave i sindikata Energije, kemije i nemetala. Radnici su suočeni s dotad nespominjanim planom redukcije dijela proizvodnje, odnosno ukidanja jedne smjene, što za puno njih znači smanjenje plaće i do 25 posto. Ujedno se navodi kako Turci namjeravaju prepakiravati uvozno mineralno gnojivo u ambalažu iz Kutine, što je ukupno bio jak povod za paljenje alarma i najavu sindikalnih akcija. Novi je vlasnik prije toga naprasno otkazao dva sastanka s radničkim predstavnicima, te se usprkos ranijim iskazima čini da svoju volju kani ubuduće nametati prilično jednostrano.
S druge strane, na umu treba imati činjenicu da taj poslodavac ipak nije otkazao već zakazane pregovore o novom kolektivnom ugovoru koji bi morali započeti s mjesecom lipnjem. Interes domaćeg svijeta u Kutini je više nego jasan – pored održanja prihvatljive razine plaća zaposlenih, neophodna im je i sigurnost po pitanju daljnje proizvodnje i razvoja. Veoma ćemo brzo tako saznati na kojim pozicijama ostaje Yildrim spram radnika u preuzetoj hrvatskoj tvornici umjetnih gnojiva, dok s njezinim drugim najvećim suvlasnikom to baš i nije izvjesno.
Posrijedi je, naravno, država; ista ona država koja je do prije nekoliko godina raspolagala većinskim udjelom u Kutini, e da bi se povukla u korist Ine i PPD-a. No prvo im je omogućila da steknu ekstraprofit, spriječivši Petrokemiju da nabavlja plin – svoju osnovnu proizvodnu sirovinu – na povoljnijim međunarodnim spotovima. U svojstvu krupnih vjerovnika, PPD i Ina su nakon izvjesnog vremena pretvorili dug u vlasništvo, mada petrokemijska industrija nikad nije bila dijelom njihova core businessa. Banke su simultano odradile svoje u tom aranžmanu, neko vrijeme inzistirajući na privatizaciji tvornice, i ne želeći joj u međuvremenu odobravati ni kratkoročne kredite.
Suvišno je danas napominjati da Petrokemija nije kažnjavana zato što je neuredno servisirala ranije kreditne obaveze, jer uopće nije bila takva, naprotiv. Krimen je bio već to što pripada državi u jednoj perifernoj EU-zemlji kojoj pak centrala nije namijenila ulogu proizvođača bilo čega materijalnog s iole osjetnijom dodanom vrijednošću. Hrvatska politička elita krotko je popustila tom rezonu, dok je Petrokemija ostavljena na tržišnoj vjetrometini kao da nam agrar nije predmetom od ma kakvog strateškog interesa. Stvari bivaju još ozbiljnije uzme li se u obzir da javnost i sami radnici Petrokemije nisu imali nikakav uvid u detalje međudioničarskog ugovora između države i PPD-a te Ine.
Štoviše, nitko izvan uskog kruga predstavnika suvlasnika ne zna ni pojedinosti u istom takvom ugovoru između ove države i novog većinskog suvlasnika, kompanije Yildrim iz Turske. Teško da nam pritom nešto kazuju vijesti o tome da je država bila naumila prenijeti obaveze prethodnih većinskih suvlasnika na ove sadašnje, osim što znamo da su se potonji usprotivili. No jednako tako znamo i da je Yildrim početkom ovog tjedna javno zatražio od hrvatske države da joj proda ostatak svojih dionica, ili da s njima zajedno investira u razvoj tvornice.
Kraće rečeno, ne znamo takoreći ništa posebno o tome što su se dogovorili, ali znamo ponešto o onome što nisu, a svakako jesu trebali, ako govorimo o opstanku Petrokemije. Pa, vidjet ćemo što će se narednih tjedana zbiti s kolektivnim pregovaranjem, kao i zahtjevom državnog člana tvorničkoga Nadzornog odbora za sazivanje hitne izvanredne sjednice tijela. Nade još ima, samo ako bitno nižim plaćama ne bi razjurili više stotina stručno osposobljenih radnika iz Kutine, od oko 1300 preostalih, jer nakon toga se ne bi imalo s kime započeti iznova.
